Nacionalni koordinirajući odbor za UDHR 50
Ujedinjeni narodi, New York
Što je Opća deklaracija o ljudskim pravima?
Opća deklaracija o ljudskim pravima (UDHR) ponajprije je međunarodna jasna objava temeljnih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji. Prihvaćena na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948. godine, Opća deklaracija o ljudskim pravima je prvi opsežni sporazum među narodima u odnosu na specifična prava i slobode svih ljudskih bića.
Među ostalima, ona obuhvaćaju građanska i politička prava kao što su zabrana mučenja, jednakost pred zakonom, pošteno suđenje, sloboda kretanja, pravo na azil i slobodu misli, savjesti, religije, mišljenja i izražavanja. Prava iznesena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima uključuju i gospodarska, društvena i kulturološka prava kao što su pravo na hranu, odjeću i zdravstvenu njegu, na socijalnu zaštitu, na rad, na jednaku plaću za isti rad, pravo na osni- vanje sindikata i pravo na obrazovanje.
Prvobitno namijenjena kao “opće mjerilo dostignuća za sve ljude i sve narode”, Opća deklaracija o ljudskim pravima postala je tijekom prošlih pedeset godina ugaoni kamen uobičajenog međunarodnog zakonodavstva i sve su državne vlasti obvezatne primijeniti njezina načela. Budući da Opća deklaracija o ljudskim pravima uspješno obuhvaća pravna, moralna i filozofska vjerovanja koja poštuju svi ljudi, postala je živi dokument koji vlastitom snagom djeluje na zbivanja u našem svijetu.
Jesu li državne vlasti dužne, gledano iz pravnog kuta, poštovati načela iznesena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima?
Da, dužne su. Premda izvještaji pokazuju da većina onih koji su prihvatili Opću deklaraciju o ljudskim pravima ne smatraju da je ona pravno obvezujući dokument, njezino je pravno djelovanje mnogo veće no što su njezini tvorci ikad zamišljali.
Danas se Opća deklaracija o ljudskim pravima izravno spominje u ustavima mnogih naroda koji su stekli neovisnost nakon prihvaćanja ovog dokumenta. Predsjednici država i vlada, ministri, zakonodavci, pravnici, suci, profesori prava, aktivisti koji se bore za ljudska prava i obični ljudi po cijelome svijetu prihvatili su Opću deklaraciju kao važan pravni kodeks. Deseci pravno obvezujućih međunarodnih sporazuma temelje se na načelima što ih sadrži Opća deklaracija o ljudskim pravima, a dokument je citiran kao opravdanje za brojne zaključke Ujedinjenih naroda, uključujući i zaključke Vijeća sigurnosti.
Budući da se tlačeni pojedinci sve više pozivaju na Opću deklaraciju radi zaštite i pružanja pomoći, državne su vlasti prisiljene prihvatiti taj dokument ne samo kao plemenitu težnju, već i kao mjerilo koje se mora ostvariti. Budući da je sveopća te središnji i integralni dio naše međunarodne pravne strukture, Opća deklaracija je svuda primljena kao kamen temeljac uobičajenog međunarodnog zakonodavstva — neizbježno oruđe u promicanju ljudskih prava za sve.
Ujedinjuje li Opća deklaracija o ljudskim pravima uspješno različita shvaćanja ljudskih prava?
Da. Pripremanje nacrta Opće deklaracije o ljudskim pravima prvi put u povijesti je pokazalo da ljudi različitih kultura u svijetu mogu raditi zajedno na oblikovanju sažete i zajedničke vizije neotuđivih ljudskih prava. U samom Trećem odboru Glavne skupštine Ujedinjenih naroda održano je 85 sastanaka s ukupno 1400 glasovanja o različitim predmetima vezanim uz stvaranje Deklaracije (ono se dogodilo nakon što je Komisija za ljudska prava — HRC — završila radom). Gotovo tri godine predstavnici različitih nacija radili su na označavanju i formuliranju specifičnih prava i sloboda koje su svima šire zajamčene u Povelji Ujedinjenih naroda.
Ako imamo na umu da je svijet bio upleten u ideološke sukobe hladnog rata, to je bila nevjerojatno složena i teška zadaća. No, konačni dokument obuhvaća prava i slobode kako ih različito ističu zapadne demokracije i komunističke zemlje. Opća deklaracija odražava različita uvjerenja koja se odnose na filozofsku osnovu ljudskih prava i izjednačuju tradicionalna građanska i politička prava s gospodarskim, socijalnim i kulturološkim pravima.
Sastavljači Opće deklaracije o ljudskim pravima morali su se uhvatiti u koštac s ponekad suptilnim, a ponekad velikim razlikama u jezikoslovnim, kulturnim, političkim i filozofskim vrijednostima. Raspravljalo se o velikim svjetskim zakonodavnim sustavima i pravnim filozofijama i, u različitim stupnjevima, o najšire prakticiranim religijama, uključujući budističku, kršćansku, konfucijevsku, hindusku, muslimansku i židovsku tradiciju. Pod predsjedanjem Eleanore Roosevelt, Komisija za ljudska prava uspješno je oblikovala zajedničko razumijevanje onoga što čini neotuđiva prava i slobode svih ljudskih bića u svakom dijelu Zemlje.
Zašto je Opća deklaracija o ljudskim pravima prihvatljiva ljudima iz svih kultura?
Autori Opće deklaracije o ljudskim pravima nastoje u čitavom svojem složenom djelu razumjeti i izraziti vlastite različite kulturološke tradicije i osvjedočenja. Zapravo je većina rasprava bila vođena zato da bi se uklonile razlike u kulturološkim i povijesnim perspektivama. Bila je zaposlena naročita skupina da ispita i sredi razlike u značenju svake riječi u članku, prevedene na službene jezike Ujedinjenih naroda.
Ovaj proces rasprave bio je važan sam po sebi. Nikad prije nije se okupila tako različita skupina ljudi kako bi objasnila vrijednosti i tradicije koje određuju samu prirodu njihove društvene zajednice. Bilo je to istinsko međunarodno učenje. Rasprava je umnogome pomogla da se osvijetle ideološke razlike koje utječu na donošenje odluka kad se radi o najvažnijim međunarodnim problemima.
Na kraju su sudionici ovog trogodišnjeg procesa ipak mogli zaključiti da su prava nabrojena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima doista sveopća — da pripadaju članovima svakog društva i kulture. Složili su se da Opća deklaracija odražava zajednička osvjedočenja i vjerovanja. Ta su prava nadmašivala nacionalne, društvene i kulturološke granice.
Sva su ova prava bitna za osobu koja će ostvariti svoj puni potencijal kao ljudsko biće. Kao takva, ona su opće mjerilo koje vrijedi za sve ljude.
Ima li pedesetogodišnja Opća deklaracija o ljudskim pravima odgovarajući pristup suvremenim dvojbama vezanima uz ljudska prava?
Ima. Opća deklaracija o ljudskim pravima okvir je za realizaciju svih ljudskih prava i sloboda. Po svojoj izvedbi dokument je otvoren, s pogledom u budućnost. Primjerice, članak 2. kaže da svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji „bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, spola, jezika, vjere, političkog života ili drukčijeg mišljenja, nacionalnog ili društvenog podrijetla, imovine, rođenja i drugih okolnosti”. Dodavanjem fraze „i drugih okolnosti” predlagači Opće deklaracije o ljudskim pravima pokazuju da su bili svjesni kako bi tijekom vremena druge vrste diskriminacije mogle steći pozornost javnosti, pa su i o tome vodili računa.
Na nesreću, problemi koje je Opća deklaracija o ljudskim pravima nabrojila 1948. godine, još uvijek su u našem svijetu prisutni u priličnom broju. Državne vlasti nastavljaju mučiti i ubijati pojedince zbog njihove vjere, etničke pripadnosti ili mišljenja. Milijuni na ovoj zemaljskoj kugli i dalje imaju loš stan, loše su odjeveni i pothranjeni. Iako se pitamo koja bismo od ovih prava, sastavljenih 1948. godine, mogli danas odbaciti, ne bismo ih mnogo našli. Tko ima pravo tvrditi kako je mučenje ili ropstvo nužno zbog zahtjeva suvremenog života ili globalne ekonomije? Oni koji tvrde da su prava nabrojena u Općoj deklaraciji preživjela, čini se da bi ih se rado riješili kako bi opravdali tlačiteljske mjere koje ta prava potkopavaju.
Poštovanje prava svakog pojedinca trajne je prirode i borba protiv kršitelja ljudskih prava ne jenjava. Sve više je pojedinaca u svijetu koji su osnovali skupine koje dokumentiraju uskraćivanje sloboda spomenutih u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima i zahtijevaju da se Deklaracija u njihovom društvu u cjelini poštuje. Nastavljanje kršenja ljudskih prava — i uspjesi običnih građana koji se u obrani pozivaju na Opću deklaraciju o ljudskim pravima — pokazuju vjerodostojnost i važnost Opće deklaracije. Potreba da se ova prava zaštite veća je no ikad.
Koji je bio sljedeći korak nakon prihvaćanja Opće deklaracije?
Premda se značaj Opće deklaracije ne može prenaglasiti, važno je imati na umu da je Komisiji za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima, koja je pripremila nacrt dokumenta, također bila povjerena priprema nacrta pravno obvezujućeg međunarodnog sporazuma o ljudskim pravima uz dodavanje djelotvornih mjera primjene.
Nakon više godina pregovaranja na kraju je odlučeno da bi ono što je bilo zamišljeno kao jedinstveni sporazum o ljudskim pravima zapravo trebala biti dva sporazuma ili “ugovora”. Prava priznata u Općoj deklaraciji razdvojena su u dva samostalna Ugovora, naime, u “Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima” i “Međunarodni ugovor o gospodarskim, socijalnim i kulturološkim pravima”. Oba su primljena na Glavnoj skupštini 1966. godine. Stupili su na snagu 1976. godine, a ratificiralo ih je više od 130 država. Uzeti zajedno, Opća deklaracija o ljudskim pravima i dva pravno obvezujuća ugovora čine “Međunarodni zakon o pravima“.
Ugovori su pripremljeni i prihvaćeni kao pravno obvezujući međunarodni sporazumi, namijenjeni punoj zaštiti prava objavljenih u Općoj deklaraciji. Ona određenijim jezikom obrađuju prava objavljena u Deklaraciji, a pojašnjavaju i ograničenja tih prava. Svaki od Ugovora pod nadzorom je odbora stručnjaka koji prate što čine države u podržavanju odredbi s kojima su se suglasile.
U proteklih pedeset godina prava iznesena u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima ponavljana su i potvrđivana u brojnim međunarodnim sporazumima vezanim uz ljudska prava koji se tiču naročitih populacija ili osobitih prava i sloboda. Ova su prava također utkana u regionalne sporazume o ljudskim pravima i u dokumente kao što su „Europska konvencija o ljudskim pravima”, “Europska socijalna povelja“, „Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda” i „Helsinški sporazum”.
Koja su sredstva za zaštitu ljudskih prava na raspolaganju Ujedinjenim narodima?
Na temelju uvjerenosti da su državne vlasti obvezatne zaštititi ljudska prava proglašena Općom deklaracijom, Ujedinjeni narodi su stvorili niz mehanizama i procedura da bi utjecali na državne vlasti koje ta prava krše.
Komisija o ljudskim pravima je primarni međunarodni forum koji se bavi kršenjima ljudskih prava. Stvorila je niz specijaliziranih tijela koja prate i izvješćuju o problemima ljudskih prava kao što su mučenje, sloboda izražavanja, nasilje nad ženama i vjerska sloboda u cijelome svijetu. Njezina Potkomisija za sprječavanje diskriminacije i zaštitu manjina postavlja mjerila i provodi studije vezane uz nove probleme koji se odnose na ljudska prava. Postoji i Komisija o statusu žena. Svaki od šest velikih sporazuma o ljudskim pravima osnovao je stručni odbor koji prati pojedini sporazum.
Nedavno su Ujedinjeni narodi uspostavili položaj visokog komesara za ljudska prava. Osnivanje takvog položaja na visokoj razini pomoći će da ljudska prava dobiju još važnije mjesto u radu Ujedinjenih naroda time što ovi problemi dobivaju politički ugled i glas koji su im potrebni na međunarodnom planu. Za ovaj su se položaj desetljećima gorljivo zalagale nevladine organizacije koje su željele da ljudska prava na globalnoj razini brani netko komu je do njih doista stalo.
U nekoliko proteklih godina Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda organiziralo je dva međunarodna ratna suda (za zvjerstva počinjena u Ruandi i u bivšoj Jugoslaviji). Ujedinjeni narodi trenutačno rade na osnivanju stalnog Međunarodnog suda za zločine koji će kršitelje držati odgovornima i neumorno zahtijevati pravdu za pojedine žrtve genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječanstva.
Na kraju, ne samo što Ujedinjeni narodi teže zaštiti ljudska prava, nego ih i promiču. Ujedinjeni narodi nude tehničku podršku državama, objavljuju informacije o ljudskim pravima i na zahtjev državnih vlasti stavljaju na raspolaganje savjetnike i predavače koji se bave ljudskim pravima. Naravno, mnoge su specijalizirane agencije Ujedinjenih naroda aktivno uključene u probleme ljudskih prava budući da je to dio njihova posla, uključujući UNICEF, UNESCO, Međunarodnu organizaciju rada i Visoki komesarijat Ujedinjenih naroda za izbjeglice. Praćenje izbora u situacijama nakon sukoba primjer je kako međunarodna zajednica pomaže promidžbi građanskih i političkih prava, dok operacije žurnog pružanja pomoći promiču prava kao što su pravo na hranu i zaklon.
[1] Skraćeni članak. Copyright Franklin and Eleanor Roosevelt Institute. Uporabljeno s dopuštenjem.