[1]

Iris Rezende

Član Senata, bivši ministar pravosuđa Brazila, Brazilija

Iznosim ovo kao ministar dviju vlada — Božje i brazilske. Minis­tar je osoba koja služi. Želim vjerno služiti objema. Sloboda je tema koja me zaokupljala otkako sam kao dječak živio u Christianopolisu, gradu koji je zamišljen kao san zajednice kršćana, mjestu za ljude koji će biti slobodni izraziti svoja vjerovanja i živjeti po nadahnuću Božje Riječi. Sloboda je uvijek bila najveća želja čovječanstva. Sloboda izbora je Božji zaštitni znak. Prema Svetom pismu, On je čovječanstvu dao slobodu da posluša ili ne posluša Njegove božanske odredbe. Vijesti na televiziji pokazuju da neke zemlje uskraćuju slobodu. Ljudi trpe progonstvo, čak i zvjerstva, zbog svo­jih religijskih osvjedočenosti. Stoga zahvaljujem Bogu što živim u zemlji u kojoj je, zahvaljujući federalnom Ustavu, građaninu zajam­čena sloboda “savjesti i vjerovanja, sloboda vršenja bogoslužja i za­konom mu je zajamčena zaštita mjesta za bogoslužje i obrede”. (Po­glavlje I., Članak 5-VI.)

Religijsko izražavanje, način na koji priznajemo Boga u kojega vjerujemo, ne može se kršiti bez ozbiljnih posljedica. Sprječavati građanina da izrazi svoju vjeru znači gaziti težnje s kojima se po­istovjećuju slobodni narodi i civilizirani ljudi.

Stranice povijesti su umrljane krvlju sukoba potaknutih religi­jom: križarski ratovi, inkvizicija. Pogledajte izvještaj vjerskog pro­gonstva u Brazilu — povijesne knjige Pedra Tarsiera — da biste se osvjedočili o nasilju protiv slobode u mojoj zemlji. No, zahvaljujući obrazovanju koje je, malo po malo, dobio naš narod, općenito je prihvaćeno poštovanje prema vjerovanjima drugih.

Jedan od glavnih uzroka vjerskog progonstva u prošlosti bio je predominantni model onog vremena: religija nametnuta od drža­ve. Čak se i danas uime religije vrše užasni zločini. Povezani su s politikom, s diskrecijskom moći vlasti.

Ovdje je koristan kratak povijesni pregled. Locke potvrđuje da je legitimna sfera države ograničena na pitanja izvan ljudskog du­ha. Prema njemu, država se ne treba miješati u religiju, jer je ona unutarnja ili privatna stvar. U Starom svijetu prevladavala je ideja da jedan narod, kao obitelj, treba ispovijedati jednu religiju — onu koju je odredio suveren na vlasti. U Grčkoj i Rimu religija je bila stvar države. Oni čija su se vjerovanja razlikovala od sustava uspo­stavljenog zakonom nisu bili tlačeni ukoliko su poštovali institu­ciju nacionalnog bogoštovlja. Primjerice, Rim je dopuštao potpu­nu slobodu sljedbenicima licitac religiones ukoliko su njihovi sljed­benici sudjelovali u štovanju cara. (Očito nije bilo vjerske slobode kao takve, već privid tolerantnosti u okviru prije postavljenih uvje­ta.)

Zatim su, tijekom prvih stoljeća kršćanstva, ustali odlučni lju­di koji su se otvoreno pozabavili ovim problemom. Jedan od njih bio je Tertulijan: “Osnovno je ljudsko pravo, prirodna povlastica, da svaki čovjek prihvati vjersko gledište sukladno svojim osvjedo- čenostima. Svakako, nije stvar religije nametati religiju — kojoj nas treba vodili slobodna volja, a ne prisila.” (Ad Scapulum, 2) Drugi su crkveni oci proglasili vjersko progonstvo djelovanjem zla. Atanazije je promicao gledište pomirenja u postupanju prema takozva­nim hereticima.

No, u Konstantinovo vrijeme stvari su se promijenile. Svatko je bio prisiljen postati kršćaninom. Gibbon tvrdi da je Maksimilijan bio prvi kršćanski vladar koji je prolio krv svojih podanika zbog njihovog drukčijeg vjerskog uvjerenja.

Prema povjesničaru J. C. Rodriguesu, u portugalskom Brazilu je 1810. godine kraljevski princ potpisao dva sporazuma s Engles­kom — jedan trgovinski, a drugi o prijateljstvu. Prvi put bilo je potvrđeno „da Portugal daje stranoj sili pravo na gradnju kršćan­skog hrama u kojemu će se održavati reformirana bogoslužja”. To je bila naročita povlastica odobrena engleskim kršćanima. No, odo­breni “hramovi” (ili kapele) morali su izvana biti slični obiteljskim kućama. (J. C. Rodrigues, Religioes Acatolica /Nekatoličke religi­je/, str. 105)

U kolovozu 1819. godine na Rua dos Borbonsu (danas Rua Evaristo a Veiga), u Rio de Janeirou, postavljen je kamen temeljac za prvi protestantski hram u Južnoj Americi, zahvaljujući članku 12. Sporazuma o prijateljstvu s Engleskom. U katoličkim područjima došlo je do protesta, ali je Sporazum poštovan.

Tek je 1881. godine proglašenjem Reformiranog izbornog zakona nekatoliku omogućeno da se kandidira za Opću skupštinu. Ponovno su se čuli glasni protesti. No, senator Cristiano Ottoni spo­menuo je apsurdnost “zatvaranja vrata kršćanima nekatolicima, koji slobodno ispovijedaju svoju vjeru, dok su vrata otvorena mnogim nominalnim katolicima koji imaju mjesto u parlamentu, ali su ponekad slobodni mislioci, a ponekad zastupnici protoplazmatičnih teorija (o) spontanom stvaranju (i) uništenju duha putem ras­padanja tvari, a nazivaju se katolicima jednostavno zato jer im ne­dostaje hrabrosti da napuste religiju u koju ne vjeruju” (Rodrigues, op. cit.).

Sljedećih godina Rui Barbosa postao je poznati brazilski apo­stol vjerske slobode i slobode savjesti. Možda je jedan od glavnih razloga što ovom sjajnom zemljaku nije bilo dopušteno da se kan­didira za predsjednika Republike bila njegova strast za očuvanjem ovih sloboda, sloboda koje su se sukobljavale s mnogim interesima pojedinaca i društvenih organizacija onog vremena. Barbosa je govorio: “Svaka je civilizacija rođena u slobodi, svaka sloboda je jamstvo prava pojedinaca. Sloboda i pravna sigurnost su podjedna­ki pojmovi koji se mogu međusobno zamijeniti.” I sljedeće zvučno svjedočanstvo: “Kad je riječ o savjesti — njezinim slobodama i pra­vima, onda nema spekulacije, nema popuštanja, nema igre.” Zašto? Zbog važnog razloga da je “od svih sloboda sloboda mišljenja najveća i najuzvišenija. Sve druge slobode proizlaze iz nje, a bez nje ostavljaju ljudsku osobnost osakaćenom, društvo ugušenim, držav­ne vlasti okrenute korupciji.” (Konferencija 20. veljače 1910., Belo Horizonte, i u Ruinas de Um Governo /Rušenice vlasti/, 1931.).

Kršćanska sloboda nije ideologija, kaže Julio Barreiro, urugvaj­ski evangelik i profesor političkih znanosti: “U svijetu kakav je naš, tako potresanom ideologijama, često se izlažemo riziku da svoju vjeru tumačimo različitim smjerovima koji su određeni ideološ­kim razmišljanjem društva kojemu pripadamo.” I brzo dodaje: “Ovaj rizik postaje mnogo veći kad na taj način pokušavamo tumačiti kršćansku slobodu.” (Julio Barreiro, A Experiencia da Fe, Iskustvo vjere).

Ograničiti religiju i sprječavati objavu vjere ujarmljivanjem moći koju ima vlast diskriminatorno je i u krajnosti niječe sve dru­ge slobode. Žalosno je reći da se povremeno javljaju vjerski vođe i čine moralne nepravde koje su dio njihovih sustava. Moć javnosti ne može im se usprotiviti jer bi time bila povrijeđena neopoziva ustavna načela! U takvim se trenucima nadamo da će prave religij­ske strane, koje znaju što znači vjerska sloboda, služiti kao kontakt s onima koji surađuju na uklanjanju problema koristeći se, uz svo­je propovjedaonice, osobnim komuniciranjem, voditi svoje vjer­nike i spriječiti manje upućene kako ne bi bili zavedeni zabludom i neslogom što će se neizbježno pojaviti. U svim svojim nijansama sloboda mora biti regulirana ravnotežom, društvenim poštovanjem i osjećajem pravde.

Velika Isusova zadaća bila je objaviti slobodu onima koji su vezani svojim grijesima i prijestupima kako bi se čovječanstvo vra­tilo idealu postavljenom u prvom poglavlju Svetog pisma, kad je Bog pogledao i vidio da je sve bilo dobro. Da bismo uspostavili vjersku slobodu u njezinoj punini, moramo imati na umu da ćemo biti slobodni samo onda kad poznajemo Krista i čvrsto se držimo Njegove riječi. „Upoznat ćete istinu, a istina će vas oslobo­diti.“ (Ivan 8:32) Rezultat? Sloboda koju nam Krist daje vezana je uz Ijubav za druge. Samo je onaj tko ljubi svojega brata istinski slobo­dan. Samo je onaj tko nadvlada svijet, njegove laži i zablude, stvar­no slobodan u vjeri, u izražavanju i svjedočenju.

Brazil se ubraja među narode koji jamče slobodu i ustavnim propisima ne dopuštaju nikakvo ograničavanje vjerske slobode. Gotovo 160 milijuna ljudi u zemlji slobodno je ispovijedati svoju vjeru i, ako želi, naviještati svoju religiju. To je naša tradicija. To je naša povijesna pozicija. Neka nas Bog zaštiti i nadahne kako bi­smo težili za ovim najčistijim i najplemenitijim kršćanskim nače­lom.

---

[1] Prilagođeno iz govora na IRLA-inom Četvrtom svjetskom kongresu o vjerskoj slobodi u Rio de Janierou, u Brazilu, 1997. godine. U to je vrijeme senator Rezende bio ministar pravosuđa.