Član Ustavnog vijeća Republike Francuske, Pariz
Mnogi ljudi inzistiraju na promjenama u vjerskoj slobodi s obzirom na umnožavanje novih pokreta čija originalnost i revnost privlače, ali izazivaju i zabrinutost. Prije svega, je li te nove pokrete potrebno nazvati “religioznima” da bi se koristili uređenjem namijenjenim poznatim religijama? Ili treba ići korak dalje pa osigurati financijsku pomoć kao kompenzaciju za njihov inferiorniji status (zbog njihova nedavnog rađanja) u usporedbi sa starijim religijama? Osim toga, ne bi li se takvo razmišljanje moglo primijeniti na starije religije koje su u nekim državama povećale članstvo?
Razmotrimo fenomen sljedbi. Riječ “sljedba” (ili „sekta“) ima podrugljivo značenje u nekim zemljama gdje nisu naviknuli na previranje religijskih denominacija prisutnih u anglosaksonskim društvima. Razvijena je pravna teorija koja smatra da se sljedba razlikuje od religije i stoga nema pravo na zaštitu nacionalnih i međunarodnih instrumenata koji se odnose na religije. Zato je potrebno precizno odrediti kriterije koji će definirati što je zapravo sljedba. Evo nekoliko takvih kriterija.
- Mali broj članova. Lako je ukazati na proturječnost koja nastaje upotrebom takvog kriterija u trenutku kad se poštivanje prava manjina proglašava nacionalnim i međunarodnim načelom. Ako se ideja religije pogleda interno, moramo zamijetiti da postoje religije čiji karakter nije, ili u najmanju ruku – više nije upitan. Osim toga, ima religija koje iz teoloških razloga odlučuju biti religije samo onih koji ih ispovijedaju, namjerno ostajući izvan kruga ostalog pučanstva. Ako bismo koristili kriterij brojčanosti, svakako bismo mogli očekivati niz prijevara.
- Ekscentričnost. Ako ekscentričnost definiramo u odnosu na razum, onda nijedna religija ne može izbjeći da bude obilježena kao sljedba. Upravo je narav vjere da bude, u neku ruku, iracionalna i mistična. Tertulijan je pisao: “Vjerujem u ono što je apsurdno.” Negdje 1912. godine Apelacijski sud u Parizu je, glede spiritizma i njegovih odnosa, u članku 901. Građanskog zakona utvrdio da su “sva religiozna uvjerenja zapravo dostojna poštovanja ukoliko su iskrena i održana u dobroj vjeri, pa ih građanski suci, bez obzira na svoje osobno mišljenje i uvjerenje, nemaju pravo napadati, kritizirati ili osuđivati.” (D. 4. prosinca 1912., D. 1914.2.213).
- Novina. Po svemu sudeći, ovaj treći kriterij, bez izričitosti, igra najveću ulogu jer ga je lako utvrditi, a možda i zato što je vrijeme – dimenzija bliska zakonu. U tom bi slučaju sljedba, u osnovi, bila religija koja se tek rodila. Ovakav pristup zanemaruje pojavu koja je analizirana u znanosti o religijama: disidenti, raskoli, hereze i reforme, što potvrđuje mogućnost nastajanja novih konfesija koje se javljaju trenutačno. Postavljanjem zapreka vjerskom iskustvu i zabranom svakog stvaralaštva u teološkom istraživanju, ovaj kriterij propušta priznati slobodu savjesti u jednom od njezinih bitnih oblika. Istina je da se prigovor novosti ponekad prenosi iz povijesti na zemljopis i tako postaje neka vrsta izvanjskog prigovora, ali to je nedopustiv argument. Zapravo, bio bi primjenjiv na više nego jednu od utvrđenih religija — a možda i na kršćanstvo kao cjelinu. U zakonu je ideja novosti osuđena načelom slobodne komunikacije, koja se nalazi u članku 10., paragrafu 1. Europske konvencije koja jamči ljudska prava i slobodu svakoj osobi da prima i prenosi ideje ne vodeći računa o granicama.
Kako je vidljivo, teško je odrediti što su sljedbe. Nije Ii tako i s religijama? Zna li itko danas točno što je religija? (Vidi Jacques Robert, „Accepter la foi” u Le Monde des debats, veljača 1994., str. 9.) Moglo i bi se reći da je religija definirana dvama elementima, jednim objektivnim, a drugim subjektivnim.
Objektivni element posljedica je postojanja društvene zajednice. Društvena zajednica nije jednostavno nagomilavanje pojedinaca. Ona je međusobno povezana skupina i moralni element. Religija je kolektivna pojava, što ne mora značiti masovnu pojavu. Postoje Crkve koje se žele smatrati nacionalnima, dok druge sebe vide kao manjinske Crkve, čak mikromanjinske. Francusko zakonodavstvo mudro je odbilo uvesti u svoje norme konfesionalne statistike. S tim u svezi značajan je članak 19. zakona iz 1905. S obzirom na uspostavljanje bogoslužbene zajednice, zakon ni na koji način ne vodi računa o broju vjernika pridruženih određenoj konfesiji.
Drugi, subjektivni element je vjera. Vjera ima svoje sjedište u pojedinčevoj savjesti. No, to nije usamljena savjest, jer je ona reciprocitet savjesti koje su odgovorne za nastanak religije. Stoga nije moguće razdvojiti ta dva elementa, objektivni i subjektivni. Čovjeku je potrebna vjera da bi mogao dati smisao i značenje nekoj skupini, ali je potrebno postojanje skupine, bez obzira kako male, da bi se iz njezine unutrašnjosti pojavila vjera, nešto što nije dostupno zakonu. Povezanost neke skupine zasnovana je na zajedničkoj vjeri, njezinoj duhovnoj zajednici i paketu njezinih vjerovanja. No, kako je moguće karakterizirati vjeru ili vjerovanje? Čovjek se može naći u iskušenju da definira karakter vjere prema različitim djelima koje pokazuje: ispovijedanjem, svetkovanjem blagdana, obredima, liturgijama i sakramentima. Činjenica je da su ove manifestacije često tako originalne da označavaju prisutnost religije.
Argument, međutim, nije odlučujući. Uostalom, postoje gradske skupštine koje su organizirale građanska krštenja i sudovi koji imaju svoje vlastite rituale. Postupci i manifestacije su prazne forme. Oživljava ih samo vjerovanje koje im daje religijsko značenje. Stoga je potrebno vratiti se na srž pitanja: predmet vjerovanja. Nije svako osvjedočenje vjera. Religija nije ni politička stranka ni filozofska škola. Bit religije je njezino pozivanje na božanstvo (barem na natprirodnu silu), na ono što je transcendentno, apsolutno i sveto. Naravno, formule privlačenja su različite. Nisu svi slučajevi tema pomnjivog razmatranja. Primjerice, može postojati nejasna zona između zazivanja natprirodnog — što je religija, i spekuliranja o onome što je metafizičko — što je samo filozofija. No, općenito rečeno, vjerovanje u nekog boga rađa religiju a da ipak ne zahtijeva nikakvo izvanjsko prikazivanje tog boga.
Moramo reći da se nijedan vjerski pokret ne može staviti iznad zakona. Svaka Crkva, svaka udruga, svaka sljedba mora se pomiriti s tom činjenicom. Francuski zakon ne dopušta da djela koja su za osudu prođu nekažnjeno. Osobe koje vrše ekstremnu vrst prozelitiziranja — koje, dragovoljno ili ne, krše zakon — stavljaju se na rub društva. Kazneni prijestupi su precizno definirani i brojni: prijevara, zloporaba povjerenja, nasilje, ilegalno zatvaranje, propuštanje da se pomogne ljudima koji su u opasnosti, djela protiv javnog morala, trgovanje bijelim robljem, nezakonito prakticiranje medicine i otmica djece, navedimo samo neke.
Bez izlaženja pred sud građanske vlasti mogu proglasiti nepostojećom neku udrugu koja je osnovana s nezakonitim ciljevima ili se bavi nezakonitim poslovima, ili može administrativno raspustiti takvu organizaciju na osnovi uredbe od 2. listopada 1943. godine koja ovlašćuje raspuštanje skupina ili udruga čije su “aktivnosti suprotne slobodi savjesti i slobodi bogoštovlja”. Građanske vlasti također se mogu pozvati na zakon od 10. lipnja 1936., koji je revidiran 1972. godine, a tiče se naoružanih skupina i privatnih milicija. Radilo se o drevnim ili novim religijama, država ne može, na osnovi dokaza, tolerirati ni najmanje kršenje zakona i reda.
Nema sumnje kako postoje različita tumačenja koncepta javnog reda. No, ne miješajmo javni red i i društveni poredak s moralnim redom i vjerskim poretkom. Od 1905. godine sekularna je država poštivala i štitila različite Crkve. Ne možemo zaboraviti da je judeo-kršćansko razmišljanje proizvelo zapadnjački mentalitet i da su nam neke Crkve ili religije poznatije od drugih — onih što nas šokiraju svojim izvanjskim oblikom, svojom ezoteričnom naravi i očitim pristajanjem uz vjerovanja i obrede strane našoj kulturi.
Nakon svega što je rečeno, ne izlažemo li se riziku da možebitno vršimo diskriminaciju između starih i novih religija do te mjere da ne vrše jednak utjecaj na nacionalnu kulturu niti imaju isto mjesto u povijesti? Premda građanski zakon ne može ignorirati takve u religijskim osobitostima, priznavanje razlika kod različitih oblika bogoštovlja ni u kojem slučaju ne smije dovesti do njihova diskriminiranja. Koncept jednake zaštite od strane države ne smije nestati suočen s diferencijacijom. No, svakako je dopušteno upitati nije li pred našim očima već počela obrnuta diskriminacija. Kako? Davanjem naročitih povlastica novim religijama jednostavno zato što su bile ignorirane ili zanemarene.
[1] Pisac je počasni predsjednik Sveučilišta u Parizu (Le Sorbonne). Prevedeno s francuskog. Prilagođeno i pripremljeno iz govora profesora Roberta na IRLA-inom Četvrtom svjetskom kongresu o vjerskoj slobodi u Rio de Janierou, u Brazilu, 1997. godine.