[1]

Carol O. Negus

Izvršna direktorica i utemeljiteljica Vijeća za američku prvu slobodu,

Richmond, Virginia, Sjedinjene Američke Države

Prvo priča. Počinje u kolonijalnoj Americi u 18. stoljeću. Prem­da su neke od prvih trinaest kolonija priznale vjersku raznolikost i inzistirale na toleranciji pod vladavinom zakona, druge su se i dalje držale zamisli koju su doseljenici poznavali iz Europe: službeno priznata Crkva.

Kritično razdoblje je sredina 80-tih godina osamnaestog sto­ljeća. U to su vrijeme Sjedinjene Države stekle neovisnost. Thomas Jefferson bio je tada u Parizu, veleposlanik SAD-a u Francuskoj. Postoje zapisi o Jeffersonovu pogledu na vjersku slobodu i ulogu vlasti u stvarima vjere. Zakon što ga je on predložio 1777. godine — Virdžinijski sta­tut o vjerskoj slobodi — predlagao je nešto što nikad prije nije po­stojalo u nekom pisanom pravnom dokumentu: formalno razdva­janje Crkve i države. No, Jefferson nije mogao sam progurati svoj prijedlog zakona kroz virdžinijsko zakonodavstvo. Stoga ga je osta­vio na čuvanje svojem prijatelju Jamesu Madisonu.

Tijekom tog razdoblja sve ogorčenija rasprava oko obnavljanja općeg poreza za održavanje službene Crkve u Virginiji obratila je pozornost državnih zakonodavaca na rješenja koja su bila slična zakonu što ga je predložio Jefferson. U trenutku kad se Madison poslužio ovim tekstom kao odgovorom, klima je bila pogodna za snažan udarac. Virginija je 16. siječnja 1786. godine prihvatila “Za­kon o uspostavljanju vjerske slobode”. (Drago mi je, naravno, što su napori Vijeća za američku prvu slobodu potaknuli sadašnje kon­gresno i predsjedničko priznanje svakog 16. siječnja kao Nacional­ni dan vjerske slobode.)

Jeffersonov virdžinijski zakon sadržavao je dva načela — po­vezana, ali sasvim različita. Jedno smatra da religijsko vjerovanje — ili nevjerovanje – nije posao vlasti, da građani ne mogu biti natje­rani na bogoslužje niti im može biti zabranjeno održavanje bogo­služja gdje god i kad god to žele. To načelo zakon iznosi rječitim izrazima: „… Mišljenja ljudi nisu predmet građanske vlasti niti spa­daju pod njezinu jurisdikciju.” Ovdje nalazimo premisu iz koje je izveden tekst Prvog amandmana Ustava Sjedinjenih Američkih Dr­žava koji jamči slobodno ispovijedanje religije.

Thomasu Jeffersonu sloboda vjerovanja i bogoslužja nije bila dovoljna. Vidio je suviše toga što je bilo vezano uz državnu Crkvu, a da ne shvati kako je pravoj vjerskoj slobodi potrebna još jedna mjera zaštite. Stoga njegov zakon sadrži i drugo jamstvo: “… Nitko ne mo­že biti natjeran… da podupire bilo kakvo bogoslužje, mjesto ili kler…” Ovdje nalazimo premisu iz koje je izveden tekst Prvog aman­dmana prema kojemu je zabranjeno donošenje bilo kakvog zakona za uspostavljanje religije. Jefferson i Madison su, čini se, imali na umu više no samo zaštititi baptiste, prezbiterijance, katolike i Židove – a usto i one koji ne vjeruju — da ih vlast ne može natjerati da novčano podupiru tuđu Crkvu. Nije im bilo manje važno da pripad­nici dominirajuće religije imaju pravo slobodno odlučiti hoće li uopće što davati svojoj Crkvi, i ako hoće, koliko. To je bila druga strana vjerske slobode – strana koju je Jefferson svojom klasičnom zajedljivošću nazvao “zidom razdvajanje između Crkve i države”. A to je ostao čvrst zid.

Jeffersonova gledišta sama po sebi mogu biti razumljiva, ali se ne ostvaruju sama po sebi. Kako pretvaramo njegove ideale u stvar­nost? Da bismo mogli riješiti ovaj problem, moramo se sučeliti s najmanje četiri važna pitanja.

Prvo: kako možemo očekivati da će nadvladati razum kad se ljudi sukobljavaju oko članaka o vjeri?

Čini se da je Jefferson ponekad polazio od pretpostavke da su vjerske senzibilnosti slične drugim idejama i emocijama koje žele biti prihvaćene na tržištu — kao da se religija nalazi na istoj razini s arhitekturom ili biologijom ili matematikom. Jednom je rekao: “Me­ni ne smeta ako moj susjed kaže da postoji dvadeset bogova ili nijedan. To se ne odražava na mojem novčaniku niti će mi slomiti nogu.” Možda ne na njegovom novčaniku ili njegovoj nozi, ali vjer­nici možda ne mogu olako prihvatiti njegovu ravnodušnu otvore­nost. Zar se budist ne treba uvrijediti na tvrdnju da je Buda pogri­ješio kad je učio otpuštanje svih grijeha, traganje za vrlinom i čiš­ćenjem srca? Zar se musliman ne treba osjećati povrijeđenim na optužbu da Muhamed nije bio prorok? Treba li Židov hladno reagi­rati kad mu kažu da Bog nije govorio Mojsiju iz ognja ili da Hitler nije ubijao i uništavao vatrom u holokaustu? Treba li kršćanin ostati krotak i strpljiv kad mu kažu da je Isus izgubio nadzor nad sobom u Propovijedi na gori (siromašni su bijedni, a ne blagoslovljeni, a bezobraznici ili siledžije će naslijediti zemlju — zar već nisu?)? Otkad je Jeffer­son napisao svoj zakon, svijet je bio svjedok dvaju stoljeća vjerskih ratova. Zašto bismo trebali vjerovati da razum ima uopće priliku uspjeti kad se sučeli s tornadom vjerskih strasti?

Drugo pitanje: Kako je duhovnost moguća u društvu koje pri­hvaća tržišno natjecanje, slobodno poduzetništvo i zarađivanje kao pokretački etos? Je li Jefferson stvorio društvo kojemu je duša jedi­no u tržištu?

Treće: Kako je u slobodnom društvu — društvu koje naglašava osobnost, savjest i autonomiju, moguće iskreno zajedništvo?

I četvrto: Kako će ideal vjerske tolerancije ikad postati zajednič­kim dobrom? Jefferson je napisao zakon. Riječi na papiru. Kako možemo uspjeti da ljudi iskreno prihvate ideju raznolikosti i trpeljivosti? Kako ih možemo navesti da prema njoj i žive? Može li se to ostvariti nekim zakonom?

Jefferson je poznavao povijest. Mogao je vidjeti stoljeća vjer­skih ratova u Europi. Zahvaljujući povijesti i ljudskoj naravi, znao je kako je lako potaknuti ubojite strasti mnoštva kad vjerska dema­gogija viče da je to Božja volja. Bio je odlučan u tome da njegova voljena Amerika nikad ne bude razdirana ratom. Jedini način da se izbjegne vjerski rat, smatrao je, bio je zajamčiti vjersku slobodu. A povijest Sjedinjenih Američkih Država je dokaz Jeffersonove mudrosti. Vatra vjerskog rata nikad nije palila tu zemlju. Umjesto toga, od samog početka izbjeglice su pred vjerskim progonstvom došle u Ameriku naći zaštitu.

Vjerski fanatizam neizbježno loše utječe na samu religiju. Mladi koji odrastaju u takvoj sredini — u ozračju prisilnih vjerskih po­stupaka, ubrzo prepoznaju njihovo licemjerstvo. Monolitni vjerski sustavi mogu se poslužiti silom vlasti u pokušaju da osiguraju odanost i poslušnost njihovoj ortodoksnosti. No, ujedinjenje držav­ne vlasti i religije ne može nametnuti pristanak uma i srca.

Jefferson se uporno protivio nametanju određenog oblika vje­re silom. No, ovaj bi čovjek renesanse 18. i 19. stoljeća bio iznena­đen što nakon više od dvjesto godina ovog pokusa u demokraciji Amerikanci koji u javnosti govore o vjerskoj tradiciji sada mogu doživjeti suptilni oblik zastrašivanja. Takvo zastrašivanje nije usmje­reno protiv uporabe tradicionalnog vjerskog jezika, već protiv bilo kakve sugestije da naše različite vjerske tradicije imaju što reći o važnosti osnovnih vrijednosnih sustava koji određuju kako da, kao ljudi, živimo zajedno. Odgovor nije u promicanju neke određene vjerske tradicije, nego u našoj spremnosti da otvoreno govorimo o svojem vjerovanju u vrijednosti oko kojih smo se složili — o načelima koja nagrađuju poštenje, poštuju disciplinu, zastupaju istinoljubi­vost i zauzimaju se za odgovornost koja reagira na potrebe drugih. Američki identitet ne oblikuju samo budističke, katoličke, hindu­ističke, muslimanske, protestantske ili židovske tradicije. Sjedinje­ne Američke Države su zemlja naroda koji vjeruje da ove tradicije i nebrojeno mnoštvo drugih pridonose oblikovanju skupa temeljnih vrijednosti s kojima se svi slažu. I mi se slažemo da u svojem za­jedničkom životu prikažemo ove vrijednosti.

Amerikanci stvarno žele da Amerikanci žive sukladno svojoj vjeri — da se u duhu pomirenja služe vjerskom uviđavnošću na jav­nim sastancima. Duhovna dimenzija osvijetlit će pitanja što ih po­stavlja cjelokupno društvo: kako u svojem susjedstvu i institucija­ma možemo naučiti poštivati jedni druge i živjeti u miru i sigurno­sti? Kako možemo sačuvati obitelj? Čuvati i poučavati svoju djecu? Zaštititi slabe? Naučiti jake suzdržavanju? Učiniti naše gradove sigurnima? Očuvati okoliš? Kako možemo koristiti nacionalne resurse da budu od koristi za najveći broj ljudi? Da parafraziram Winstona Churchilla: “Sa zlom se ne možete suočiti udovoljavajući mu; zlu se treba usprotiviti s većom snagom da bi se osigurao nje­gov nestanak.”

Ova žurna socijalna i politička pitanja su i religijske teme. Suhi sekularizam, oslobođen misterije i zanosa, ne može udahnuti život nacionalnim vrijednostima. Naša religijska svjesnost, sa svojom univerzalnom sućuti prema stradalnicima i dubokim poštovanjem onoga što je Bog stvorio, ima u sebi snagu da podigne pale i donese sklad usred raznolikosti.

Postajemo sve svjesniji da je gubitak biološke raznolikosti pri­jetnja našem opstanku. Stvoritelj je Zemlju oblikovao tako da na jedinstven način zadovolji naše potrebe za preživljavanjem i onim što zahtijeva kultura. Raznolikost je obilježje stvorenog. Stvoritelj je to znao i mi to sad otkrivamo. Moramo se koristiti njezinim čudima. Svakako se to odnosi i na naša religijska uvjerenja — ili njihovu odsutnost. Kad raznolikosti nastojimo nametnuti pojedi- načnost, izlažemo opasnosti ovu Stvoriteljem danu značajku koja čini da se razlikujemo od ostalih oblika života. Ta značajka je ljud­skost. Ubrzo će nas na ovom krhkom planetu biti šest milijardi. Ako iz našeg života nestane ljudskosti, onda samo možemo naslućivati posljedice. Jefferson je pisao: “…Prisegnuo sam na vječno nepri­jateljstvo protiv svih oblika tiranije nad ljudskim umom.” To se tiče i onih koji bi nametnuli svoje religijsko uvjerenje drugima — i odu­zeli im život ako se budu opirali. Takvu netrpeljivost Jefferson nije htio tolerirati pa nam je pomogao osnovati naciju utemeljenu na pravoj toleranciji i poštovanju raznolikosti. Ako danas ne možemo izabrati i živjeti tolerantno, krenut ćemo putem ljudskog nazadova­nja – putem koji nam Stvoritelj nije namijenio.

Postojeća raznolikost nikad ne treba biti razlog za fanatizam, netrpeljivost i mržnju. Vjerujem kako je Stvoritelj imao na umu da naša duhovna poslušnost bude izvor ljubaznosti, skrbi, njege, dijeljenja i poštovanja. Kako se približavamo dvadeset prvom stoljeću, od nas se očekuje da svoju religiju, ili svoja duhovna uvje­renja, pretočimo u život. A to podrazumijeva raznolikost.

Danas se živi ubrzanim tempom. Događaji i snage se nadmeću u brzini. To ozbiljno pokazuje, zapravo je sigurno, da naš život, pojedinačno i kolektivno, izmiče nadzoru ubrzano nas gurajući prema budućnosti u kojoj će se golemost naših globalnih bolesti društva nadmetati za našu zakašnjelu pozornost sa snagama global­ne promjene okoliša. Među njima će na vrhu biti neprihvatljivo širenje vjerske netrpeljivosti, fanatizma i mržnje. Ako ih ne zaus­tavimo, uništit će samo tkivo našeg društva – civiliziranost i pošto­vanje. Lišit će nas ljudskosti i baciti sjenu mraka na naraštaje čiji se djedovi i bake još nisu ni rodili.

Edmund Burke nas podsjeća da zlo pobjeđuje kad dobri ljudi ništa ne poduzimaju. U interesu je vjerske slobode da uvijek bude­mo među onima koji nešto čine.

---

[1] Ovaj je članak prilagođen i pripremljen iz govora gde Negus na IRLA-inom Četvrtom svjetskom kongresu o vjerskoj slobodi u Rio de Janierou, u Brazilu, 1997. godine. Za pažljive doprinose njezinom članku spisateljica izra­žava zahvalnost nizu osoba: Robertu M. O’Neilu, direktoru Centra Thomasa Jeffersona za zaštitu slobodnog izražavanja, Richardu Mariusu, piscu i preda­vaču, Rodneyu Smolai, profesoru prava na sveučilištu Richmond te Jamesu Leeu s koledža William and Mary.