[1]

Gianfranco Rossi

Predstavnik Međunarodne udruge za vjersku slobodu

pri Ujedinjenim narodima, Ženeva

U mnogim zemljama svijeta postoje veliki problemi povezani s vjerskom slobodom. Postoje različiti načini u pokušaju nalaženja rješenja ovih problema. Jedan od njih je putem djelovanja nevladinih organizacija pri Ujedinjenim narodima. Kao međunarodna organizacija, Ujedinjeni narodi imaju vlast i odgovornost izvršiti pritisak na države članice da riješe probleme vjerske slobode. S obzirom na konzultativni status u Ujedinjenim narodima, nevladine organizacije mogu upozoriti Ujedinjene narode i njezine različite agencije te države članice na probleme osiguranjem pravodobne, stvarne informacije o kršenjima prava na slobodu vjere i uvjerenja. Neka od mojih osobnih iskustava ilustriraju što nevladine organizacije Ujedinjenih naroda mogu učiniti u prilog vjerskoj slobodi.

Najvažniji dokument Ujedinjenih naroda koji se tiče vjerske slobode jest Deklaracija o uklanjanju svih oblika netolerancije i diskriminacije zasnovane na religiji ili vjerovanju, koju je Glavna skupština prihvatila 25. studenog 1981. godine. Nacrt Deklaracije pripremila je Komisija za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima u Ženevi. Više je nevladinih organizacija dalo značajan doprinos nacrtu. Kao predstavnik nevladinih organizacija, iskoristio sam priliku da surađujem s nekim državnim delegacijama (Kanade, Ni­zozemske, Filipina i Sjedinjenih Američkih Država) sugerirajući im uključivanje paragrafa vrlo važnih za neke vjerske manjine. Moji su prijedlozi prihvaćeni, pa je među više sloboda navedenih u članku 6. Deklaracije u “pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije ili vjerovanja” uključena i sloboda “svetkovanja dana odmora i praznovanja blagdana i obreda u skladu s propisima određene religije ili vjerovanja” /sekcija (h)/. Citiranje ove sekcije pomoglo je rješa­vanju mnogih problema u mnogim zemljama u vezi sa slobodom židova i adventista sedmog dana da svetkuju subotu kao svoj vjer­ski dan odmora. U Italiji, Poljskoj i Španjolskoj, primjerice, pravo na svetkovanje subote je izričito zajamčeno zakonom.

Od prihvaćanja Deklaracije 1981. godine Glavna skupština i Komisija za ljudska prava (HRC) u svoj je godišnji dnevni red uvijek stavljala predmet njezine primjene. To je potaknulo otvorenu ras­pravu u New Yorku i posebice u Ženevi. Države članice i nevladine organizacije javno osuđuju kršenje Deklaracije, pozivaju na veće poštovanje vjerske slobode i zahtijevaju od HRC-a da poduzme potrebne mjere. No, zbog političkih afiniteta, gospodarskih inte­resa ili drugih razloga, države članice sklone su selektivnosti u ne­kim intervencijama za vjersku slobodu. Govore o nekim, a ne o nekim drugim zemljama.

No, prema mišljenju bivšeg francuskog premijera Michela Rocarda (u govoru pred HRC-om): „Kad države šute, nevladine organizacije govore.“ Time je gospodin Rocard jasno priznao nenadomjestivu ulogu nevladinih organizacija. Nevladine organizacije će prenijeti probleme agencijama Ujedinjenih naroda kad držav­ne delegacije budu šutjele. Dužnost nevladinih organizacija nije govorit i protiv naroda i vlada, već zastupati ljudska prava i vjersku slobodu u zemljama u kojima se ljudska prava i vjerske slobode krše.

Sjećam se komunističke Albanije, zemlje — jedine u svijetu(!) — koja je ustavno i kulturalno zabranila vjersku slobodu kao način života. Više puta sam intervenirao kod Komisije za ljudska prava i odgovarajućih potkomiteta da izraze žaljenje zbog kršenja vjerske slobode. No, države članice su šutjele. Ipak sam uspio uvjeriti neke članove Potkomisije za ljudska prava da prihvate rezoluciju koju je poduprla čitava Komisija za ljudska prava, zahtijevajući od alban­ske vlade da poštuje ljudska prava, uključujući i pravo vjerske slo­bode. Prije svojeg pada albanski je komunistički režim promijenio gledište prema vjerskoj slobodi.

Sličan je slučaj Saudijske Arabije, prema nekima najrepresivnije zemlje na svijetu što se tiče vjerske slobode. Osim islama, sve su druge religije zabranjene. No, u toj zemlji nalazimo približno 500.000 kršćana koji su radnici na privremenom radu. Službeno ne mogu imati crkve, niti se mogu okupljati u privatnim domovima za vršenje svojih vjerskih obreda s pastorom ili svećenikom. Tijekom vremena odužio se popis masovnih, sustavnih kršenja ljudskih pra­va. No, koja je država ikad javno intervenirala kod Komisije da osu­di ova kršenja? Godinama sam govorio Komisiji i Potkomisiji za ljudska prava o situaciji u Saudijskoj Arabiji. Negdje početkom ove godine — 1997. — pripremio sam za delegaciju svake zemlje članice Komisije za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima pismo s dva važna izvješća o kršenju ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji. Saznao sam da će ovaj napor dati pozitivan doprinos. U otvorenom nastu­pu pred Komisijom predstavnik Nizozemske govorio je o kršenju ljudskih prava u Saudijskoj Arabiji i rekao da govori uime drugih naroda u Europskoj zajednici. Zatim je, privatno, Komisija odlučila nastaviti istraživanje situacije u Saudijskoj Arabiji.

Iskustvo me naučilo da je za promjenu postojećeg stanja po­trebna odlučnost i ustrajnost.

Komisija za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima nudi ne­vladinim organizacijama više od prednosti da formuliraju izjave – usmeno i pisano. Tu imamo prigodu uspostaviti izravne odnose s predstavnicima gotovo svake zemlje na svijetu. Kako države članice ne vole da nevladine organizacije javno izlože njihova kršenja ljud­skih prava, skloniji su s dužnosnicima nevladinih organizacija porazgovarati o rješenjima zamijećenih problema. Da je tako, znam iz osobnih razgovora s delegacijama Burundija i Rusije u Ženevi, da spomenem samo neke. Ovi su razgovori doveli do sastanaka u Bujumburi i Moskvi i, zauzvrat, dali dobre rezultate.

Nevladine organizacije mogu pridonijeti rješavanju problema vjerske slobode podastiranjem podataka posebnom izvjestitelju o vjerskoj netoleranciji pri UN-u, profesoru Abdelfattahu Amoru. Poznajem ga kao čovjeka koji je inteligencijom, hrabrošću i mud­rošću potpuno posvećen obrani vjerske slobode. Njegovo objaš­njenje jedne od bitnih dimenzija vjerske slobode — slobode da se promijeni religija – naročito je korisno u islamskim zemljama gdje ekstremizam zahtijeva smaknuće muslimana koji prijeđe na drugu vjeru. Kao potporu svojemu objašnjenju, posebni izvjestitelj citi­rao je iz drugog po važnosti dokumenta UN-a o vjerskoj slobodi: Opće tumačenje članka 18. Međunarodnog sporazuma o građan­skim i političkim pravima. Prihvatila ga je 1993. godine Komisija za ljudska prava pri UN-u, tijelo koje broji osamnaest visokomoralnih i priznatih stručnjaka na području ljudskih prava, uspostavlje­no radi promicanja primjene sporazuma. U njemu se, uz ostalo, pobliže objašnjava da pravo vjerske slobode uključuje “pravo da čovjek sadašnju religiju ili vjerovanje zamijeni drugom”.

Zbog gledišta islamskih zemalja, Odboru nije bilo lako uključiti ovu rečenicu u svoje Opće tumačenje. No, tom procesu su pri­donijele dvije nevladine organizacije, od kojih je jedna Association Internationale pour la Defense de la Liberte Religieuse. Mjesecima sam pisao pisma i osobno razgovarao s članovima odbora, osobito s onima koji potječu iz islamskih zemalja. Bila je to velika pobjeda.

Opće tumačenje članka 18. Međunarodnog sporazuma o građanskim i političkim pravima (ICCPR) uključuje još jedan para­graf koji je osobito važan za vjerske manjine i pokrete novih religija zato što pojašnjava prostornost i značenje prava vjerske slobode proglašene u samom članku:

“Članak 18. nije ograničen u svojoj primjeni na tradicionalne religije ili religije i vjerovanja s institucionalnim značajkama ili po­stupcima analognim onima kod tradicionalnih religija. Odbor sto­ga sa zabrinutošću gleda na svaku tendenciju diskriminacije protiv bilo koje religije ili vjerovanja iz bilo kojeg razloga, uključujući i činjenicu da su tek utemeljene ili predstavljaju vjerske manjine ko­je mogu biti predmetom neprijateljstva predominantne vjerske za­jednice.”

ICCPR je međunarodni pravni instrument. Više od 135 nacija koje su ratificirale ili prihvatile ICCPR obvezatne su ozakoniti sva prava koja zastupa, uključujući pravo na vjersku slobodu, i izvijes­titi Komisiju za ljudska prava pri UN-u o prihvaćenim mjerama za primjenu navedenih prava. Obično je potrebno nekoliko dana da odbor ispita izvješće zemlje potpisnice. Članovi odbora zatim postavljaju pitanja predstavnicima te države u vezi s primjenom sporazuma. Mogu čak preporučiti osobite postupke u primjeni ciljeva za slobodu vjere i uvjerenja prema Članku 18. Iz ove pro­cedure proizišle su zakonodavne promjene koje promiču vjersku slobodu. A nevladine organizacije mogu sudjelovati i sudjeluju ti­me što odboru podnose podatke o vjerskim slobodama u državama potpisnicama ovog sporazuma.

Da ponovim, suradnja nevladinih organizacija s Ujedinjenim narodima doista je važna metoda za postizanje praktičnih rješenja u predmetima koji se tiču vjerske slobode.

---

[1] Prije sadašnje službe u Međunarodnoj udruzi za vjersku slobodu IARF (International Association for Religious Freedom) dr. Rossi je godinama bio glavni tajnik Association Internationale pour la Defense de la Liberte Religieuse sa sjedištem u Bernu. Ovaj je članak prilagođen i pripremljen iz govora dr. Rossija na IRLA-inom Četvrtom svjetskom kongresu o vjerskoj slobodi u Rio de Janierou, u Brazilu, 1997. godine.