Prof. dr. sc. Ivan Markešić, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

Poštovani i dragi prijatelji,
Dolazeći večeras u ovu prelijepu aulu zagrebačkoga sveučilišta primijetili ste moto ovogodišnje Glavne skupštine naše udruge – Udruge za vjersku slobodu. Dobili ste ga i na pozivnici. Taj moto je zlatno načelo sve tri monoteističke religije, i glasi:

”Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Levitski zakonik 19,18; Evanđelje po Marku 12,31)
”Nitko od vas istinski ne vjeruje sve dok ne želi svome bratu ono što želi sebi.“ (Poruka Poslanika – Hadith-Nawawi)

”Dobro i zlo nisu isto! Na zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati! (Kur’an -41:34)
”Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rim 12,21)

Ovih nekoliko rečenica koje dolaze iz različitih religijskih konteksta, a zapravo iz samo jednoga, onog abrahamovskog izvora, ukazuju na samo jednu činjenicu: te zapovijedi ljubavi nije moguće provesti, zapravo one su bezvrijedne, ako uz nas nema drugoga i drukčijeg. Dakle, tu pored mene treba se nalaziti još netko. Da bih ga volio, ne moram znati ni kako se zove, ni u što ni u koga vjeruje, ni kako tu svoju vjeru ispovijeda, čak ni je li vjernik uopće. Međutim, zapovijeda mi se, odnosno riječi svetih knjiga kažu mi, nagovaraju me da toga drugoga i drukčijeg ljubim, da ga poštujem kao sebe samoga i, u slučaju da mi nanese zlo, da na to njegovo Zlo ne uzvratim Zlom nego Dobrom. Ali ne za to da bih toga Drugoga i Drukčijeg ponizio ili pak uništio, nego da bi mi on nakon moga dobročinstva postao najbolji prijatelj – prisni prijatelj.

Dakle, ovo su poruke iz svetih knjiga triju svjetskih monoteističkih religija, onih religija čiji sljedbenici žive u Republici Hrvatskoj, onih sljedbenika koji svakodnevno imaju mogućnost susresti se s onima koji nisu ni kršćani, ni muslimani, ni židovi, s onima koji ne vjeruju, koji niječu postojanje njihova Boga, ali koji bez obzira na to u cijelosti žive temeljne naprijed izrečene zapovijedi ljubavi i koji njima vjernicima ne spotiču njihovo vjerovanje, pače koji ”“ svjesni da društvo nije ni religijski ni svjetonazorski ni politički monolitno ”“ prihvaćaju raznolikost kao bogatstvo društva.

1.
Prošla godina, ali i godine prije nje, suočile su nas u Hrvatskoj, a time i stanovnike u Europskoj uniji, s jednim posebnim strahom, sa strahom od drugih i drukčijih, sa strahom koji prelazi u bolest, suočile su nas s patološkim strahom da ćemo izgubiti nešto što u bitnom određuje naš identitet, našu religiju, kulturu, naša sjećanja, tradiciju, naš jezik i pismo.

U tome smislu mnogi strahuju od novopridošlica, od useljenika, migranata bez obzira što oni dolaze s običnim zavežljajima, s vrećicama i malom djecom u ruci, bez tenkova i topova, bez oružja, boje se onih koji su drukčiji rasno, civilizacijski, kulturološki, koji ne samo ispovijedaju nego koji i prakticiraju drugu vjeru. Ne čudi stoga da zapadnoeuropski mediji svojim naslovnicama ne prestaju govoriti o strahu, o neizvjesnosti, o tome što će biti s Europskom unijom, s nama i našom sigurnošću, hoćemo li pripasti u ovu ili onu (američku ili rusku) zonu utjecaja, hoćemo li time opet biti Antemurale christianitatis, zapravo, živimo u vremenu u kojemu vlada neki oblik ”moralne panike“ koja bi u našim prilikama značila da postoji veoma velik strah da smo ugroženi velikim nadolazećim zlom za kojeg ne znamo kako ga svladati.

U intervjuu talijanskome listu Avvenire od 20. rujna 2016. godine, vođenom u Asizu, u vrijeme održavanja međunarodnoga skupa ”Glad za mirom: religije i kulture u dijalogu (organiziranom u povodu 30.-te obljetnice Asiškoga susreta religija) Zygmunt Baumann, poljsko-židovski sociolog, jedan od najvećih suvremenih sociologa (umro je u 91. godini života) čovjek koji je, slažu se mnogi, bio glas siromašnih u globaliziranome svijetu i koji je bio preteča, istraživač, odnosno pionir postmoderne. (http://www.zeit.de/kultur/2017-01/soziologe-zygmunt-bauman-tot, od 9.1.2017), naznačio je da mi živimo u vrijeme fragmentarnih, a ne općih (svjetskih) ratova, u vrijeme u kojemu se ti ratovi vode ”iz interesa, zbog novca, za prirodna bogatstva, za vlast nad narodima“. Upravo stoga, ti ratovi nisu vjerski ratovi, svejedno što bi neki željeli nazvati ih ratovima među religijama.

Također, Papa Franjo neprestano ističe da je danas zapravo riječ o ”svjetskome ratu na rate“, o ratu koji ne treba početi, nego o ratu koji traje, koji se odvija ‘korak po korak’. O toj vrsti rata govorio je i prigodom svoga pohoda Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, 6. lipnja 2015., te istaknuo da vladajući gospodarski sustav isključuje, ubija i tlači, ne odjednom, već polagano ”“ na rate. Taj sustav ne poznaje značenje pojma solidarnost, koju, kaže Papa, ”naša vladajuća civilizacija zaboravlja ili ju u najmanju ruku vrlo rado želi zaboraviti. Jer da nje ima, ne bi bilo gladi čije postojanje u ovome vremenu prevelikog bacanja hrane naziva zločinom.

Međutim kako mi živimo u fluidnome postmodernome društvu, u društvu straha, bojazni oko svačega (strahujemo za sve: zdravlje, obitelj, rodbinu), strah nas je od poplava, potresa, ratova, pobuna, štrajkova, strah nas je od poreznika, policajaca, lopova – jednostavno: živimo u strahu, prilika je to za mnoge političare, smatra Baumann, da strah kao i religiju zloporabe u ‘političke i komercijalne svrhe’. Stoga je za njega govor o vjerskim ratovima, kojih, da budemo iskreni, već odavna nema, jedan u nizu marketinških, komercijalnih govora političara koji strah od gubitka religijskog identiteta koriste u pragmatične, političke svrhe.

Baumann navodi da pojmovi migracije i imigracije nisu istoznačnice. Za njega imigracije predstavljaju ”pojavu svojstvenu modernoj povijesti“, povijesti stvaranja modernih država, povijesti kapitala. Jer, kaže on ”kapital treba posao, a posao treba kapital“. Bilo je stoga potrebno uvoziti radnu snagu, ili izvoziti tehnologiju. I taj proces je bilo moguće kontrolirati. Onako kako se to radilo s Gastarbeiterima, s gostujućim radnicima. Vjerojatno se tim iskustvom vodila i njemačka kancelarka kad je pozvala Sirijce i druge da slobodno dođu u Njemačku. Vjerovalo se da će biti moguće kontrolirati njihov dolazak i boravak, ali i povratak.

No, stvari su izmakle kontroli. I to stoga što se poziv na imigraciju pretvorio u nekontroliranu migraciju, a migracije su, smatra Baumann, ”prirodni proces koji se ne može kontrolirati, on ide svojim putem“. Migracije su kao i prirodne nepogode. U migracijama je emocionalna razorna snaga puno jača i veća negoli kod imigracija. Jer sve dok postoje useljavanja, makar ona bila i vremenski ograničena (kako se nadalo s Gastarbeiterima ”“ gostujućim radnicima, radnicima na privremenome radu), njih je moguće kontrolirati. Zapravo, smatra on, kod useljavanja je moguće, kako se i u Njemačkoj događalo, useljenike držati u nekoj vrsti Geta (npr. u Frankfurtu, Berlinu itd.), nadzirati ih i kontrolirati, a sve kako se ne bi miješali s domorocima, s domaćim stanovništvom, kako ne bi ženili domaće djevojke. Ne treba čuditi da je takav vidi integracije (multi-kulti = postojanja usporednih društava) i propao. Međutim, u procesima migracija koje, kao ovaj put, iskočiše ispod nadzora, miješanje stanovništva više nije nešto što bi bilo nezamislivo. Čak i oni koji su bili ostali u getu, kreću u procese ostvarivanja svojih na ustavu zajamčenih prava o slobodi savjesti, mišljenja i vjerovanja. U slučaju zadnjih migracija nisu pomogle nikakve državne mjere. I ta nedostatnost i nedjelotvornost doveli su do straha od te ‘rijeke’ ljudi, na ”“ kako rekoh – razinu ‘panike’.

2.
Iako su migracije uvijek postojale, ipak su, navodi Baumann, rijetko koje bile toliko specifične kao ove. Rekli bismo da su te migracije moderne, ali ne po vremenu u kojemu se događaju, nego po karakteristikama koje ih prate. Naime, moderni način života i ophođenja stvorili su i posebne fenomene i uz njih i posebne skupine ljudi, takozvane skupine suvišnih ljudi. (http://pescanik.net/upotreba-panike/, pristupljeno 13.1.2017.) Tako, prema Baumannu, postoje dvije skupine:

”¢ Jednu skupinu suvišnih ljudi čine oni koji su zbog nedostatka posla u svojoj zemlji, kao npr. sada u Hrvatskoj, postali ”lokalno beskorisni“ ”“ svejedno jesu li ili nisu završili neki oblik školovanja, jesu li ili nisu stručni, oni su višak i opterećenje za zajednicu i za obitelj, a i sami se osjećaju kao teret svima. Jedini oblik rješenja postojeće zbilje je ”“ napustiti mjesto boravka i pokrenuti se, emigrirati i time preokrenuti dotadašnji način života.

”¢ Drugu skupinu suvišnih ljudi čine oni koji zbog izbjegličke krize postaju u zemlji dolaska ”lokalno nepoželjni“ i oni postaju najveća prijetnja domicilnome stanovništvu koje, opterećeno egzistencijalnim strahovima zbog nezaposlenosti, demografskog starenja, u pridošlicama vide opasnost ne samo za svoja radna mjesta, jer među pristiglima ima dosta mlađih i sposobnijih, nego i za budući identitetski izgled mjesta u kojemu oni završavaju vlastiti život.

Upravo stoga, ističe Baumann, izbjeglički strah, odnosno strah od izbjeglica učinio je mnoge ljude, pa i nas same, neosjetljivim i ravnodušnim na tuđu patnju, učinio nas je sebičnim, jer se brinemo samo o sebi samima, drugi nam nisu interesantni. Na djelu je, navodi Baumann, ”okrutna ravnodušnost i moralno sljepilo“ (http://pescanik.net/upotreba-panike/, pristupljeno 13.1.2017.)

Naime, mi svi sve polako zaboravljamo: i izbjegličke logore, kampove, izgladnjelu i mrtvu djecu, nasukane čamce s potonulim nesretnim migrantima, bodljikavu žicu na granicama susjednih država, zaboravljamo one koji lokalno beskorisni, a posebno one koji su lokalno nepoželjni. Sve naše brige su polagano utihnule. I na takvo stanje se već navikli. Tuđa patnja više nikoga ne brine. Ni nas pojedinačno ni društvo u kojemu postojimo. U nama nije ostalo ni trunka empatije, sažaljenja, solidarnosti. Ostao je samo strah od onih koji su došli ili bi mogli doći u velikome broju.

Međutim, ne možemo reći da su naši ljudi bili bezosjećajni i bez empatije prema izbjeglima, posebno u područjima koja su najviše stradala u Domovinskome ratu i koji su znali što je ‘biti bez ičega, bez doma i obitelji, s vrećicom i zavežljajem u ruci“. Svejedno, je li bilo riječi o običnim ljudima u tim mjestima u Istočnoj Hrvatskoj, ili pak o našim policajcima ili humanitarnim institucijama, Crvenim križem, župnim i biskupijskim Caritasima Katoličke crkve kao dobrotvornim organizacijama drugih vjerskih zajednica u RH, svi oni su nesebično i s posebnim osjećajem pomagali tim unesrećenim ljudima na prolasku kroz Hrvatsku u druge europske zemlje.

Stoga, mi u Udruzi za vjersku slobodu možemo biti veoma ponosni na ovo razdoblje, jer su mnogi volonteri vjerskih zajednica ”“ članica ove udruge ”“ sudjelovali u pružanju svekolike pomoći ‘nepoželjnim ljudima’ u njihovu prilazu u ‘obećanu zemlju’.

3.
Mogli bismo, da malo zlorabim riječi Bertolda Brechta, velikoga njemačkog književnika, reći da su najnoviji migranti nositelji loših vijesti, odnosno glasnici nezgodnih nadolazećih vremena odnosno sadašnjih stanja. Oni nam govore, kako to lijepo kaže Jonathan Rutheford, da nešto u našemu okruženju nije dobro niti će to biti u dogledno vrijeme. A sve zbog toga što u našemu okruženju postoje oni koji omogućuju da djeluju neke sile koje niti vidimo niti čujemo i da se mirimo, kako bi to rekao Ulrich Beck, procesima odmeđivanjem politike. A kolateralne žrtve tih politika su upravo oni koji u posljednjih nekoliko godina teže ući u zemlje Europske unije. Posebna istraživanja bi pokazala što su ti ljudi doživljavali na svome putu na Zapad, kako su primljeni i kakav je odnos prema njima. Najprikladniji način kako se odnositi prema svemu tome jest: staviti se u njihov položaja. Vidjeli bismo da bi se stvari sasvim drukčije odvijale.

Ipak, kao zaljubljenik poruka koje papa Franjo šalje svijetu ovih dana naznačio bih ono što je on rekao na Lampedusi, još davne 2013. Naime, kako izvješćuje IKA (http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=152388, pristupljeno 22.01.2017), on je u homiliji na Lampedusi, svojevrsnom simbolu stradavanja emigranata, osudio “globalizaciju ravnodušnosti koja nas sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica” te je, osvrćući se na ulomak iz Knjige Postanka o Abelovu ubojstvu, rekao da smo mnogi od nas, uključujući i njega osobno (navodi papa), dezorijentirani, nismo više pozorni na svijet u kojem živimo, ne brinemo se, ne čuvamo ono što je Bog stvorio za sve i nismo više kadri ni čuvati jedni druge. A kada ta dezorijentiranost poprimi svjetske razmjere dolazi do tragedije poput ove kojoj smo svjedoci.“ A tu poruku uputio je svima nama navodeći “Ta naša braća i sestre pokušali su izaći iz teških situacija da bi pronašli malo vedrine i mira; tražili su bolje mjesto za sebe i za svoje obitelji, ali su našli smrt. Koliko puta oni koji to traže ne nalaze razumijevanje, prihvaćanje, solidarnost! I njihovi glasovi se uzdižu sve do Boga”. A mi smo, smatra Papa Franjo, postali ”društvo koje je zaboravilo iskustvo plakanja i supatništva“.

“Tko je od nas zaplakao zbog toga i sličnih događaja? Tko je od nas zaplakao zbog smrti te braće i sestara? Tko je on nas zaplakao zbog tih osoba koje su bile na brodu? Zbog mladih majki koje su nosile svoju djecu? Zbog tih ljudi koji su htjeli nešto da bi uzdržali svoje obitelji”, zapitao se Papa u homiliji na Lampedusi.

Poštovani i dragi prijatelji,
Svakodnevno u medijima pratimo na kakve probleme ti ljudi nailaze u zemljama kamo su željeli doći i koje probleme i strahove imaju ljudi kod kojih su oni došli u goste ili za stalno. Da su ti migracijski procesi tekli sporije, da nisu bili tako nagli i u mnogočemu nekontrolirani, zasigurno ne bi došlo do mnogih problema do kojih je bilo došlo. Međutim, ističe Baumann, u vremenima masovnih migracija dolazi do ”uspona ksenofobije, rasizma i šovinističkoga nacionalizma“ pri čemu tom usponu poseban pečat daju oni koji su do tada na npr. u Francuskoj, Njemačkoj, pa ako hoćete oni koji su i sada u Hrvatskoj, obespravljeni, diskriminirani, osiromašeni i isključeni, dakle oni društveni slojevi koji su na rubu društva“. Stoga ljudi koji se nalaze na dnu društvene ljestvice s radošću prihvaćaju usklik ‘Francuska Francuzima’, ‘Njemačka Nijemcima’, ‘Srbija Srbima’, ‘Bosna Bošnjacima’, ‘Hrvatska Hrvatima’, itd.

No, unatoč tim poklicima, vidimo kako migranti na svome ‘putu bez sna’ polagano stižu i u naše okruženje. I počinju učiti hrvatski jezik. Oni svjedoče da su već stigli i da će i dalje stizati ljudi koje nismo tražili ”“ bili mi s tim suglasni ili ne. Bilo bi netočno kad bismo rekli da mnogi ne strahujemo da će neželjeni doseljenici ovdje ostati za stalno, i da stoga u hrvatskome društvu nisu poželjni. No, oni će temeljem demokratskih standarda našega društva, zatražiti i dobiti ne samo pravo kraćeg zadržavanja, već i trajnog ostanka. I Europa će, a s njome i Hrvatska, postati multikulturno područje, a u dogledno vrijeme, ‘šatirno’ (raznolikim bojama kože obojeno) područje.

Dakle, moramo biti svjesni – migracije neće prestati. One su proizvod samoregulirajućeg procesa, a nikako rezultat nekoga političkog i vojno nadziranog postupka. Njihovi uzroci su u tzv. ”neuspješnim državama“, u, kako Baumann kaže, potpuno disfunkcionalnim teritorijima na kojima država nema nikakve vlasti pa si svatko temeljem prava jačega uzima za pravo dijeliti pravdu što rezultira pljačkama, ubijanjima, silovanjima, itd. A sve opet uz ‘globalnu trgovinu oružjem’ koju prešutno podržavaju i mnoge zemlje, jer od tih novaca raste BDP (Bruto društveni proizvod).

Što nam je, onda, činiti?

Baumann smatra da se mi nalazimo u nekome obliku rata koji će dugo potrajati pa bi u tome smislu trebalo poslušati ono što govori papa Franjo za kojeg on kaže da je ”jedini čovjek našega vremena koji ovome problemu pristupa realistično i čiji glas dolazi do svakog čovjeka.“ Zapravo, sažimajući Papin rad, on kaže: ”U svome govoru Europi, Papa govori o dijalogu, kako bi obnovio supstancu društva, od pravedne raspodjele plodova zemlje i rada, koje nije puka milostinja, nego moralna obveza. U tome smislu, potrebno je njegovati kulturu koja prihvaća dijalog kao sastavni dio obrazovanja.“

A učiti dijalogu, znači poučavati ”kako se obogatiti različitošću drugoga“, jer u dijalogu nema gubitnika, nema onih koji čije se mišljenje uzme kao zadnje. Dijalog nije ”brzinska kava“. Prihvaćanje dijaloga s izbjeglim osobama, s drugima, znači jednu novu kulturnu revoluciju u Europi, znači promjenu ‘kulture govora u zrcalu’ u kulturu govora s drugim, promjenu kulture monologa u kulturu dijaloga. No, da bi se do toga došlo, potrebna je edukacija, obrazovanje za novo vrijeme, za nove odnose. I jedna od najvažnijih zadaća naše Udruge za vjersku slobodu je edukacijom o dijalogu i njegovim vrijednostima mijenjati kulturu odnošenja među ljudima u našemu društvu. I u tome će Udruga, nadam se, i dalje ustrajavati.

Udruga za vjersku slobodu mora i ovaj put ostati na visini zadatka. Svjesni smo da nema gotovih i dugoročno uspješnih rješenja. U tu svrhu poslužimo riječima velikoga Konfucija: ”mislimo li sijati žito, računajmo s vremenom od godinu dana; želimo li uzgajati voćke, računajmo s vremenom od 10 godina; međutim, namjeravamo li odgajati i obrazovati ljude, računajmo s vremenskim rokom od preko 100 godina.

Hvala na pozornosti!

U Zagrebu, 28. siječnja 2017.

1 Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj nevladina je i neprofitna organizacija koja okuplja vjernike, svećenike i vjerske službenike raznih vjerskih zajednica, zatim one koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici kao i ateiste u svim županijama Republike Hrvatske s jedinstvenim ciljem: obrana, očuvanje, širenje i oplemenjivanje vjerskih sloboda pojedinaca i vjerskih zajednica kao i unaprjeđenje prava na slobodu savjesti i vjeroispovijesti (http://www.vjerska-sloboda.hr/) U 18. članku Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima (usvojene na Općoj skupštini UN-a 10.12.1948. godine (Rezolucija br. 217 /III/) stoji sljedeće: ”Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima.“

2 I kod nas u Hrvatskoj raste taj strah, iako su Hrvati na ova područja došli također kao migranti – u stoljeću sedmom. I budimo iskreni: zacijelo se i njima, kao i drugim doseljenicima u tuđu zemlju, nitko im se ovdje kao osvajačima nije veselio; jer, za domoroce bili su to ratoborni, neprijazni, netolerantni, nekulturni ljudi, čak i nesigurni u svoju vjeru slavensku koju nisu znali cijeniti. No, unatoč tome migracija slavenskih Hrvata na ova područja za nas je nešto veličanstveno, veliko, golemo, jer tu je naš početak, bez migracija ne bismo bili to što jesmo. No, mi ne znamo dovoljno dobro gdje nam je domovina izlaska, znamo prostore u koje su i na koji način ti hrvatski ljudi došli; s mačem, kako pokazuje statua kralja Tomislava ispred Glavnoga kolodvora u Zagrebu, a ne s ljiljanima bijelim kao sv. Antun. To je, htjeli mi to prihvatiti ili ne, naša hrvatska zbilja. Ni kod drugih slavenskih naroda, koji su također migrirali, situacija nije ništa drukčija.

3 http://www.berliner-zeitung.de/24990060, pristupljeno 28.1.2017.