Prva i posljednja riječ

Richard Lee Fe

Fides et Libertasov simpozij u tisku je osvijetlio značenje ri­ječi eleutheria, grčke koine riječi za slobodu. Više vas je zapravo čulo neke sudionike rasprave koji su usmeno iznijeli svoje misli. U Budimpešti i Rio de Janeirou govorili su francuski i ruski, por­tugalski i španjolski, ali su ovdje izdane na engleskom i nadamo se da su sačuvale bar nešto od onoga što su namijenili autori koji su teške teme učinili lakima, a zgusnute rasprave jasnima i razumlji­vima.

Dopustimo svakom predavaču/piscu da ukratko iznese sažetu značajnu misao o eleutheriji.

John Graz, glavni tajnik Međunarodne udruge za vjersku slo­bodu:

“Pedeset godina (nakon UDHR-a) svijet je bolji. I gori. Pogle­dajte stanje vjerske slobode. Sadašnjicu moraju razmotriti u svjetlosti poruke o toleranciji oni koji su pisali i glasovali za Opću dekla­raciju.”

Carlos Saul Menem, predsjednik Republike Argentine:

“Pluralističko društvo ne može i ne smije biti ravnodušno pre­ma vjerskim i moralnim vrijednostima. Bez njih je ljudsko biće iz­loženo nesigurnosti i gubi značenje vlastitog postojanja, završava­jući kao zatvorenik svojeg ja. Ističem važnost potrebe da narodi i vlasti na pragu novog tisućljeća s obnovljenim osvjedočenjem pre­uzmu obranu i promicanje vjerske slobode kao bitnog elementa za dostojanstvo ljudske osobe i mir u svijetu.”

Iris Rezende, bivši ministar pravosuđa Republike Brazil:

“Ograničiti religiju i sprječavati objavu vjere ujarmljivanjem s moći koju ima vlast diskriminatorno je i, u krajnosti, niječe sve druge slobode. Žalosno je reći da se povremeno javljaju vjerski vo­đe i vrše moralne nepravde koje su dio njihovih sustava. Moć jav­nosti ne može im se usprotiviti, jer bi time bila povrijeđena neo­poziva ustavna načela.”

Dwain C. Epps, koordinator, Komisija Crkava za međunarodne poslove Svjetskog vijeća Crkava:

“Odgovornost za zaštitu prava vjerske slobode stoga se smatra zajedničkom obvezom, podijeljenom između Crkve i države, između samih Crkava, između pojedinog kršćanina i njegove Crkve i izme­đu kršćana i ljudi druge vjere. Danas bismo mogli poći dalje: od­govornost za ostvarenje ovog prava dijeli se između etničkih i jezič­nih skupina, između većina i manjina te između naroda i država.

Gloria M. Moran Garcia, profesorica, sveučilište La Coruna:

“Vjerska sloboda je pravo ergo omnes. Suvremeno razumije­vanje vjerske slobode smatra da se radi o pravu ne samo nerazdvoj­nom od države, nego i od pojedinca.”

Abdelfattah Amor, posebni izvjestitelj o vjerskoj netrpeljivosti Komisije za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima:

“Svi se oblici netrpeljivosti i diskriminacije rađaju u ljudskim umovima. Stoga je na toj razini potrebno poduzeti primarne mjere. Nikad se neću umoriti ponavljajući da je najvažnije na dosljedan način razviti cjelovitu pedagogiju obrazovanja za ljudska prava, slobodu i toleranciju.”

Jacques Robert, član Ustavnog vijeća Republike Francuske:

“Nema sumnje da postoje različita tumačenja koncepta javnog reda. No, ne miješajmo javni red i i društveni poredak s moralnim redom i vjerskim poretkom.”

W. Cole Durham, Jr., profesor, sveučilište Brigham Young:

“Suviše često svjetovno sljepilo, kombinirano s birokratskom neosjetljivošću, paralizira sposobnost vjerskih skupina da pridonesu potrebama suvremenog društva.”

Gianfranco Rossi, predstavnik Međunarodne udruge za vjersku slobodu pri Ujedinjenim narodima:

“Zbog političkih afiniteta, gospodarskih interesa ili drugih razloga, države članice sklone su selektivnosti u nekim intervenci­jama za vjersku slobodu. Govore o nekim zemljama, a ne govore o nekim drugim zemljama. Nevladine organizacije će prenijeti pro­bleme agencijama Ujedinjenih naroda kad državne delgacije budu šutjele. Dužnost nevladinih organizacija nije govoriti protiv naroda i vlada, već zastupati ljudska prava i vjersku slobodu u zemljama u kojima se ljudska prava i vjerske slobode krše. Iskustvo me naučilo da su za promjenu postojećeg stanja potrebni odlučnost i ustrajnost.”

Lee Boothby, predsjednik Međunarodne komisije za slobodu savjesti:

“Tvrdeći da osiguravaju jednaka prava svim religijskim skupi­nama, one (mnoge zemlje) zatim prihvaćaju zakonodavstvo kojim niječu upravo ovo načelo. Sjećam se vremena u Sjedinjenim Ame­ričkim Državama kad su neki američki građani zbog boje svoje ko­že morali sjediti u stražnjem dijelu autobusa i piti iz odvojenih sla­vina. Danas se, na nesreću, čini da su neke zemlje zaključile kako neke religije moraju ne samo sjesti u stražnji dio nacionalnog ‘au­tobusa’, nego nemaju zapravo uopće pravo ući u ‘autobus’.”

Roland M. Minnerath, profesor na Sveučilištu u Strasbourgu:

“Svatko će razumjeti razliku između pravne jednakosti koja pri­pada svim skupinama, uključujući i manjine, i sociološkog značaja utjecaja onih vjerskih zajednica koje su izraz velikog dijela sta­novništva. Po našem mišljenju, nema potrebe za prigovorom kad neka vjerska zajednica zbog svoje trajne povezanosti s identitetom i poviješću naroda bude naročito priznata od države, kako je to slučaj sa zakonski priznatim Crkvama u Engleskoj, Grčkoj ili Skan­dinaviji i državama gdje je islam državna religija. No, u tim se sluča­jevima, sukladno međunarodnim normama, treba jasno postarati da sve druge vjerske zajednice uživaju punu slobodu postojanja i razvitka pod zaštitom zakona.”

Rosa Maria Martinez de Codes, zamjenica direktora za vjerske poslove u Ministarstvu pravosuđa španjolske vlade:

“Španjolski ustav iz 1978. godine sadržajno je promijenio pri­jašnju politiku prema religiji. Tako je iz tradicionalno vjerske drža­ve nastala pluralistička, nekonfesionalna država.”

Carol O. Negus, izvršna direktorica, utemeljiteljica Vijeća za američku prvu slobodu:

“Vjerski fanatizam neizbježno loše utječe na samu religiju. Mla­di koji odrastaju u takvoj sredini, u ozračju prisilnih vjerskih postu­paka, ubrzo prepoznaju njihovo Iicemjerstvo. Monolitni vjerski su­stavi mogu se poslužiti silom vlasti u pokušaju da osiguraju oda­nost i poslušnost njihovoj ortodoksnosti. No, ujedinjenje državne vlasti i religije ne može nametnuti pristanak uma i srca. Suhi sekuIarizam, oslobođen misterije i zanosa, ne može udahnuti život na­cionalnim vrijednostima. Naša religijska svjesnost, sa svojom uni­verzalnom sućuti prema stradalnicima i dubokim poštovanjem ono­ga što je Bog stvorio, u sebi ima snagu da podigne pale i donese sklad usred raznolikosti.”

Jonathan Gallagher, direktor Adventističke medijske mreže:

“Sve veća globalizacija dovodi do prividnog paradoksa. Pove­ćanje religioznosti prati smanjenje tolerancije, jer konačno pitanje nije što je ljudima dopušteno vjerovati, već do koje im je mjere dopušteno pretvoriti svoja vjerovanja u djelo. Uz sve veću uniformnost društva po cijelom svijetu, u kojem su lokalne vlasti manje važne od koncepta ‘globalnog čovječanstva’, ideal tolerancije mo­že se lijepo prikazati kao sjajan znak napretka, ali njegova primjena će biti strogo ograničena: ‘Možete vjerovati što god želite, dokle god vaša vjerovanja ne utječu na druge.’”

Završavamo s molitvom apostola Pavla iz njegove Druge po­slanice upućene crkvi u Korintu (3:17) – molitvom koja odgovara svakoj vjerskoj tradiciji u našem pluralističkom svijetu, jer je moli­tva za eleutheriju:

A Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.

Prva je riječ  fides. Posljednja je libertas.