Član Senata, bivši ministar pravosuđa Brazila, Brazilija
Iznosim ovo kao ministar dviju vlada — Božje i brazilske. Ministar je osoba koja služi. Želim vjerno služiti objema. Sloboda je tema koja me zaokupljala otkako sam kao dječak živio u Christianopolisu, gradu koji je zamišljen kao san zajednice kršćana, mjestu za ljude koji će biti slobodni izraziti svoja vjerovanja i živjeti po nadahnuću Božje Riječi. Sloboda je uvijek bila najveća želja čovječanstva. Sloboda izbora je Božji zaštitni znak. Prema Svetom pismu, On je čovječanstvu dao slobodu da posluša ili ne posluša Njegove božanske odredbe. Vijesti na televiziji pokazuju da neke zemlje uskraćuju slobodu. Ljudi trpe progonstvo, čak i zvjerstva, zbog svojih religijskih osvjedočenosti. Stoga zahvaljujem Bogu što živim u zemlji u kojoj je, zahvaljujući federalnom Ustavu, građaninu zajamčena sloboda “savjesti i vjerovanja, sloboda vršenja bogoslužja i zakonom mu je zajamčena zaštita mjesta za bogoslužje i obrede”. (Poglavlje I., Članak 5-VI.)
Religijsko izražavanje, način na koji priznajemo Boga u kojega vjerujemo, ne može se kršiti bez ozbiljnih posljedica. Sprječavati građanina da izrazi svoju vjeru znači gaziti težnje s kojima se poistovjećuju slobodni narodi i civilizirani ljudi.
Stranice povijesti su umrljane krvlju sukoba potaknutih religijom: križarski ratovi, inkvizicija. Pogledajte izvještaj vjerskog progonstva u Brazilu — povijesne knjige Pedra Tarsiera — da biste se osvjedočili o nasilju protiv slobode u mojoj zemlji. No, zahvaljujući obrazovanju koje je, malo po malo, dobio naš narod, općenito je prihvaćeno poštovanje prema vjerovanjima drugih.
Jedan od glavnih uzroka vjerskog progonstva u prošlosti bio je predominantni model onog vremena: religija nametnuta od države. Čak se i danas uime religije vrše užasni zločini. Povezani su s politikom, s diskrecijskom moći vlasti.
Ovdje je koristan kratak povijesni pregled. Locke potvrđuje da je legitimna sfera države ograničena na pitanja izvan ljudskog duha. Prema njemu, država se ne treba miješati u religiju, jer je ona unutarnja ili privatna stvar. U Starom svijetu prevladavala je ideja da jedan narod, kao obitelj, treba ispovijedati jednu religiju — onu koju je odredio suveren na vlasti. U Grčkoj i Rimu religija je bila stvar države. Oni čija su se vjerovanja razlikovala od sustava uspostavljenog zakonom nisu bili tlačeni ukoliko su poštovali instituciju nacionalnog bogoštovlja. Primjerice, Rim je dopuštao potpunu slobodu sljedbenicima licitac religiones ukoliko su njihovi sljedbenici sudjelovali u štovanju cara. (Očito nije bilo vjerske slobode kao takve, već privid tolerantnosti u okviru prije postavljenih uvjeta.)
Zatim su, tijekom prvih stoljeća kršćanstva, ustali odlučni ljudi koji su se otvoreno pozabavili ovim problemom. Jedan od njih bio je Tertulijan: “Osnovno je ljudsko pravo, prirodna povlastica, da svaki čovjek prihvati vjersko gledište sukladno svojim osvjedo- čenostima. Svakako, nije stvar religije nametati religiju — kojoj nas treba vodili slobodna volja, a ne prisila.” (Ad Scapulum, 2) Drugi su crkveni oci proglasili vjersko progonstvo djelovanjem zla. Atanazije je promicao gledište pomirenja u postupanju prema takozvanim hereticima.
No, u Konstantinovo vrijeme stvari su se promijenile. Svatko je bio prisiljen postati kršćaninom. Gibbon tvrdi da je Maksimilijan bio prvi kršćanski vladar koji je prolio krv svojih podanika zbog njihovog drukčijeg vjerskog uvjerenja.
Prema povjesničaru J. C. Rodriguesu, u portugalskom Brazilu je 1810. godine kraljevski princ potpisao dva sporazuma s Engleskom — jedan trgovinski, a drugi o prijateljstvu. Prvi put bilo je potvrđeno „da Portugal daje stranoj sili pravo na gradnju kršćanskog hrama u kojemu će se održavati reformirana bogoslužja”. To je bila naročita povlastica odobrena engleskim kršćanima. No, odobreni “hramovi” (ili kapele) morali su izvana biti slični obiteljskim kućama. (J. C. Rodrigues, Religioes Acatolica /Nekatoličke religije/, str. 105)
U kolovozu 1819. godine na Rua dos Borbonsu (danas Rua Evaristo a Veiga), u Rio de Janeirou, postavljen je kamen temeljac za prvi protestantski hram u Južnoj Americi, zahvaljujući članku 12. Sporazuma o prijateljstvu s Engleskom. U katoličkim područjima došlo je do protesta, ali je Sporazum poštovan.
Tek je 1881. godine proglašenjem Reformiranog izbornog zakona nekatoliku omogućeno da se kandidira za Opću skupštinu. Ponovno su se čuli glasni protesti. No, senator Cristiano Ottoni spomenuo je apsurdnost “zatvaranja vrata kršćanima nekatolicima, koji slobodno ispovijedaju svoju vjeru, dok su vrata otvorena mnogim nominalnim katolicima koji imaju mjesto u parlamentu, ali su ponekad slobodni mislioci, a ponekad zastupnici protoplazmatičnih teorija (o) spontanom stvaranju (i) uništenju duha putem raspadanja tvari, a nazivaju se katolicima jednostavno zato jer im nedostaje hrabrosti da napuste religiju u koju ne vjeruju” (Rodrigues, op. cit.).
Sljedećih godina Rui Barbosa postao je poznati brazilski apostol vjerske slobode i slobode savjesti. Možda je jedan od glavnih razloga što ovom sjajnom zemljaku nije bilo dopušteno da se kandidira za predsjednika Republike bila njegova strast za očuvanjem ovih sloboda, sloboda koje su se sukobljavale s mnogim interesima pojedinaca i društvenih organizacija onog vremena. Barbosa je govorio: “Svaka je civilizacija rođena u slobodi, svaka sloboda je jamstvo prava pojedinaca. Sloboda i pravna sigurnost su podjednaki pojmovi koji se mogu međusobno zamijeniti.” I sljedeće zvučno svjedočanstvo: “Kad je riječ o savjesti — njezinim slobodama i pravima, onda nema spekulacije, nema popuštanja, nema igre.” Zašto? Zbog važnog razloga da je “od svih sloboda sloboda mišljenja najveća i najuzvišenija. Sve druge slobode proizlaze iz nje, a bez nje ostavljaju ljudsku osobnost osakaćenom, društvo ugušenim, državne vlasti okrenute korupciji.” (Konferencija 20. veljače 1910., Belo Horizonte, i u Ruinas de Um Governo /Rušenice vlasti/, 1931.).
Kršćanska sloboda nije ideologija, kaže Julio Barreiro, urugvajski evangelik i profesor političkih znanosti: “U svijetu kakav je naš, tako potresanom ideologijama, često se izlažemo riziku da svoju vjeru tumačimo različitim smjerovima koji su određeni ideološkim razmišljanjem društva kojemu pripadamo.” I brzo dodaje: “Ovaj rizik postaje mnogo veći kad na taj način pokušavamo tumačiti kršćansku slobodu.” (Julio Barreiro, A Experiencia da Fe, Iskustvo vjere).
Ograničiti religiju i sprječavati objavu vjere ujarmljivanjem moći koju ima vlast diskriminatorno je i u krajnosti niječe sve druge slobode. Žalosno je reći da se povremeno javljaju vjerski vođe i čine moralne nepravde koje su dio njihovih sustava. Moć javnosti ne može im se usprotiviti jer bi time bila povrijeđena neopoziva ustavna načela! U takvim se trenucima nadamo da će prave religijske strane, koje znaju što znači vjerska sloboda, služiti kao kontakt s onima koji surađuju na uklanjanju problema koristeći se, uz svoje propovjedaonice, osobnim komuniciranjem, voditi svoje vjernike i spriječiti manje upućene kako ne bi bili zavedeni zabludom i neslogom što će se neizbježno pojaviti. U svim svojim nijansama sloboda mora biti regulirana ravnotežom, društvenim poštovanjem i osjećajem pravde.
Velika Isusova zadaća bila je objaviti slobodu onima koji su vezani svojim grijesima i prijestupima kako bi se čovječanstvo vratilo idealu postavljenom u prvom poglavlju Svetog pisma, kad je Bog pogledao i vidio da je sve bilo dobro. Da bismo uspostavili vjersku slobodu u njezinoj punini, moramo imati na umu da ćemo biti slobodni samo onda kad poznajemo Krista i čvrsto se držimo Njegove riječi. „Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.“ (Ivan 8:32) Rezultat? Sloboda koju nam Krist daje vezana je uz Ijubav za druge. Samo je onaj tko ljubi svojega brata istinski slobodan. Samo je onaj tko nadvlada svijet, njegove laži i zablude, stvarno slobodan u vjeri, u izražavanju i svjedočenju.
Brazil se ubraja među narode koji jamče slobodu i ustavnim propisima ne dopuštaju nikakvo ograničavanje vjerske slobode. Gotovo 160 milijuna ljudi u zemlji slobodno je ispovijedati svoju vjeru i, ako želi, naviještati svoju religiju. To je naša tradicija. To je naša povijesna pozicija. Neka nas Bog zaštiti i nadahne kako bismo težili za ovim najčistijim i najplemenitijim kršćanskim načelom.
[1] Prilagođeno iz govora na IRLA-inom Četvrtom svjetskom kongresu o vjerskoj slobodi u Rio de Janierou, u Brazilu, 1997. godine. U to je vrijeme senator Rezende bio ministar pravosuđa.
