Posebni izvjestitelj o vjerskoj netrpeljivosti,
Komisija za ljudska prava Ujedinjenih naroda, Ženeva
Čini se da vjerska sloboda u umovima mnogih ljudi ne nalazi podršku. Svaka je religija sklona smatrati sebe jedinim posjednikom istine, pa je stoga njezina zadaća pozvati sve ljude ovoj istini. To ne ide uvijek u korist međuvjerske trpeljivosti. Osim toga, svaka religija može pasti u iskušenje da se bori protiv onoga što smatra devijantnom zabludom, bilo u svojoj sredini ili izvan svojih vjerskih granica. Naravno, to ne pridonosi međuvjerskoj trpeljivosti niti, posebice, toleriranju vjerskih manjina.
Činjenica je da je vjerski ekstremizam u porastu i da, po svemu sudeći, izlaže opasnosti čitava područja u svijetu. Glavne religije su dobro upoznate s ekstremizmom. Ponekad su izložene terorističkim postupcima koji ne mimoilaze ni one koji vladaju ni one kojima se vlada. Ispreplitanje političkog i religijskog, bilo na vidljiv ili prikriven način, nastavlja podržavati mnoga gledišta i načine postupanja te održava napetosti i podupire sukobe.
Premda je, na zakonskoj razini, učinjen primjetan napredak, stvarne su prilike često ostale ispod razine pravne evolucije i nisu pokazale tako velik napredak kao samo zakonodavstvo. To stvara još više razloga za zabrinutost budući da takve prilike ponekad postaju uzrok nesigurnosti u pregovorima i politički instrument rabljen za rješavanje vjerskih pitanja. Osim toga, ekscesi počinjeni pod plaštem vjerske slobode, naročito oni što su ih počinile određene skupine (ili su bar pripisani određenim skupinama), takve su naravi da promiču dodatnu netrpeljivost i diskriminaciju prema svima koji se ne prilagode utemeljenom poretku.
S tim u svezi, važno je razlikovati slobodu vjerovanja i slobodu njegova izražavanja. Dok je sloboda vjerovanja apsolutna, sloboda izražavanja nečijeg vjerovanja mora biti podložna određenim ograničenjima, kako je to istaknula Komisija za ljudska prava Ujedinjenih naroda.
U svakom slučaju, jasno je da vjerska sloboda ne može služiti kao plašt za skupine bez skrupula i, možda, bez vjere. Treba naglasiti da se pitanju takozvanih sljedbi mora pristupiti oprezno – bez strasti i uopćavanja, vodeći računa o činjenicama i elementima koji se tiču svakog slučaja, osobito u svjetlu uspostavljanja međunarodnih normi koje se tiču slobode religije i vjerovanja. Vjerujem da je važno u budućnosti izvršiti mnogo temeljitije i pomnjivije ispitivanje sljedbi. No, to ne treba smatrati istim pitanjem kao pitanje koje raspravlja o “novim religijama”.
“Mržnja, netrpeljivost i nasilni postupci, uključujući one koji su motivirani religijskim ekstremizmom” mogu biti takve naravi da izazovu situacije koje, na ovaj ili onaj način, mogu zaprijetiti ili ugroziti i mir i međunarodnu sigurnost te udariti na pravo ljudskih bića na mir.
Sklon sam vjerovati kako očuvanje prava na mir treba u većoj mjeri potaknuti razvitak međunarodne solidarnosti imajući na umu nadzor vjerskog ekstremizma, bez obzira gdje se pojavio, definirajući minimum pravila i zajedničkih načela ponašanja i aktivnosti u postupanju s vjerskim ekstremizmom, a onda djelovati, kako na uzroke tako i na posljedice, bez selektivnosti ili oklijevanja.
Na drugoj razini osnovno je reći da mjesta za održavanje bogoslužja trebaju biti rezervirana za vjerske, a ne političke aktivnosti, da pravni status političkih stranaka bude definiran tako da stalne religijske aktivnosti ne mogu biti predmet miješanja političkih varijabli te da javne škole budu oslobođene nadzora ideologije, politike ili strančarenja.
Osim toga, treba naglasiti da se svi oblici netolerancije i diskriminacije rađaju u ljudskim umovima. Stoga je na toj razini potrebno poduzeti primarne mjere. Uloga odgoja, posebice u školama, bitna je, čak i neizbježna. Nikad se neću umoriti ponavljajući da je najvažnije, na dosljedan način, razviti cjelovitu pedagogiju obrazovanja za ljudska prava, slobodu i toleranciju.
[1] Pisac je profesor senior sudbene znanosti na tuniskom Sveučilištu Ariana u Tunisu. Prevedno s francuskog. Prilagođeno i pripremljeno iz govora profesora Amora na IRLA-inom Četvrtom svjetskom kongresu o vjerskoj slobodi u Rio de Janierou, u Brazilu, 1997. godine.