[1]

Roland Minnerath

Profesor na Sveučilištu u Strasbourgu, Francuska

U zapadnim je društvima religijski pluralizam društvena činje­nica zaštićena pravnim jamstvima. Stoga postoji razlika između Cr­kve i države, odnosno religije i vlasti. Djeluju uzajamno na temelju jednakosti u zakonu i slobodi. Ovaj je proces otpočeo prije dva stoljeća i danas ga građani uglavnom dobro prihvaćaju.

No, u nekim tradicionalnim društvima religijski pluralizam još uvijek nije prihvaćen niti se o njemu razmišlja. Ni država ni društvo ni javnost nisu spremni razmotriti njezinu vrijednost. Kad je neka religija povijesni strukturirajući element civilizacije, ona će svaka­ko zahtijevati da bude ekskluzivna.

Neke zemlje doživljavaju razdoblje prijelaza iz monističke u pluralističku strukturu društva. Mogu napustiti monopolističku dr­žavnu religiju ili monopolističku državnu filozofiju protureligije i krenuti prema nepoznatom području religijskog i filozofskog plu­ralizma. Taj prijelaz se može smatrati prijetnjom društvenom po­retku, kulturnoj baštini i moralnom vrijednosnom sustavu naroda.

Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je pluralistički model sukladan trendu u povijesti. Uvjeti koji potiču ovu situaciju svuda su na djelu: globalizacija, planetarne razmjene u gospodarstvu, trgovini i kul­turi. U doba interneta na svijetu nema mjesta koje bi se moglo izo­lirati. Sada otkrivamo da postoji ne samo mnoštvo različitih ljudi proširenih po kontinentima, već da takva raznolikost postoji u istoj ulici, čak u istom domu. Svi pokušaji za očuvanjem etničkih, kul­turnih i religioznih geta osuđeni su na neuspjeh. Prema tome, trend je očit.

Prijelaz s religijskog monopola na pluralizam može se ostvariti na više načina. Uglavnom, nije dominantna religija ona koja odlučuje biti tolerantnija prema drugima. Umjesto toga, inicijativa potječe od društva. Građanske vlasti mogu se odreći načela ekskluzivne državne religije i odlučiti da priznaju jednaka prava svim građa­nima. Nije neobično što će dominantna religija neko vrijeme nje­govati određenu nostalgiju prema prošlosti, često pretjerano idea­liziranu. Zatim dolazi trenutak kad ulazi u proces razmatranja vlas­tite situacije i u svojem sustavu nalazi opravdanje za nove odnose s kulturnom sredinom. Ako se vratimo na europsku povijest, primje­rice, sjetit ćemo se da su glavne kršćanske konfesije nekad bile dr­žavne religije i uživale dominantni položaj u odnosu na manjine koje su, u najboljem slučaju, bile samo tolerirane. Jasno je da će ove zajednice, koje su uvijek bile manjine pod dominacijom dru­gih kršćanskih Crkava, biti prve koje će zahtijevati ravnopravan tretman. Velike Crkve, koje su stoljećima sudjelovale u zajedničkoj sudbini nacije, duže će se opirati promjeni dok ne shvate da se otvara novo poglavlje u povijesti. Pravne promjene najčešće kasno reagiraju na sociološke.

Formalno okružje religijskog pluralizma u svim će zemljama često nositi trag povijesti. Sjedinjene Američke Države, međutim, mogu stvoriti novi model jer su počele iznova kad su u Prvom amandmanu svojega Ustava odlučile da neće biti povlaštene religije niti zabrane religijskog života, u granicama propisanim zakonom. U cjelini, zakonodavstvo vjerske slobode koju uživamo rezultat je načina na koji je proveden prijelaz. Primjerice, u Francuskoj su još uvijek prisutni neki elementi neprijateljskog razdvajanja iz 1890. i ponovno iz 1905. godine. Većina europskih zemalja ima sustav pri­znatih Crkava, kombiniran sa slobodom onima koji se ne uklapaju u pravni okvir ili ne žele taj status.

Katolička crkva ne zahtijeva povlašteno postupanje tamo gdje je većinska religija. Ipak će svatko razumjeti razliku između pravne jednakosti koja pripada svim skupinama, uključujući i manjine, i sociološkog značaja i utjecaja onih vjerskih zajednica koje su izraz velikog dijela stanovništva. Po našem mišljenju nema, dakle, potre­be za prigovorom kad neka vjerska zajednica, zbog svoje trajne povezanosti s identitetom i poviješću naroda, bude naročito pri­znata od države, kako je to slučaj sa zakonski priznatim Crkvama u Engleskoj, Grčkoj ili Skandinaviji, i u državama gdje je islam držav­na religija. U tim se slučajevima, sukladno međunarodnim norma­ma, treba jasno postarati da sve druge vjerske zajednice uživaju punu slobodu postojanja i razvitka pod zaštitom zakona. Primjerice, Europski sud za ljudska prava zaključio je da postojanje zakonski priznatih Crkava nije u proturječju s člankom 9. Europske konven­cije za ljudska prava.

Kao temeljno pravo što ga uživaju pojedinci i njihove zajed­nice, vjerska sloboda je priznato načelo potvrđeno međunarodnim sporazumima i konvencijama. Država je zakonom obvezatna na ra­zumnu primjenu ovog prava, sukladno sa svim drugim ljudskim pravima. Država nije dužna podupirati neku određenu religiju, već jamčiti prava svima i osigurati javni red i javno zdravlje. Stoga me­đunarodni zakoni podupiru pluralistički model koji je sklon proši­renju po cijelom svijetu.

Religijski pluralizam ne može ostati samo jednostavna činje­nica. Mora se uklopiti u savjest ljudi kao vrijednost i uvjet za pravo građanstvo. Ako se religijski pluralizam smatra neželjenim teretom što ga nameće evolucija društva i državni zakon, bit će to jadna motivacija za same religije.

Unutarnji proces teološkog prilagođavanja novoj situaciji mo­že biti dugotrajni izazov za Crkve. Rimskoj crkvi je do II. Vatikan­skog sabora (1962.-1965.) trebalo vremena da svečano objavi načela vjerske slobode i religijsku neutralnost države. Otad je Katolička crkva radila na primjeni ovih načela u svojim odnosima s državama i drugim vjerskim zajednicama. Crkva je inicirala korake za uklanja­njem spominjanja katoličanstva kao državne religije u zemljama kao što su Argentina, Kolumbija, Italija i Španjolska. Na međunarod­nom planu se posvetila obrani načela vjerske slobode za sve, i to ne bez uspjeha: svjedoči o tome Helsinški sporazum i njegovi dobro poznati rezultati.

Budući da su stvari sad jasne, čovjek se može vratiti na razmiš­ljanje o tranzicijskom razdoblju pa dolazi do zaključka da je pravna razlika između Crkve i države, priznavanje savjesti i religije, zah­tjev same kršćanske vjere. Zašto smo se tako dugo opirali zahtje­vima suvremenog društva? Odgovor ne može biti jednostavan. Kad se nalaziš u sredini rijeke, nemaš priliku razmišljati o općim tren­dovima povijesti. Znaš da odlaziš, ali ne znaš gdje ćeš se iskrcati. Budući da je došlo do evolucije, zaključujemo da smo bliži prvim stoljećima Crkve, kad se razvijala u veoma pluralističkom društvu, bez potpore države, među mnogim drugim vjerskim zajednicama, bez moći obuzdavanja, već samo uvjerljivošću svojih vjernika.

Religijska se poruka može samo ponuditi, nikad nametnuti. Dru­gi Vatikanski sabor zaključio je da istina dolazi u ljudsko srce vlastitom snagom, a ne pomoću izvanjskih sredstava. Ako se smire­no osvrnemo na osobiti pridonos kršćanstva stvaranju uvjeta za vjer­sku slobodu, moramo priznati da je povijesno Biblija ta koja proglašuje muškarce i žene slobodnima, stvorenima na Božju sliku i Bogom obdarenima dostojanstvom koje nijedna ljudska sila ne mo­že obezvrijediti ili uništiti. Krist nas je pozvao da sačuvamo jasnu razliku između, s jedne strane, careve vlasti koja je predmet razu­ma i prirodnog zakona i, s druge strane, ljudske sudbine koja je samo u Božjim rukama. Možemo zahvaljivati Bogu što nam je dao život i vjeru u ovo vrijeme kad je mogućnost da Ga izaberemo i slijedimo ponovno oslobođena izvanjskih pritisaka. Tako je naša kršćanska vjera savršeno usklađena sa zahtjevima pluralističkog dru­štva za slobodom.

Premda se čini kako danas nema prigovora društvenom redu pluralizma i slobode koju uživamo, još uvijek se sučeljavamo s od­ređenim izazovima: prvo, od onih koji još uvijek pripadaju prijaš­njem monističkom modelu koji ne daje vjersku slobodu svim gra­đanima i, drugo, od nekih vjerskih skupina iz samog pluralističkog reda.

Nastavlja se diskriminacija na osnovi državne ideologije ili dr­žavnih religija. U Srednjoj i Istočnoj Europi vjersko progonstvo je prestalo padom komunističkog sustava. Prema međunarodnim mje­rilima, nije prihvatljivo da države ili društvene skupine legalno vrše diskriminaciju medu svojim građanima zbog njihova religijskog uvjerenja. No, više velikih zemalja u Aziji još uvijek postavljaju ogra­ničenja slobodnom izražavanju religije. Neke islamske zemlje uopće ne dopuštaju vjersku slobodu. Neke su pod nadzorom fundamentalističkih ideologa koji sanjaju o tome da, kao u drevna vre­mena, mačem nametnu svoju vjeru sunarodnjacima i — zašto ne? — cijelom svijetu. Novo tisućljeće vjerojatno će biti svjedok nestanka ovih dvaju ekstremnih gledišta. Njima nema budućnosti u svijetu otvorenog gospodarskog tržišta, demokracije i ljudskih prava. Ta­kvim zemljama ne trebamo oklijevati uputiti sljedeći podsjetnik: ljudska prava obvezuju sve i svakoga.

Premda živimo u pluralističkom društvu, moramo nastaviti razmišljati o odnosu između religije i društva u pojmovima prošlih modela u kojima su religija i nacionalni identitet bili snažno po­vezani: Irci su katolici, Britanci anglikanci, Grci pravoslavci i tako dalje. Tijekom prošlog tisućljeća religija je često bila vezivno tkivo nacionalnog identiteta. I još uvijek je. No, dolazi novo razdoblje u kojem, sviđalo nam se to ili ne, pripadanje nekoj naciji, kulturi i jeziku više neće biti povezano s članstvom u određenoj vjerskoj zajednici. To uopće ne treba šokirati kršćane jer Kristova vijest za­pravo prelazi granice. Ona je univerzalna.

Nagli porast takozvanih kultova u našim društvima izvor je zabrinutosti tradicionalnim vjerskim zajednicama i građanskim vlastima. Neke od tih skupina razvile su aktivnosti koje više priliče poslovnom svijetu, više su nalik mentalnoj manipulaciji ili psiho­loškom kondicioniranju nego iznošenju religijskih uvjerenja. Drža­ve koje se vladaju prema zakonima odbijaju definirati religiju — što je ona i što nije. Njihova briga za vjersku slobodu mora očito saču­vati otvoreno gledište prema ovoj temi. I građanske vlasti moraju zaštititi i zajamčiti slobodno izražavanje svih ljudskih prava i nasto­jati da pod plaštem vjerske slobode ne dođe do zlouporaba za­branjenih zakonom. Jedna od specifičnih značajki kulta je što čla­novima nastoje uskratiti slobodu rasuđivanja pa ih prisiljavaju na pokazivanje slijepe pokornosti svojim vođama. Nema sumnje da će sudbina vjerske slobode u sljedećem tisućljeću ovisiti o sudbini slobode uopće. Znamo kako je to osjetljivo područje kad imamo na umu da je sloboda u društvu relativno nedavna pobjeda civilizacije i još nije postignuta u mnogim dijelovima svijeta.

Pluralizam je izazov oklijevanju religija da ozbiljno shvate vje­ru drugih vjernika. Ovdje se ne radi o ohrabrivanju bilo kakvog pokušaja religijskog relativizma ili sinkretizma. Činjenica je da mo­ramo poštovati dostojanstvo samih osoba, bez obzira vjerovale ili ne vjerovale. Obraćamo se savjesti ljudi. Ne natječemo se na tržištu s proizvodima što su ih načinili ljudi. Uvijek će postojati razlike u pristupu i tumačenju vjerske istine, čak i u istim religijskim tradi­cijama, ali moramo naučiti poštivati ozbiljnost onih koji vjeruju drukčije.

To znači da u vlastitoj vjerskoj tradiciji moramo naći temelje za pozitivno podupiranje pluralističkog društvenog poretka i pošten odnos između vjerskih zajednica. Najveći izazov koji moramo svla­dati jest prozelitizam, ovdje shvaćen kao nepošteno propagiranje vjerskih osvjedočenja, bez obzira na psihološku, kulturnu i druš­tvenu sredinu osobe ili ljudi kojima se obraća. Razlikuje se od pro­povijedanja svoje religije poštenim sredstvima. Sadržaj poruke tre­ba uvijek iznositi pozitivno, a ne u obliku vjerske agresije na druge vjernike. Vjerske skupine prečesto ističu ono što ih čini različitima od drugih. U propovijedanju svoje vjere treba izbjegavati sve ob­like predrasuda, nepoštivanja i mržnje. Znamo kakve je dramatične epizode u povijesti proizvelo religijsko klevetanje. Oni koji nemaju što propovijedati osim ocrnjivanja drugih, imaju jadno razumije­vanje onoga što je zapravo religija. Pobožna osoba treba uvijek po­kazati poštovanje prema drugome, jer je i on Božje stvorenje. Is­pravna metoda objašnjavanja razlika od drugih vjera treba isticati doktrine, koncepte, moralna ponašanja, norme i sadržaje, a ne ba­viti se ocrnjivanjem sljedbenika drugih vjera. Tamo gdje je uklju­čen Bog, u svima nama se treba vidjeti nešto od Njegove univerzal­ne ljubavi prema svim Njegovim stvorenjima.

Pred nama je još jedan korak. Neka unutarnja religijska gle­dišta prijetnja su religijskom pluralizmu u društvu. Uzmimo, pri­mjerice, religijsku isključivost. Ako su u nekoj vjerskoj zajednici svi nečlanovi smatrani osuđenima na propast, isključenim od Božjeg spasenja, nema mogućnosti iznutra poduprijeti činjenicu plurali­zma. Katolička crkva je na II. Vatikanskom saboru svečano izjavila da Božji darovi i milosti nisu ograničeni na katolike, već teku preko njezinih vidljivih granica drugim kršćanskim zajednicama i svim ljudima koji iskreno traže konačne odgovore i žive prema svojoj savjesti. Istinu o Bogu ne može nitko prisvojiti. Može joj prići s različitim naslijeđem. Što god je dobro i ispravno u čovjeku ili nekoj religiji, može samo voditi prema samoj istini koja je za nas kršćane objavljena u Isusu Kristu. Ovu teološku viziju treba istaknuti kao protivljenje sektaškom gledištu koje tvrdi da posjeduje svu istinu i stoga odbacuje i osuđuje sve autsajdere na najveću tamu. Čini se potrebnim odmah podsjetiti da su fanatizam i vjerska mržnja uvi­jek zasnovani na nijekanju da i drugi njeguju iskren odnos prema Božjoj istini.

Na kraju još jedna misao. U naviještanju religijske vjere moraju se osigurati sva jamstva vanjske i unutarnje slobode sljedbenika. Uvijek mora ostati otvorenom sloboda pristupanja i sloboda od­stupanja od vjerskih zajednica. Vjerske zajednice svakako mogu pri­donijeti poboljšanju stanja ljudskih prava po cijelome svijetu njegovanjem recipročnog postupanja. Vjerske manjine u pluralis­tičkim društvima uživaju slobodu koju često ne priznaju u zemlja­ma u kojima uživaju osobitu pravnu zaštitu. Bilo bi poželjno da ove nacionalne manjine, koje uživaju blagodati vjerske slobode, izvrše pritisak na svoje vlasti tražeći od njih da međunarodna mjerila pri­mijene kod kuće. Ako se religijski pluralizam ne bude cijenio kao pozitivna vrijednost, univerzalno i osobno, umjesto da se rodi nova era slobode i nade, sam koncept religijskog pluralizma može pos­tati lak plijen za one koji još uvijek sanjaju o uspostavljanju Božje vladavine nasiljem. (Mt 11:12)

---

[1] Iz govora monsignora Minneratha na IRLA-inom Četvrtom svjetskom kongresu o vjerskoj slobodi u Rio de Janierou, u Brazilu, 1997. godine.