SVEČANA SKUPŠTINA Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj održana je 29. siječnja 2022. u povodu svjetskog dana vjerske slobode u auli Sveučilišta u Zagrebu. Središnje predavanje je iznio jedan od laureata, izv. prof. dr. sc. Marko Vučetić sa Sveučilišta u Zadru. Naslov predavanja je bio: „Vjerska sloboda između solidarnosti i egoizma”. 

Nakon otpjevane hrvatske himne pročitana su obrazloženja o dodjeli priznanja laureatima dr. med. Hašimu Smlatiću iz Siska i Marku Vučetiću iz Zadra. Budući da dr. Smlatić nije mogao biti prisutan na skupštini, priznanje je umjesto njega preuzeo Alem ef. Crnkić, glavni imam Medžilisa Islamske zajednice u Sisku. Zatim je uslijedilo uvjerljivo predavanje Marka Vučetića koje u cijelosti objavljujemo. Uslijedili su srdačni pozdravi uvaženih gostiju nakon čega je svečana skupština zaključena riječima poznate američke spisateljice Ellen G. White: „,,Svijetu su potrebni ljudi koji se ne daju ni kupiti ni prodati, koji su vjerni istini i slobodi kao magnetska igla polu“.

Dragutin Matak, tajnik Udruge

OBRAZLOŽENJE ZA DODJELU PRIZNANJA DR. HAŠIMU SMLATIĆU Dr. HAŠIM SMLATIĆ sin Šerifa i majke Hajre rođen je 14. veljače 1936. godine u Gornjoj Lučkoj pokraj Cazina, u Republici Bosni i Hercegovini. Osnovnu školu je završio u Todorovu i Raši (u Istri) a gimnazijski prirodoslovno-matematički smjer završio je u Labinu. Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu završio je 1969. godine, postdiplomski studij iz opće (obiteljske) medicine završio je 1981. godine, dok ju je specijalizirao 1984. godine, sve na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Od 1970. godine Dr. Smlatić je zaposlen u Zdravstvenoj stanici željezničara u Sisku kao liječnik opće medicine i šef Radne jedinice željezničke zdravstvene službe Sisak – Sunja – Novska, u kojoj je, pored Opće medicine postojala i Zubna zdravstvena služba te Dijagnostički laboratorij i Rtg aparat. Početkom rata, uslijed priljeva velikog broja izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, dr. Hašim je zajedno sa Fuadom efendijom Karagom inicirao osnivanje Muslimanskog dobrotvorno društva Merhamet-Crveni polumjesec u Sisku za pomoć izbjeglicama što se pokazalo odličnom idejom u pružanju pomoći potrebitima. Na Osnivačkoj skupštini Merhameta izabran je za predsjednika te, s još 12 volontera, uspješno vodi Merhamet cijelo vrijeme rata.

Tijekom rata, Merhamet Sisak skrbio je za nekoliko stotina obitelji izbjeglih iz BiH i snabdijevao ih s hranom, odjećom, obućom, higijenskim potrepštinama, lijekovima i ostalim. Takvu pomoć, Merhamet Sisak pružao je i brojnim izbjeglicama koje su, preko Siska, odlazile u druge zemlje. Merhamet je u Sisku otvorio i Ambulantu za izbjeglice koju je dr. Hašim Smlatić volonterski vodio u svoje slobodno vrijeme i liječio ih lijekovima iz donacija, budući da izbjeglice nisu bile socijalno osigurane. Merhamet Sisak je, tijekom rata, otvorio i Bosansku eksteritorijalnu školu u Lekeniku koju su pohađala djeca izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, kako ne bi izgubila školsku godinu. Dio nastavnika je također bio iz BiH. Djeca su autobusom vožena iz Siska u školu u Lekenik, a na kraju školske godine dobivala su svoje svjedodžbe kao da su školsku godinu završili u Bosni i Hercegovini. Merhamet Sisak je bio vrlo dobro prihvaćen u Sisku kako od ustanova i poduzeća, tako i od samih građana.

Donacije su dolazile iz Siska kao i iz inozemstva u materijalnom i financijskom obliku te je Merhamet, kroz cijelo vrijeme svoga rada, bio dobro snabdjeven. Rad Mehameta Sisak u dva navrata pregledale su dvije inspekcije Vlade Republike Hrvatske i oba puta su pohvalile rad bez i jedne jedine primjedbe. Merhamet Sisak je dobro surađivao i s drugim humanitarnim organizacijama i udrugama. U osjetljivim i prijelomnim trenucima naše bliže povijesti, poput Domovinskog rata, dr. Hašim Smlatić je obnašao dužnost predsjednika Islamske zajednice u Sisku – Džemata ili Medžlisa Sisak. Za svoj dvanaesto – godišnji rad na dužnosti predsjednika Izvršnog odbora Medžlisa Sisak, dr. Hašim Smlatić dobio je Priznanje Mešihata Islamske zajednice 2010. godine. Od 2003. do 2007. godine dr. Smlatić je bio član Sabora Islamske zajednice Bosne i Hercegovine u Sarajevu, kao sabornik iz Islamske zajednice Hrvatske, a od 2011. godine bio je i član Sabora Islamske zajednice u Hrvatskoj. Tri puta je bio na hadžu u Mekki i Medini.

U travnju 2003. godine u Sisku je osnovana Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske (BNZH) za Sisak i Sisačko-moslavačku županiju u čijem je Glavnom i Izvršnom odboru od osnivanja sve do 2018. godine. Od rujna 1990. godine član je Stranke demokratske akcije (SDA) u BiH, a kasnije i u Hrvatskoj gdje je bio godinama i dopredsjednik te član Glavnog i Izvršnog odbora, sve do 2012. godine. Od 1996. do 2005. godine predsjednik je SDA, Ogranka za Sisak i Sisačko-moslavačku županiju. Prvi je pripadnik bošnjačke i muslimanske zajednice koji se politički aktivirao u predstavljanju bošnjačke zajednice na razini Sisačko-Moslavačke županije te je i prvi vijećnik iz reda bošnjačke zajednice u Županijskoj skupštini Sisačko – Moslavačke županije. Godine 2005. imenovan je i za predsjednika skupštinskog Odbora za društvene djelatnosti. U tom razdoblju vrši također i dužnost predsjednika Upravnog vijeća Zavoda za javno zdravstvo Sisačko-moslavačke županije, koju je obnašao punih deset godina.

Za vijećnika u Županijskoj skupštini biran je u dva mandata uzastopno – od 2005. do 2013. godine, a od 2009. godine bio je i Savjetnik župana za zdravstvo u Sisačko-moslavačkoj županiji. U vrijeme stupanja na dužnost novog sisačkog imama Alema efendije Crnkića, intenzivirani su razgovori i aktivnosti oko iznalaženja zemljišta za izgradnju džamije i Islamskog centra, što je na kraju i učinjeno 2006. godine kada je kupljeno zemljište na kojem se danas dovršava izgradnja Islamskog centra u Sisku. Jedna od inovativnih ideja i aktivnosti koje su pokrenute dolaskom novog imama, a u vrijeme obnašanja mandata dr. Hašima na čelu Islamske zajednice bio je dogovor s Općom bolnicom dr. Ivo Pedišić u Sisku da se provodi dušobrižništvo na odjelu rodilišta kroz ponuđenu pisanu suglasnost svakoj rodilji islamske vjeroispovijedi na temelju koje bi se realizirala posjeta islamske vjeroučiteljice i ujedno popularizirao segment duhovne nazočnosti u društvenoj zajednici.

Sisak je tako bio prvi grad u Hrvatskoj u kojem je Islamska zajednica, mudrim i kvalitetnim inicijativama, afirmirala dušobrižništvo na ovakav način što je dobrim dijelom bila i zasluga dr. Hašima Smlatića kao ugledne osobe iz muslimanske i bošnjačke zajednice koja je tijekom svoje radne karijere predstavljala i doprinosila afirmaciji ugleda, kvalitetnijeg rada i djelovanja Islamske zajednice u Sisačko-moslavačkoj županiji. Dr. Hašim Smlatić živi u Sisku sa suprugom Dervišom sve do njene smrti prije par godina i sa kćerkom Aidom, dok mu sin Emin živi u Americi. Iako i ovako, tek nabacane dužnosti i odgovornosti, mogu sugerirati izuzetnu radnu marljivost dr. Smlatića u njegovoj profesionalnoj humanističkoj djelatnosti, povezanu sa svestranom angažiranošću u njegovoj društvenoj i vjerskoj zajednici, sve to, zapravo, malo ili ništa ne govori o karakteru i čovječnosti ovog, danas 86-godišnjeg vrlo agilnog i zdravog čovjeka, izuzetno brižnog i samohranog oca (koji i dalje s ljubavlju skrbi o svojoj punoljetnoj kćerki Aidi koja zbog bolesti motoričkog sustava nije u stanju živjeti samostalno), te tihog i cijenjenog građanina, umirovljenika i vjernika. Spreman pomoći svakom čovjeku, nikoga ne pitajući za nacionalnost i vjeroispovijed, kako svojom stručnošću, tako i svojom toplom riječju, postao je poznat kao pravi „narodni liječnik“ u multietničkoj i multivjerskoj društvenoj sredini u kojoj živi.

Tijekom svoga političkog djelovanja, dr. Hašim Smlatić uložio je također cijeloga sebe i pokazao kako radi i djeluje osoba koja se doista bori za dobrobit svih ljudi, istovremeno – u nekim posebnim trenucima, dokazujući kako obraz jednog čovjeka koji je vjeran svojoj dužnosti te Bogu, odnosno Alahu – i u politici može ostati neokaljan, a on sam – odličje poštenja!

Josip Takač, prof. član Glavnog odbora Udruge

O MARKU VUČETIĆU kao paradigmi heretičkog mišljenja u Hrvatskoj U povodu dodjele priznanja Udruge za vjersku slobodu RH „Dr. Branko Lovrec“ izv. prof. dr. sc. Marku Vučetiću iz Zadra Zagreb, 29. siječnja 2022. Prof. dr. sc. Ivan Markešić, Zagreb

Teško je govoriti o ljudima. Posebno, ako su tu, pored vas, ispred ili iza vas. Međutim, posebno teško je govoriti ljudima, svejedno jesu li tu pored, ispred ili iza vas, ako im ne laskate, ne podilazite, ako im ne lažete, ako im ne nudite pohvalu za njihov konformizam. A upravo tako namjeravam govoriti večeras u povodu dodjele priznanja Udruge za vjersku slobodu RH „Dr. Branko Lovrec“ izv. prof. dr. sc. Marku Vučetiću iz Zadra i u najkraćim crtama reći nekoliko rečenica o čovjeku kojeg osobno ne znam, kojeg osobno nikada nisam upoznao, kojeg poznajem samo iz knjiga, časopisa, medija, kojeg, rekli bismo, poznajem s „medijske potjernice“. Želio bih sve to reći danas, 29. siječnja 2022. godine.

Svojim današnjim izlaganjem želio bih predstaviti čovjeka koji je, rekli bismo, već odavno krenuo putem kojim su hodili rijetki hrvatski religijski, nacionalni i politički heretici, želio bih, dakle, u najkraćim crtama predstaviti čovjeka koji se na tome heretičkom putu i putovanju nije obazirao i koji se ne obazire na prozivke i – za hrvatsko društvo uobičajene – ljudske i društvene (dis)kvalifikacije.

Želio bih, dakle, reći nekoliko riječ o Marku Vučetiću – teologu, filozofu, sociologu, političaru, izv. prof. na Odjelu za filozofiju Sveučilišta u Zadru, u gradu u kojem je Marko rođen baš na jučerašnji dan, 28. siječnja 1977. godine, što nas sve nuka da mu ovim putem čestitamo 45. rođendan!

A, kako vidite, riječ je o čovjeku koji je na Filozofskome fakultetu u Zadru, Sveučilište u Splitu, diplomirao dvopredmetni studij filozofije i povijesti (2000), potom magistrirao iz filozofije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu (2006) te na istome fakultetu i istome gradu doktorirao iz filozofije (2009). Također, na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu licencirao iz teologije 2015. godine.

Na Odjelu za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zadru predaje sljedeće kolegije: Uvod u filozofiju, Suvremena filozofija I i II, Hospitacije, Filozofija povijesti, Filozofija politike te Metodika nastave filozofije I. Kad je o znanosti riječ, posebno ga interesiraju filozofija egzistencije, filozofija politike te nihilizam, apsurd i historijski pesimizam.

Član je Hrvatskoga filozofskog društva kao i Međunarodnoga Hegelovog društva.

Stoga ću, kako već rekoh, o prof. dr. sc. Marku Vučetiću govoriti ponajprije kao filozofu i teologu koji je svojim slobodarskim filozofskim i teološkim istraživanjima doprinosio i doprinosi rušenju hrvatskih ne samo religijskih nego i političkih „berlinskih zidova“. A, što se može vidjeti, pogledaju li se samo naslovi njegovih objavljenih tekstova u znanstvenim knjigama, časopisima kao i u dnevnome tisku. Prema Googlu-znalcu (https://scholar.google.hr/citations?user=QiNHVdQAAAAJ&hl=hr) prof. Vučetić svoj filozofski put počinje utirati, između ostalog, objavljivanjem tekstova o sv. Tomi Akvinskome (2001), refleksivnoj modernizaciji (2003), prijateljstvu u Aristotelovoj filozofiji (2007), egzistencijalnom subjektu i globalizaciji (2008), čovjeku i kulturi „duhovne pustinje“ (2008), identitetu osobe i slobode (2010), mimetičkom identitetu s nasiljem i o starozavjetnom poimanju identiteta nasilnika (2011), egzistencijalnoj dijalektici slobodi (2011), metafizičkom egzistencijalizmu i egzistentnom subjektu (2014), renesansnom ezoterizmu u hrvatskih humanista (2016), konvergentnosti vjere i razuma u svjetlu heteroafirmativnosti enciklike Fides et ratio (2017) te o Crkvi i suvremenom individualizmu (2018) i o odnosu antropologije i umjetnosti u djelu Raimunda Kuparea (2018). Njegov teološki diskurs je težiti k sintezi vjere i razuma na način da je istinu potrebno osloboditi „od formalističkog i od čovjeka otuđenog oblika stvarnosti” i da je, zapravo, egzistencijalno relevantna ona istina „koja ne isključuje, koja ima snažne integrativne mehanizme te tako pridonosi osmišljavanju ljudskog života”. Uz napomenu da su za njega kršćani u istinskom, egzistencijalnom smislu, a ne u smislu pretpostavljanja ili zadanosti rađanja u nekoj kulturi oni kršćani „koji sami napuštaju vlastitu sebičnost i želju da drugog pokore i prevare“.

Vučetić će široj hrvatskoj društvenoj i političkoj javnosti postati poznat tek kada je dirnuo u ‘osinje’ gnijezdo ove učmale tradicionalne hrvatsko-katoličke sredine, kada se usudio propitivati ulogu i značenje žene u hrvatskome društvu i Crkvi, ulogu i značenje žene kao drugotne, omalovažene, diskreditirane, odbačene. Kao osobe koja kao da nije stvorenje Svevišnjega. Stoga će on svoju obranu dostojanstva običnih građana u RH, a ženâ posebno, uporno i tvrdoglavo provoditi na portalu Autograf na kojemu, kao stalni suradnik, od 28. prosinca 2018. piše dvotjedne, a od 27. kolovoza 2020. tjedne kolumne, i u njima objavljuje veoma značajne priloge o stanju svijesti u hrvatskome, većinski katoličkom društvu. (https://www.autograf.hr/tag/marko-vucetic/)

Vučetić je smatrao da se intelektualac u hrvatskome društvu – uz znanstveni rad – treba uključiti u svakodnevni politički život, da treba izabrati ‘svoju’ stranu, što u posljednjih nekoliko godina i nije bilo nimalo lako. Zapravo, osnova Vučetićeve filozofije bila je mijenjati svijet oko sebe, mijenjati hrvatsko društvo kako na lokalnoj (virskoj i zadarskoj) tako i na nacionalnoj (hrvatskoj) razini.

A to znači, trebalo je u jednoj od najsnažnijih i najtvrđih političkih utvrda suvremene Hrvatske, onoj HDZ-ovskoj u Zadru, mijenjati stranačko-političko postolje. A to je u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti bio – i ostao – pravi heretički izazov. Rijetki su imali hrabrosti upustiti se u taj ‘politički rizik’. Jer, nitko nije vjerovao da će mu kao nepoznatom pojedincu poći za rukom dovesti u pitanje pravovjernost iskaza (tvrdnji) hrvatskih nacionalnih i crkvenih elita. No, on je u tome naumu, ne prihvaćajući unaprijed već zgotovljen poraz – na zaprepaštenje mnogih – uspio.

Na taj pothvat osvajanja političkih vrhunaca ovoga, demografski ispražnjenog prostora kreće na otoku Viru, s udrugom Vir bez podjela, nastavlja angažiranjem na listi „Mosta“ preko koje ulazi u Hrvatski sabor, postajući nezavisni zastupnik nakon razlaza s Mostom te potom predsjednik Gradskoga vijeća Grada Zadra, što će predstavljati određenu prekretnicu ne samo u njegovome, nego i u političkom životu mnogih hrvatskih građana. Svojim stavom prema Istanbulskoj konvenciji, a time i prema nasilju u suvremenome hrvatskom društvu, posebno prema ženama i djeci, bit će prepoznat kao osoba kojoj ova tematika nije nepoznanica, kao osoba koja ima i znanja i hrabrosti iznositi i braniti svoje stavove u javnosti. I u toj javnosti probuditi savjest, probuditi osjećaj krivnje za šutnju nad tolikim nepravdama u društvu. Uz to, dr. Vučetić nije se ustručavao javno govoriti o ugroženosti najugroženijih u našemu društvu – nacionalnih i religijskih manjina, ali i o ugroženosti najugroženijih u okviru većinske nacionalne (hrvatske) i crkvene (katoličke) grupacije – o ugroženosti kako drukčije-vjerujućih tako i nevjernika, LGBT osoba o čemu svjedoče njegovi javni medijski istupi.

Smatram stoga da je dr. sc. Marko Vučetić zaslužio da mu Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj za sav njegov dosadašnji javni rad u obrani dostojanstva kako vjernika tako i nevjernika u našemu društvu dodijeli naše priznanje „Branko Lovrec“.

Zahvaljujem i čestitam! U Zagrebu, 29. siječnja 2022.