[1]

Dwain C. Epps

Koordinator, Komisija Crkava za vanjske poslove, Svjetsko vijeće Crkava (WWC)[2], Ženeva

Uvod

U malo dijelova svijeta je pojam slobode u odnosu na religiju tako široko rabljen i zlorabljen kao u Srednjoj i Istočnoj Europi s obzirom na njihovu povijest odnosa između Crkve i države.

Za komunizam je religija bila prepreka ljudskoj slobodi, a utjecaj otvorenog izražavanja religije u državnim poslovima smatrao se preprekom demokraciji i društvenoj jednakosti. Uime slobode, komunizam je prvo nastojao odvojiti Crkvu od države i školu od Crkve, da bi ubrzo nastojao potpuno eliminirati religiju kao opi­jum koji onemogućava slobodu savjesti.

Sloboda, naročito vjerska, bila je za protivnike komunizma ključ­na riječ u borbi protiv totalitarizma.

No, komunizam nije uspio eliminirati religiju. Nije uspio dosegnuti proklamirani cilj oblika demokracije koja bi omogućila tlačenima da vladaju svojom sudbinom. Njegov pojam slobode po­kazao se čistom ideologijom i na kraju je doveo do njegova pada.

Zapad je to smatrao pobjedom svoje ideje slobode i sad nastoji nametnuti vlastiti ideološki koncept vjerske slobode boreći se za slobodno tržište religija jednako uporno kao i za neograničen pri­stup gospodarskim tržištima bivših socijalističkih država.

Stoga, vjerska sloboda ostaje jedan od najspornijih političkih problema današnjice. Komunizam je bio slijep za sposobnost religije da oslobodi ljudski duh. Kapitalizam je zaslijepljen uskom ide­ološkom konstrukcijom slobode pojedinca i nesposoban razumjeti bilo kakvu drugu ulogu religije osim one koja prevladava u njegovim društvima.

Vjerska je sloboda bitna. Pitanje je: koji koncept tog osnovnog ljudskog prava služi potrebama, recimo, Srednje i Istočne Europe? Može li se pojaviti novo razumijevanje koje odgovara tom kontek­stu?

Prave odgovore na ova pitanja mogu dati samo oni koji su doživjeli dubok utjecaj desetljeća službenog ateizma i znaju iz prve ruke kako je religiju učinio ranjivom za svakovrsne političke i religijske manipulacije, kako izvana tako i iznutra. Stoga koristimo svaku priliku da iznesemo ono što smo naučili od prošlosti i što sada učimo od dvojbi s kojima se sučeljavaju Crkva i društvo. Takva iskustva mogu biti novi početak odgovarajućih razmišljanja o vjerskoj slobodi i ulozi Crkve i države u zaštiti i promicanju ovog prava.

Zadaća je teška jer je kontekst veoma različit i složen. Obilje­žavaju ga vatreni popularni vjerski osjećaji koji su bili zamrznuti u prošlim kulturnim iskustvima i pojava novih borbi za prevlast u vjerskim i političkim područjima. Pad komunizma oslobodio je stare nacionalističke, etničke i religijske napetosti koje su duboko podijelile društvo i Crkvu. Religija je bila rabljena i zlorabljena. Kon­fuzno razmišljanje i usko shvaćanje vjerske slobode često je sve ove napetosti još pogoršalo.

U takvo vrijeme potrebno je razmotriti što vjerska sloboda jest, a što nije. Pravo na vjersku slobodu, kao sva druga ljudska prava, zasnovano je na široko prihvaćenim međunarodnim normama i načelima. Ali, kako ga razumjeti i primijeniti u ovom trenutku? Na sreću, ovo nije postupak creatio ex nihilo. Solidan su temelj već položili ekumenski pokret i Rimokatolička crkva. Na tome se te­melju može graditi.

Razvitak ekumenske misli o vjerskoj slobodi

Ekumenska briga o vjerskoj slobodi vuče svoje korijene iz misijskog pokreta za jedinstvo i suradnju Crkava. Prva stvarna izjava objavljena je 1928. godine na Jeruzalemskoj skupštini Međunarod­nog misijskog vijeća. Odnosila se osobito na sljedbenike nekršćanskih religija, pozivajući njih i Crkve “da se čvrsto drže vjere u ne­vidljivo i vječno, s obzirom na rast materijalizma u svijetu; da sura­đuju s nama protiv svih zala sekularizma; da poštuju slobodu savje­sti kako bi ljudi mogli priznati Krista bez odvajanja od doma i pri­jatelja i da razumiju kako je svaka hrana koju su ljudi izmislili is­punjena i osigurana u Isusu Kristu.”

Konferencija o Crkvi, državi i društvu, održana 1937. godine u Oxfordu, nabrojila je nekoliko sloboda kao prijeko potrebne uvje­te pod kojima Crkva može ispuniti svoje obveze prema društvu:

• Pravo na javno i privatno bogoslužje, propovijedanje i podu­čavanje.
• Slobodu od nametanja vjerskih obreda i oblika bogoslužja od strane države.
• Slobodu određivanja prirode svoje vlasti i kvalifikacija njezi­nih propovjednika-svećenika i članova.
• Slobodu da se pojedinac pridruži Crkvi.
• Pravo da nadzire obrazovanje propovjednika-svećenika i pravo da mladeži osigura vjersku poduku.
• Pravo na kršćansku službu i misijsku aktivnost, kako kod kuće tako i u stranoj zemlji.
• Slobodu da surađuje s drugim Crkvama.
• Slobodu da se služi javnim sredstvima pristupačnim svim građanima ili udrugama, čime bi joj bilo omogućeno os­tvariti ove ciljeve.

Zajednički odbori za vjersku slobodu, osnovani od strane crkava u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, pripremili su memorandume i izjave za podnošenje vlastima u mjesecima koji će dovesti do konferencije u San Fanciscu 1945. godine, gdje su osnovani Ujedinjeni narodi. Slijedili su načela iz Oxforda, a i Rooseveltove “Četiri slobode”, objavljene 1941. godine, koje obu­hvaćaju i “slobodu svake osobe da služi Bogu na svoj način — svuda u svijetu”.

Zajednički su odbori stavili pravo na vjersku slobodu u širi okvir općih ljudskih prava koja su, po njihovoj uvjerenosti, bila osnova za novi, pravedni i miroljubivi svijet. Dr. O. Frederick Nolde (kojemu će biti povjereno upravljanje Komisijom crkava za vanjske poslove, osnovanom 1946. godine) postao je glasnogovornik skupine nevladinih organizacija koje su bile konzultanti američke delegacije u San Franciscu. Uvelike zahvaljujući njegovom djelotvor­nom zastupanju gledišta što su ih razvile vjerske zajednice koje su pripadale Svjetskom vijeću Crkava koje je tada bilo u osnivanju, Povelji je dodana preambula u kojoj je izražena odlučnost “naroda  Ujedinjenih naroda da potvrde povjerenje u temeljna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost čovjeka, (i) u jednaka prava muškaraca i žena te naroda velikih i malih”. Povelji je dodan novi članak kojim se izjavljuje da će glavni cilj Organizacije ujedinjenih naroda biti postignuće “međunarodne suradnje… u promicanju i poticanju poštovanja ljudskih prava i temeljnih sloboda za sve, bez obzira na rasu, spol, jezik ili religiju” (članak 1., sekcija 3.).

Prva skupština Svjetskog vijeća Crkava (u Amsterdamu 1948.) objavila je Deklaraciju o vjerskoj slobodi koja je bila rezultat šireg konsenzusa među njezinim članicama:

• Svatko ima pravo odrediti svoju vjeru i vjerovanje.
• Svatko ima pravo izraziti svoja vjerska uvjerenja u bogosluž­ju, učenju i životu te objaviti odraz svojih vjerovanja na odnose u društvenoj ili političkoj zajednici.
• Svatko ima pravo udružiti se s drugima i s njima se organizirati iz vjerskih razloga.
• Svaka vjerska organizacija, osnovana ili održavana sukladno pravima pojedinca, ima pravo odrediti svoja pravila i postup­ke za postizanje ciljeva koje je izabrala.

Evolucija rimokatoličke misli o vjerskoj slobodi

U to vrijeme, 1948. godine, Rimokatolička crkva je imala sasvim ili drukčije gledište o vjerskoj slobodi — gledište koje je 1888. godine iznio papa Leon XIII.:

„Pravda… zabranjuje, i sam razum zabranjuje da država bude bezbožna ili da odluči prihvatiti postupke koji će završiti u bezbožnosti – naime, prema religijama (kako se one nazivaju) postu­pati jednako i osigurati im bez razlike jednaka prava i povlastice. Budući da je u državi potrebno ispovijedati jednu vjeru, mora se ispovijedati religija koja je jedina istinita.”

No, rimokatoličko razmišljanje o tom pitanju prošlo je ono što su neki komentatori nazvali “Kopernikovom revolucijom”. Stoljeće poslije papa Ivan Pavao II. svojom je porukom za Svjetski dan mira 1988. godine objavio kako je vjerska sloboda, kao bitan element dostojanstva svake osobe, kamen temeljac strukture ljudskih prava i stoga je nenadomjestiv čimbenik u dobru pojedinaca i cijeloga društva, kao i osobno ispunjenje svakog pojedinca. Iz tog proizlazi da je sloboda pojedinaca i društvenih zajednica da ispovijedaju i žive po svojoj religiji bitan element za miroljubivo čovjekovo po­stojanje.

Važna točka preokreta bila je enciklika Pacem en Terris pape Ivana XXIII. (11. travnja 1963.) u kojoj piše da “svako ljudsko biće ima pravo štovati Boga prema uputama čestite savjesti i pravo jav­no i privatno ispovijedati svoju religiju”.

Oslanjajući se na takvo, očito novo razumijevanje, II. Vatikan­ski sabor prihvatio je prijelomnu Deklaraciju o vjerskoj slobodi (7. prosinca 1965.) koja o vjerskoj slobodi govori ne kao o pitanju “unu­tarnje slobode”, već kao obliku društvene i građanske slobode. “Čo­vjek ima pravo na vjersku slobodu”, objavio je Sabor. Ovo pravo ima „temelj u samom ljudskom dostojanstvu budući da ga nalazimo u Božjoj otkrivenoj volji i samom razumu… gdje postoji sklad između Crkve i vjerske slobode koju treba priznati kao pravo svih ljudi i društvenih zajednica i potvrditi ustavnim zakonom”.

Prema II. Vatikanskom saboru, građanske vlasti nemaju juris­dikcije nad religioznim činima: “Religijski postupci kojima ljudi, privatno ili javno i iz osjećaja osobnog uvjerenja, usmjeravaju svoje živote Bogu, premašuju samom svojom naravi poredak zemaljskih i prolaznih stvari. One bi nesumnjivo prešle granice postavljene nji­hovoj moći ako bi se usudile usmjeravati ili sprječavati vjerske činove.”

Vatikan je 1980. godine nastavio s izradom rimokatoličkih načela o vjerskoj slobodi u memorandumu madridskog sastanka koji je slijedio helsinški Sporazum o sigurnosti i suradnji u Europi. U dokumentu su nabrojeni elementi potrebni za postizanje pune vjer­ske slobode na svim razinama — osobnoj, društvene zajednice i međunarodnoj.

No, upravo je navedena poruka Ivana Pavla II. 1988. godine približila razmišljanje Rimokatoličke crkve i ekumenskog pokreta. „Svaka povreda vjerske slobode, bila otvorena ili skrivena”, rekao je papa, “temeljito šteti miru, kao i kršenje drugih osnovnih ljudskih prava.” Tri godine poslije, u svojoj poruci na Svjetski dan mira 1991. godine, papa je ovu točku jezgrovito istaknuo sljedećom značajnom rečenicom: “Ako želite mir, poštujte savjest svakog čovjeka.“  Nastavio je rekavši kako “vjerska sloboda nije samo jedno čovjekovo pravo među ostalima… ono je najosnovnije budući da dostojanstvo svake osobe ima svoj prvi izvor u odnosu s Bogom… Vjerska sloboda je najočitiji izraz slobode savjesti.”

Evolucija međunarodnih mjerila

Deklaracija Svjetskog vijeća Crkava, objavljena u Amsterdamu 1948. godine, snažno je utjecala na još jednu prekretnicu u povijesti. Nakon Prve skupštine dr. Nolde je otišao u Pariz gdje je Glav­na skupština Ujedinjenih naroda razmatrala nacrt Opće deklaracije o ljudskim pravima. Upravo je njegov nacrt članka o vjerskoj slobodi dobio podršku:

“Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pra­vo uključuje pravo na promjenu religije ili vjerovanja, i pravo da kao pojedinac ili u društvu s drugima, javno ili privatno, očituje svoju religiju i vjerovanje u praksi, na bogoslužju ili u nazorima.” (članak 18.)

Ovi bitni elementi poslije su utkani, gotovo riječ po riječ, u Međunarodni sporazum o ljudskim pravima, u više regionalnih kon­vencija o ljudskim pravima, u Deklaraciju o uklanjanju svih oblika netrpeljivosti i diskriminacije zasnovanih na religiji ili vjerovanju koju su UN proglasili 1981. godine. Premda ovaj posljednji instru­ment dosad nije preveden u obvezatnu međunarodnu konvenciju, ipak je široko prihvaćena osnova u zakonu za primjenu prava i slo­boda koje proizlaze iz slobode mišljenja, savjesti i religije ili vje­rovanja. Poziva države da “poduzmu djelotvorne mjere za sprječa­vanje ili uklanjanje diskriminacije na osnovi religije ili vjerovanja u prepoznavanju, vršenju i uživanju ljudskih prava i temeljnih slobo­da na svim područjima građanskog, gospodarskog, druš­tvenog i političkog života (i)… poduzmu sve napore da se uspostavi ili opozove zakonodavstvo, gdje je potrebno zabraniti svaku ta­kvu diskriminaciju i poduzeti sve odgovarajuće mjere u borbi pro­tiv netrpeljivosti na osnovi religije ili drugog vjerovanja…”

Preambula Deklaracije iz 1981. godine potvrđuje da je “nepo­štivanje i uskraćivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, osobito prava slobode mišljenja, savjesti, religije ili bilo kojeg vjerovanja, izravno ili neizravno uzrokovalo ratove i veliku patnju čovječan­stvu…” U nastavku iskazuje uvjerenost kako “sloboda vjere i vjero­vanja treba pridonijeti postizanju ciljeva svjetskog mira, društvene pravde i prijateljstva medu ljudima i odstraniti ideologije ili po­stupke kolonijalizma i rasne diskriminacije”. Prihvaćajući ovaj po­ziv, niz novih, neovisnih država nastalih nakon raspada Sovjetskog Saveza, i neke zemlje Srednje i Istočne Europe oslanjale su se na Deklaraciju pri izradi nacrta novih ustava.

Univerzalnost i apsolutizam

No, dok su hranitelji slobode gradili na ovim općim mjerilima i konceptima što su ih razvili Svjetsko vijeće crkava i Rimokatolič­ka crkva, dobro je razmisliti o nekim problemima koji se javljaju u sadašnjoj raspravi o vjerskoj slobodi.

Jedan od njih je pitanje univerzalnosti načela međunarodnih ljudskih prava. Neki smatraju da se ta načela temelje na zapadnjač­kim intelektualnim tradicijama prosvjetiteljskog doba. Stoga su to, tvrdi se, ostaci doba imperijalizma i kolonijalizma pa se ne mogu smatrati univerzalnima. Drugi tvrde da se, premda se ova mjerila mogu primijeniti u pluralističkim društvima sa stabilnim i dobro razvijenim sustavima pravnog zakonodavstva, od zemalja u kojima je kulturna tradicija bila dugo potiskivana kolonijalnom vladavi­nom, ili od zemalja koje su danas u tranziciji prema demokratskoj vladavini, ne može očekivati da će ih doslovno primijeniti. Odgovor ekumenskog pokreta glasio je da je načelo univerzalnosti temeljno. O njima ovisi univerzalna vladavina zakona i sama osnova svjetskog poretka, kako je izložena u Povelji Ujedinjenih naroda. Naravno, univerzalnost ne znači i homogenost. Primjenu načela tre­ba vršiti imajući na umu različite kontekste.

Ovdje je primjereno postaviti legitimno pitanje: je li pravo na vjersku slobodu apsolutno pravo ili se u određenim prilikama može ograničiti? Odgovor u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima je jasan. Pravo na vjersku slobodu i druga spomenuta ljudska prava može se ograničiti samo “da bi se osiguralo odgovarajuće priznavanje i poštovanje prava i sloboda drugih te poštovali zahtjevi moralnosti, javni red i opća dobrobit demokratskog društva”.

Međutim, mnogi kršćani su tvrdili da je vjerska sloboda naročit slučaj apsolutizma. U govoru održanom 1977. godine nekadašnji glavni tajnik Philip Potter primijetio je da “kao što se teologija dugo smatrala ‘kraljicom znanosti’, tako je vjerska sloboda u prvim godinama Svjetskog vijeća Crkava bila neka vrsta ‘kneginje ljudskih prava’”. U ekumenskom je pokretu razmišljanje o ljudskim pravima proizišlo iz želje misionara da se uklone sve zapreke u širenju evanđelja. Pojedinčeva sloboda da sačuva ili promijeni svoju vjeru, da uvjerava druge i slobodno odlučuje o vjerskom odgoju svoje djece nalazila se u samoj srži evanđeoske poruke. Dominan­tno teološko i jurističko gledište smatralo je vjersku slobodu kame­nom temeljcem zgrade ljudskih prava.

Neke Crkve, kao i neke moćne države, danas ozbiljno zastupaju takvo apsolutističko gledište o vjerskoj slobodi. Američki Kongres prihvatio je zakon prema kojemu treba zauzeti određeni stav pre­ma drugim državama na osnovi njihova poštivanja prava vjerske slobode. Zemljama za koje se utvrdi da krše načela definirana ame­ričkim zakonom može se opozvati diplomatsko priznanje, one­mogućiti trgovina ili se protiv njih mogu primijeniti druge sankcije.

No, ekumenska socijalna misao u odnosu na poštivanje vjer­ske slobode nikad nije bila tako skučena. Amsterdamska deklaracija iz 1948. godine naglasila je pravo vjerske slobode, ali je istodobno zahtijevala izradu međunarodnih zakona kojima bi se zaštitila pra­va manjina, eliminirala rasna segregacija ili diskriminacija, zajamčila sloboda od samovoljnog uhićenja i društvenim zakonodavstvom promicala svijest o ljudskoj slobodi. Poštovanje prava na vjersku slobodu i na čitav niz prava čiji je ona dio nije smatrano samo sebi svrhom, već bitnom osnovom pravednih i miroljubivih među­narodnih odnosa. (Vidi Izvještaj sekcije IV.: Crkva i međunarodni nered, Official Report of the First Assembly, Ženeva, Svjetsko vije­će Crkava, 1948. godine.)

Peta skupština WCC-a (Nairobi, 1975.) potvrdila je i izoštrila dugotrajnu osvjedočenost ekumenskog pokreta:

“Pravo na vjersku slobodu bilo je i ostaje glavna briga Crkava članica i WCC-a. Međutim, na ovo se pravo nikad nije gledalo kao na isključivo vlasništvo Crkve. Primjena vjerske slobode nije uvijek odražavala veliku raznolikost osvjedočenja koja postoje u svijetu. Ovo je pravo neodvojivo od drugih ljudskih prava. Nijedna vjerska zajednica ne treba zahtijevati svoju vlastitu vjersku slobodu bez ak­tivnog poštovanja vjere i osnovnih ljudskih prava drugih vjerskih zajednica.

Vjerska sloboda nikad ne smije biti upotrijebljena za zahtije­vanje povlastica. Ovo je pravo bitno za Crkvu, tako da ona može ispunili odgovornosti koje proizlaze iz kršćanske vjere. Među naj­važnijim odgovornostima je obveza da služi cijeloj zajednici.

Crkve i druge kršćanske zajednice, na temelju evanđelja, osobito su odgovorne da riječju i djelom izraze solidarnost s ljudima kojima se niječu ljudska prava i temeljne slobode.” (Breaking Bar­riers: The Official Report of the Fifth Assembly of the World Council of Churches, str. 106., Ženeva, 1975.)

Odgovornost za zaštitu prava vjerske slobode stoga se smatra zajedničkom obvezom podijeljenom između Crkve i države, između samih Crkava, između pojedinog kršćanina i njegove Crkve i između kršćana i pripadnika druge vjere. Danas bismo mogli poći dalje: odgovornost za ostvarenje ovog prava dijeli se između etničkih i jezičnih skupina, između većina i manjina te između naroda i država.

Odgovornost države

Spomenuti međunarodni instrumenti jasno ističu obvezu dr­žave. Vlasti se ne mogu miješati u poslove Crkve i drugih religijskih tijela ukoliko svojim postupcima ne krše prava i slobode drugih ili nisu u skladu s pravednim zahtjevima moralnosti, javnog reda i općeg dobra demokratskog društva. Vlasti se ne mogu miješati u izbor vjerovanja ili vjersku pripadnost pojedinca. Ne mogu braniti vjernicima da u javnosti ili privatno iskazuju svoju religiju ili vje­rovanje bogoslužjem, svetkovanjem blagdana, postupcima ili uče­njem, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima.

No, kad dođe do primjene ovih načela, postoje mnoga siva područja.

Većina suvremenog razmišljanja i postupanja na području vjerske slobode temelji se na ideji onih koji su krajem 18. stoljeća stvorili američki Ustav i ustavne zakone. Thomas Jefferson je pisao o „zidu razdvajanja” između Crkve i države. James Madison je utjecao na donošenje Prvog amandmana kojim se zabranjuje uspostava re­ligije što bi proizišla iz službenog priznanja države bilo koje Crkve ili religijskog tijela. To je bilo moguće, čak i nužno, u naciji uselje­nika s obzirom da su mnogi od njih pobjegli pred vjerskim progon­stvom u Europi, što su ga vršile vlasti pod dominacijom većinske Crkve.

U Istočnoj i Srednjoj Europi neki rimokatolici i pravoslavna većina smatraju upitnim takvo apsolutno razdvajanje Crkve i drža­ve, djelomice zbog iskustva pod komunističkom vlasti, a djelomice zbog uvjerenosti da su upravo oni stoljećima osiguravali društvenu koheziju i zaštitu vjere, jezika i kulture svojega naroda od napada stranih osvajača. Neki tvrde da je čak u Sjedinjenim Američkim državama ovaj zid razdvajanja između religije i vlasti postao vrlo proziran unatoč činjenici da se formalno poštuje članak o neuspostavljanju u Prvom amandmanu. Takvo apsolutno razdvajanje, tvrdi se također, moglo bi biti moguće tamo gdje se golemo tijelo za­kona, običaja i postupaka razvilo tijekom više od dva stoljeća, nešto što se ne može odmah postići niti je preporučljivo u nekim drugim zemljama.

Sekularizam, sigurnost i vjerska sloboda

Globalna rasprava o univerzalnosti prava također kritizira shvaćanje vjerske slobode kao zaštite od sekularizma. Primjerice, Islam se žali da je ono dovelo do erozije duhovnih vrijednosti i, stoga, do sloma javnog i osobnog morala, do povećanja raspuštenog ponašanja i širenja nasilja u društvu.

Branitelji svjetovnog modela države odgovaraju da je to jedina životno održiva konstrukcija u kojoj vlast može jednako postupati prema organiziranim oblicima religije i u potpunosti zaštititi slobo­du savjesti i vjerovanja u društvu. Premda je ekumenski pokret bio sklon smatrati sekularizam korozivom temeljnih vjerskih i druš­tvenih vrijednosti, ipak je upozoravao protiv njegova izjednačavanja s idejom sekularne države, što je osobito značajno za očuvanje prava vjerskih i drugih manjina. Pravilno zamišljena i vođena, svjetovna država jamči jednaku zaštitu pod vladavinom zakona, dok istodobno podržava tradiciju, kulturu, čak i uzajamne duhovne i moralne vrijednosti.

Vjerska sloboda i jednakost pod zakonom

          U mnogim su europskim društvenim zajednicama Crkve tradicionalno bile glavni voditelji obrazovanja i značajnih zdravstvenih i socijalnih službi. Pod socijalizmom je gotovo sve te službe preuzela država. Nakon 1991. godine došlo je do žučne rasprave o obnovi tih funkcija u Crkvama i s njima povezanim vlasništvom. Pravo na vjersku slobodu bilo je međunarodno općenito tumačeno prošire­njem na pravo vlasništva i upravljanje imetkom bitnim za vršenje legitimnih vjerskih i društvenih funkcija Crkava, a osobito na jednakost svih vjerskih skupina pred zakonom. Za to treba biti odgo­vorna država.

No, što se tiče osnovnog obrazovanja i određivanja mjerila ko­ja će se primijeniti u osiguravanju zdravstvenih i socijalnih službi, religija ne može zahtijevati apsolutnu slobodu. I u tome je vlast odgovorna za uspostavu općih normi i pravila koja svi moraju po­štovati kako bi se svim građanima, bez razlike, osiguralo uživanje cijele lepeze ljudskih prava. Primjerice, tvrdnja nacionalnih manji­na da je obrazovanje na njihovom materinjem jeziku pravo, mora biti usklađena s obvezama države da osigura jedinstvo nacije kao cjeline i sa zahtjevom da se osnovno građansko obrazovanje mora osigurati na zajedničkom narodnom jeziku. Dakle, vjerske skupine imaju pravo društvu pružati usluge u socijalnim službama, ali je odgovornost države da te službe učini pristupačnima svima i da se vrše sukladno općeprihvaćenim mjerilima. Vjerske skupine, uključujući i vjerske manjine, imaju pravo na puno i jednako sudjelova­nje u određivanju tih mjerila i načina kako će se ona primijeniti.

Slične se teškoće i problemi javljaju u vezi s financijskom pot­porom ili suradnjom s vjerskim organizacijama. Duga tradicija odnosa Crkve i države u Srednjoj i Istočnoj Europi, prema kojoj je država preuzela razmjerno veliku odgovornost za prikupljanje i raspodjelu novčanih sredstava vjerskim tijelima ili je izravno financirala neke njihove aktivnosti, nastavit će se. Prijeporan je stupanj do kojeg se to može smatrati pravom u kontekstu vjerske slobode. No, neupitno je pravo da država jednako postupa prema svim Crkvama i vjerskim tijelima. Potrebna je jako velika budnost kako bi se osiguralo da vjerska tijela ne budu predmet povreda njihovih sloboda kao posljedica neumjesnog miješanja države i, s druge strane, da vlast ne bude predmetom neumjesnih pritisaka od strane religije.

Što je religija — i tko o tome odlučuje?

Tradicija i praktični život mogu voditi odnose Crkve i države u mnogim područjima, ali vjerska sloboda i nove religije su stupanje na nepoznato tlo. Kako treba gledati na pojavu novih religija u društvu? Koje kriterije treba primijeniti pri određivanju koju od skupina treba smatrati vjerodostojnom religijom? Je li legitimno ne priznati nove Crkve ili vjerske pokrete štiteći tako Crkve ili vjerske skupine koje su povijesno prisutne u društvu? Je li država dužna zaštititi svoje pučanstvo od prozelitiziranja novih vjerskih udruga i drugih skupina iz inozemstva? Treba li država onemogućiti priznavanje novih vjerskih pokreta koji se javljaju unutar njezinih granica ili otpadničkih skupina koje destabiliziraju ili uznemiruju povijesne Crkve ili vjerske udruge i time prijete koheziji i pravima društva kao cjeline?

U citiranoj Jeruzalemskoj deklaraciji (1928. godine) Međuna­rodno misijsko vijeće izrazilo je svoju nakanu: “Mi se protivimo svakoj natruhi vjerskog imperijalizma koji bi želio nametnuti vje­rovanja i postupke drugima kako bi upravljao njihovim dušama u, navodno, njihovom interesu.”

Svjetsko vijeće Crkava dugo je upozoravalo na zlouporabu vjerske slobode s obzirom na prozelitizam. Skupština održana 1961. godine u New Delhiju izrazila je žaljenje što je ponašanje nekih misijskih crkvenih tijela uništilo pozitivno značenje koje je riječ „prozelitizirati” nekoć imala. Prozelitizam se, rečeno je u New Delhiju, ne razlikuje od svjedočenja, već je iskrivljenje svjedočenja: „Svjedočenje je iskvareno kad se obmanjivanje, laskanje, potkup­ljivanje, neumjesni pritisak ili zastrašivanje — bilo suptilno ili otvo­reno – koristi kako bi se izazvalo prividno obraćenje.” Od 1991. godine WCC je osuđivalo vjerski imperijalizam i prozelitizam u Istočnoj i Srednjoj Europi zbog njegovih destabilizirajućih djelova­nja na Crkve koje su se nastojale oporaviti od boli, stradanja i mučeništva komunističkog razdoblja, a i zato što su izdaja temelj­nih ekumenskih načela kršćanske solidarnosti i zajedničkog svjedo­čenja. Ovo je upozorenje ponovljeno na zasjedanju Središnjeg od­bora WCC-a 1997. godine u Ženevi.

Pa ipak, načela vjerske slobode moraju štititi i nove vjerske po­krete i misijske aktivnosti ako daju vitalnost evanđeoskoj poruci naviještajući je danas ljudima i pridonose obnovi Crkve u društvu.

Kako je na početku rečeno, pitanja vezana uz vjersku slobodu složena su i puna proturječnosti. Ljudska prava i vjerska sloboda su dinamična, potrebita stalne rasprave i daljnjeg razvijanja s obzirom na promjenjive prilike. S obzirom da ove teme često dijele Crkve i narode, WCC je uvjereno da moraju biti predmet otvorene rasprave i dijaloga. Upravo je to razlog za postojanje ekumenskog pokreta. Prikladne odgovore najbolje nalaze oni koji su izravno uhvaćeni u proturječnosti.

Uloga religije u promicanju vjerske slobode

Već je rečeno da odgovornost za demokratsko upravljanje druš­tvom općenito i posebice za zaštitu i promicanje vjerske slobode ne može biti prepušteno samo državi. Zajedno s cjelokupnim druš­tvom, i religija ima odgovornost. Prijeći s totalitarne vladavine na demokraciju i te kako je teško u bilo kojim okolnostima. To jedna­ko vrijedi za države u Srednjoj i Istočnoj Europi i za narode koji nastoje nadvladati baštinu vojnih diktatura. No, u ovo vrijeme glo- balizacije, koju prati neoliberalna ideologija slobodnog tržišta, to je dvostruko teže. Moraju se stvoriti nove koalicije koje će se oduprijeti silama što nastoje rascjepkati socijalne, političke i gospodarske aspekte društva. Vladine i političke stranke to ne mogu ostvariti same. Potrebni su zajednički napori vlasti, privatnog sekto­ra, religije i organizacija građanskog društva. Na području vjerske slobode naročitu odgovornost snose crkve, sinagoge, hramovi i džamije.

Religija kao model demokracije za društvo

Rečeno je da su u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima istak­nuta tri međusobno povezana prava: pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije. Ovo drugo pravo je najbliže apsolutnom pravu, bez kojeg sva ostala ljudska prava padaju.

Isto je tako točno da je kršćanska Crkva u povijesti bila jedan od glavnih kršitelja tog temeljnog prava. Slobodno mišljenje i postupanje prema savjesti češće je osuđivano kao hereza nego hva­ljeno, a njezini su zastupnici u Crkvi bili češće kažnjavani nego slavIjeni. Osim toga, istina je da je Crkva češće kršila vjersku slobo­du naroda nego država. Tužan je izvještaj o tome kako je dominan­tna kršćanska većina postupala prema ljudima koji su pripadali manjinskim Crkvama i slijedili druge vjere. Zbog toga najteži teret osiguravanja poštovanja prava vjerske slobode pada na samu reli­giju. Da bi se suočili s izazovom, ljudi vjere moraju se najprije suočiti sa svojim vlastitim zabludama i promašajima – i priznati ih. Da bi bili vjerodostojni u odnosu na društvo kao cjelinu, pripadnici Crkava svih opredjeljenja moraju nastojati da se to pravo poštuje u svakoj Crkvi i u našim odnosima jednih prema drugima.

Kao što je rečeno na Skupštini WCC-a u Nairobiju, vjerska slo­boda nije isključiva povlastica Crkve, već je vjerska sloboda potrebna Crkvi kako bi mogla služiti čitavom društvu. U tom smislu Crkve su pozvane da u svojem postupanju jedna prema drugoj osi­guraju model demokracije za društvo pokazujući toleranciju, uza­jamno poštovanje i volju za jačanjem zajedničkog svjedočenja evan­đelja Isusa Krista. Većinske i manjinske Crkve jednako su odgovor­ne jedna drugoj, ali i svim vjerskim tijelima u društvu koje dijeli pravo na jednakost pred zakonom.

---

[1] Iz govora dr. Eppsa na Ekumenskoj konferenciji u Dobogoku, u Mađar­skoj, 1997.

[2] WCC je The World Council of Churches – Svjetski savez crkava ili Ekumensko vijeće crkava svjetsko je međucrkveno vijeće utemeljeno 1948. godine u Amsterdamu.