Govor akademika prof. dr. sc. Ivana Supičića na svečanoj skupštini Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj 28. 01. 2017. u Auli Sveučilišta u Zagrebu

Poštovane gospođe, poštovana gospodo,

Dopustite mi da vas možda donekle nekonvencionalno, naime bez posebnog navođenja ikoga, ali s najvišim poštovanjem za svakoga, srdačno pozdravim i zahvalim vam na vašoj prisutnosti, a našoj Udruzi za vjersku slobodu na izboru među ovogodišnje laureate, te da joj iznad svega odam visoko i puno priznanje za njezina dugogodišnja plemenita nastojanja i djelovanja.

To hvalevrijedno promicanje vjerske slobode dio je jedne daleko šire ljudske zadaće, a to je bitka za slobodu čovjeka uopće, u svim njezinim dimenzijama, svugdje i na svim područjima. Ono je od te bitke i od toga konteksta neodvojivo.

Ako je sloboda jedna od temeljnih i najdubljih težnji i prava ljudskoga bića, a jest, o njoj danas govorimo i za nju se zalažemo iz dva osnovna razloga: prvo, zato jer je ona toga vrijedna; i drugo, zato jer nije jedanput zauvijek dana, a tako ni gotovo nikada dovoljno ostvarena: nju treba stalno tražiti i njegovati. Tako i u naše doba, kada nažalost prisustvujemo nekim od najgorih oblika ne-slobode i nasilja: od bijede i siromaštva, te neprihvatljivih društvenih nejednakosti, do velikih migrantskih egzodusa, progona, terorizma i ratova.

Kao što svi znamo, 20. je stoljeće bilo doba silnog i dotad neviđenog razvoja na nizu područja, obilježenog neslućenim postignućima znanosti i tehnike, nastojanjima na ljudskim, socijalnim i radničkim pravima kao i na demokratskim političkim slobodama, na zbližavanju i suradnji među ljudima i narodima. Tijekom toga stoljeća bitka za slobodu i slobode nije nikada prestajala.

No, usporedno s njom odvijali su se i procesi ne-slobode, porobljavanja i ugnjetavanja, obilježeni najmračnijim, stravičnim katastrofama i tragedijama tektonskih razmjera. To stoljeće je bilo, kako ga je nazvao Gabriel Marcel, i doba ”fanatizirane svijesti“ te pobune ”ljudi protiv ljudskog“. A karakteristika kojom je Emmanuel Mounier obilježio sav taj svijet kapitalizma i komunizma, kao ”organizirani kaos“ i ”etablirani nered“, ticala se dakako i bezdušnih, monstruoznih totalitarnih tiranija kakve su bile nacionalsocijalizam i fašizam. To 20. stoljeće je dakle bilo i doba strahota i užasa, čitavog niza sukoba i ratova, dviju velikih svjetskih kataklizmi, te protuljudskih, okrutnih totalitarnih diktatura, s njihovim nesmiljenim progonima i gaženjima svih ljudskih prava i sloboda, zatiranjem čovjeka i njegova dostojanstva. A to se sve zbivalo u planetarnim razmjerima, od Dalekog istoka do samoga srca Europe, sve do naših krajeva i pragova naših kuća.

U tim ratovima i progonima poginulo je najmanje stotinu, a vjerojatno i više, milijuna nedužnih ljudi, među ostalim i zbog njihove vjerske pripadnosti (poput Židova u holokaustu pod nacizmom i osobito kršćana pod boljševizmom). Deseci milijuna mladića i muškaraca potjerani su prisilno na ratna bojišta, a milijuni žena i djece, nedužnih civilnih žrtava, poginulo je nizašto. Progoni i masakri zbivali su se u sovjetskim gulazima od onoga, najstrašnijeg, u dobro poznatoj Koljmi u istočnome Sibiru do onoga, isto takvog, u sjeverozapadnoj Rusiji blizu granice s Finskom, na Solovjetskim otocima, gdje su bile zatočene posebno žene. Kao što svi znamo, događali su se osobito i na najstravičniji način u nacističkim koncentracijskim logorima groze i užasa od Dachaua do Auschwitza, te genocida u zemljama poput Kambodže i Ruande, do ”“ u našim i nama blizim krajevima ”“ ubijanja nedužnih od Jasenovca do križnoga puta iz Bleiburga preko Slovenije, te sve do razaranja Vukovara i masovnih ubojstava u njemu i osobito u Srebrenici. Nemojmo nikada zaboraviti da je dvadeseto stoljeće bilo jedno od najmračnijih stoljeća u čitavoj povijesti čovječanstva.

No i u našem 21. stoljeću, kao što je isticao Željko Mardešić, svijet je ”nepodnošljivo podijeljen“, neprihvatljivo nepravedan, predubok je jaz između malog dijela prebogatih pojedinaca i skupina te silnih ljudskih mnoštava siromašnih i bijednih, gladnih, bolesnih i obespravljenih, nezaposlenih, zanemarenih i iskorištavanih. A takvo stanje nije nipošto plodno tlo za slobodan život, pa tako ni za cvjetanje vjerske ni ikoje druge slobode. Kao što je istaknuo veliki Nikolaj Berdjajev, ”istinski duhovni preporod u svijetu vjerojatno će započeti tek nakon što budu riješena elementarna, nasušna pitanja ljudske egzistencije za sve ljude i narode; nakon što bude pobijeđena gorka nužda i ekonomsko ropstvo čovjeka.“ Jer nema slobode dok ljudi nemaju ni kruha. Ali i obratno: upravo iz slobode onih, makar i manje brojnih, koji je imaju i svjesni su njezine vrijednosti i važnosti, treba pokrenuti čovječanstvo, sve njegove duhovne, društvene i političke snage u borbu za slobodu i kruh za druge, za sva ljudska bića bez iznimke. Svijetu su potrebne radikalne i revolucionarne promjene društvenih sustava i preokreti humanizacije društva i afirmacije čovjeka, njegovih prava i sloboda, izgradnje njega dostojnog života u kojemu ni duhovno ni materijalno neće biti zanemareno. Potreban nam je novi, realni, univerzalni humanizam.

Jacques Maritain ga je već pred 80 godina nazvao ”integralnim humanizmom“, a ja ga nazivam i ”univerzalnim humanizmom“.* No naziv je manje važan. Bitan je sadržaj. Humanizam ne stoji tek u lijepim, plemenitim mislima i teoretskim zamislima, ni u idiličnom ili utopijskom, ”salonskom“ stvaranju neke idealne slike o čovjeku. Jer čovjek je sposoban za najuzvišenije zanose, ali i za najodvratnije gadosti. Humanizam je životna bitka za čovjeka na svim razinama, on je konkretni i trajni povijesni cilj i zadaća. On odgovara onome što je Hans Küng nazvao ”svjetskim etosom“. Neki idealistički humanizam, koji bi se ticao samo pojedinih aspekata života, ili bi bio samo teorija, ne bi bio istinski humanizam, sveobuhvatan, konkretan i utkan u sve aspekte ljudskoga bića i društva, takav koji uključuje svakog čovjeka i sve u čovjeku. On je u temelju svih velikih i plemenitih religija i vjerskih težnji, ali i ne samo njih, naime sve ih obuhvaća no i nadilazi. On stoji i u temeljima kršćanstva. Kristova riječ: ”Nije čovjek radi subote nego je subota radi čovjeka“ mijenja iz korijena pogled na čovjeka samog, ali i na njegov položaj u društvu, na ljudsku povijest, civilizaciju i svijet u kojima je tijekom tisućljećâ sve drugo ”“ osobito moć, vlast i novac – bilo važnije od čovjeka. I to osobito onoga slabijega, potisnutoga, siromašnoga, s kojim se Krist na kraju vremenâ potpuno identificira: ”Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, učiniste meni“. Ta idenitifikacija je najbitnija među svima: solidarnost i ljubav između Boga i čovjeka, kao i među svim ljudima, bez obzira na sve njihove razlike i posebne, realne, ali ipak drugotne identitete spram onog prvotnog, općeljudskog.

Plemenito djelovanje u prilog vjerskoj slobodi ulazi u taj bitni i nezaobilazni kontekst. To je: prvo, prvenstvo humanosti; i drugo, bratstvo i ljubav među svim ljudima. To se tiče svih i svakoga, pa tako i ove Udruge ovdje i sada ”“ od pojedinačnih malih iskoraka do budućih možda većih koraka u okviru širih povijesnih ciljeva u prilog miru i ljubavi, koji bi bili istinski blagoslov za sve ljude i narode u što god vjerovali ili ne vjerovali… Jer vjerovanja (kao i naziranja na svijet) su mnoga i različita, ali čovjekova je vjera u bîti ”“ jedna… Kao što je jedan sâm čovjek.

I na kraju, prisjetimo se da riječ ”ljubav“, pod čijim geslom se održava ova svečana skupština, znači mnogo više od puke tolerancije ili podnošenja drugoga i drukčijega. A svaki je čovjek, koliko god plemenit ili jadan bio, ljubavi vrijedan.**

Akademik Ivan Supičić

* Usp. Ivan SUPIČIĆ, Za univerzalni humanizam. Prema što potpunijoj čovječnosti, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 2010, 726 str.

** Usp. Ivan SUPIČIĆ, Da ljubav živimo. Od ideologije ljubavi do ljubavi same, Zagreb, Filozofsko-teološki institut DI u Zagrebu, 2016, 239 str.