Gloria M. Moran Garcia

Profesorica na Sveučilištu La Coruna, Španjolska

Značenje i izvori vjerske slobode

Suvremeno razumijevanje vjerske slobode kao prava građana ustavno je prvi put priznato Prvim amandmanom Ustava Sjedinje­nih Američkih Država ratificiranim 1791. godine: “Kongres neće donosili zakon kojim hi se uspostavila religija ili zabranjivalo nje­zino slobodno izražavanje…”

Još prije, 1776. godine, zakonskim je aktom u Virginiji osigu­ran prijelaz sa sustava, zasnovanog na vjerskoj toleranciji, na sustav potpunog razdvajanja države i Crkve.

Mnogi europski ustavi 19. stoljeća odraz su duge tradicije svo­jih naroda kao konfesionalnih država. Za njih je pravo vjerske slo­bode pravo građanina, pa čak i pravo osobe kao pojedinca. Pro­testantizam je poticao rast liberalne teologije (vidljiv u ovim usta­vima), koja ističe građanska prava – pravo osoba. A neke od tih zemalja pokušale su zakonodavstvom uskladiti vjersku slobodu s konfesionalnom državom.

Međutim, u narodima s jakom katoličkom tradicijom (konfesi­onalne države poput Italije i Španjolske) pravo vjerske slobode tek je nedavno priznato – u 20. stoljeću. Crkva je 1965. godine u do­kumente II. Vatikanskog sabora uključila i Deklaraciju o vjerskoj slobodi. Dotadašnji katolički monopol nije dopuštao više od mlake vjerske trpeljivosti.

Pravni su znanstvenici teoriji subjektivnih prava dali osnovnu formulaciju tijekom 19. stoljeća u Njemačkoj, a zatim, u ovom sto­ljeću, u Italiji. Tako se pojavio precizniji koncept vjerske slobode kao „javnog subjektivnog prava” — ne samo individualnog, već i kolektivnog prava. Kao takva, vjerska sloboda (1) štiti imunitet osobe; (2) daje osobi pravo na specifično ponašanje kao što je pravo udruživanja i pravo vršenja određenog bogoslužja te (3) zahtijeva od države, izravno ili neizravno, osiguravanje potpore, uključujući i religijsku, ljudima u javnim ustanovama poput bolnica i zatvora.

Danas je vjerska sloboda pravo ergo omnes. Suvremeno razu­mijevanje vjerske slobode smatra da se radi o pravu svojstvenom ne samo državi, nego i pojedincu. Vjerska sloboda je javno pravo zato što iz nje proizlaze odnosi (ne samo među pojedincima nego, u osnovi, između države i pojedinca — fizičke ili pravne osobe) koje država smatra javnim dobrom. Vjerska je sloboda ustavno pra­vo priznato kao takvo općim načelima ustava. Vjersku slobodu pravno štite vrhovni sudovi država. I na kraju, vjerska sloboda je temeljno pravo zaštićeno ne samo nacionalnim ustavima, već i međunarodnim sporazumima o ljudskim pravima od Opće deklaracije o ljudskim pravima objavljene 10. prosinca 1948. godine. A sama je Deklaracija postala nadahnjujući model za mnoge kasnije ustave u svijetu.

Opća deklaracija i ustavi koji su iz nje proizišli govore o slobo­di mišljenja, savjesti i religije. Zašto ovo razlikovanje? Je li vjerska sloboda jedna, jedinstvena, globalna sloboda s tri različita oblika? Ili se, formalno, radi o trima različitim slobodama? Od 50-tih do kasnih 70-tih godina znanstvenici u Zapadnoj Europi zastupaju ovo posljednje mišljenje s obzirom na konkretan cilj vjerske slobode. No, realno gledano, ideja se nastoji proširiti na ideal slobode savjesti. Sloboda mišljenja srodna je idejama i pojmovima vezanim uz različite oblike života. Sloboda savjesti povezana je s moralnim prosudbama. A sloboda religije i vjerovanja nije povezana samo s osobnim mišljenjima, već i s vjerom i osvjedočenošću. Ono u što čovjek vjeruje ugrađuje se u sustav vrijednosti. Zbog toga je očita povezanost slobode savjesti s vjerskom slobodom.

Vjerska sloboda ima dvostruki smisao. U pozitivnom je zaštita prava vjerovanja (“teizam”, primjerice), a u negativnom smislu je pravo nevjerovanja (kao kod ateizma). Ideja slobode mišljenja kao temeljnog prava i ovdje ima jasno značenje. Mnoge države u svo­jem zakonodavstvu priznaju oba oblika da bi izbjegle diskriminacijsko ponašanje prema građanima.

Ta činjenica uvodi u međunarodni i ustavni okvir vjerske slo­bode. Okvir ima dvije osi: (1) načelo jednakosti i jednakog postu­panja pred zakonom i (2) načelo nediskriminacije, kao dva lica iste kovanice, ali oba važna kad govorimo o kolektivnom pravu vjerske slobode. U praksi je zbog povijesnih, socioloških, etničkih i kultur­nih razloga vrlo teško izbjeći diskriminaciju među vjerskim skupi­nama i zajednicama.

Diskriminacija je stalna opasnost koju čitavo zakonodavstvo mora izbjegavati. Stoga je uloga sudova – običnih i ustavnih — bitna za jamstvo nediskriminacije iz vjerskih razloga i, istodobno, za jed­nakost pred zakonom. Zamijetimo da jednakost pred zakonom ne znači izjednačavanje. To znači da postupamo jednako prema ono­me što je jednako i nejednako prema onome što je nejednako. Prem­da je ova premisa u teoriji jasna, u praksi ju je teško primijeniti. Stoga je uloga načela nediskriminacije osnova kad je nejasna raz­lika između onoga što je jednako i onoga što nije jednako.

Koji su izvori vjerske slobode? Moramo imati na umu utjecaj Johna Lockea i Jeana Jacquesa Rousseaua te utjecaj racionalizma i po­zitivizma na europsku tradiciju u 18. stoljeću. No, stoljeće prije, 1636. godine, na američkom je kontinentu Roger Williams postao prvi branitelj vjerske slobode kad je osnovao koloniju na Rhode Islandu uspostavljajući slobodu savjesti kao pravilo ponašanja. Bit vjerske slobode sadržana je u Williamsovoj raspravi The Bloudy Tenant of Presecution for the Cause of Conscience iz 1644. Williams je kamen temeljac američke tradicije vjerske slobode na kojemu su oci osnivači, nadahnuti britanskim i francuskim slobodnim misli- ocima 18 stoljeća, izgradili Ustav i ustavni zakon.

Danas se priznanje ljudskih prava kao temeljnog, izvorno pri­rodnog i općeg dostojanstva ljudskog bića promiče u svakoj su­vremenoj međunarodnoj deklaraciji. A prvi primjer vjerske slobo­de kao ljudskog prava je, naravno, Članak 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Zakonska jamstva vjerske slobode

U gruboj stvarnosti svake države vjerska sloboda je očito izvrgnuta utjecaju svoje povijesti. Drugi je čimbenik osjetljivost te zemlje prema izbjegavanju prijašnjih zabrana ili ograničavanja vjerske slobode. Pomislimo samo kako su bivše komunističke zemlje (osim Albanije) formalno priznavale pravo vjerske slobode. No, u praksi je to pravo bilo doista teško, ako ne i nemoguće ostvariti. Posljedica je bila stvarno progonstvo. Stoga, formalno priznavanje vjerske slobode zahtijeva stvarnu i vrlo djelotvornu zaštitu zajamčenu od države.

Postoji opći minimum načela koja treba primijeniti na sadržaj zakona o vjerskoj slobodi, načela koja svaka država mora podupirati i čuvati. U okviru suvremenih formulacija vjerske slobode kao subjektivnog prava, prava ergo omnes, javnog prava, ustavnog prava i temeljnog prava, sadržaj vjerske slobode sklon je proširiti svoje prvobitne dimenzije da bi, što je više moguće, sačuvao i poštovao autonomiju i slobodu svake osobe i svake vjerske skupine. Prema tome, međunarodni zakoni i ustavni sudovi moraju jamčiti pravo vjerske slobode u njezinom izvanjskom izražavanju. Evo općeg ok­vira:

• Kao individualno pravo, sadržaj zakona vjerske slobode mora jamčiti slobodu:

(a.)  primanja ili neprimanja religioznih instrukcija;

(b.)  sudjelovanja ili nesudjelovanja u primanju religijskih in­strukcija;

(c.) sudjelovanja ili nesudjelovanja u bilo kojem obliku bogo­služja; neprisiljavanja, izravnog ili neizravnog, na otkriva­nje osobnih vjerskih uvjerenja i slobodu pristupa mjestima za bogoslužje;

(d.)  odbijanja izgovaranja prisege suprotne osobnim uvjerenji­ma;

(e.)  otvorenog izražavanja osobnih vjerskih uvjerenja ili zadr­žavanja šutnje o takvim  vjerovanjima te

(f.)  odbijanja vršenja vojne službe suprotne osobnom sustavu vjerovanja zamjenjujući ga vršenjem humanitarnih djelat­nosti.

(2) Kao kolektivno pravo, sadržaj zakona vjerske slobode tije­lima mora jamčiti slobodu:

(a.)  iskazivanja svojih osvjedočenja i propagiranja svoje reli­gijske odluke ili vjerovanja, štiteći svaku skupinu i svaku osobu u skupini, privatno i/ili javno, od prisiljavanja i da, štiteći pravo širenja svojih uvjerenja ili vjerovanja, skupi­ne i osobe u njima poštuju i ispovijedaju svoju religiju bez uplitanja ili intervencije;

•  udruživanja u vjerske organizacije i da im se, ondje gdje se to zahtijeva, omogući službeno priznanje i registracija ka­ko bi stekle status pravne osobe, za čiju registraciju drža­va može provjeriti samo je li zadovoljeno formalno pošto­vanje odgovarajućih zahtjeva;

(c.)  stjecanja i uzdržavanja mjesta za bogoslužje te vođenje i nazočnost vjerskim službama i aktivnostima;

(d.) osnivanja, održavanja i vođenja vjerskih ustanova, da sami njima upravljaju i slobodno komuniciraju s drugim nacio­nalnim i međunarodnim ustanovama;

(e.)  proizvodnje, prodaje, kupnje, izvoza i raspačavanja vjer­ske literature, tiskanog materijala, audiovizualnih sredsta­va i drugih predmeta što se rabe u vjerskim aktivnostima;

(f.)  osnivanja i vođenja privatnih škola i vršenja obrazovne, kulturne, dobrotvorne i/ili druge društvene aktivnosti i

(g.)  traženje i primanje dragovoljne financijske pomoći od po­jedinaca i ustanova.

Koja jamstva treba dati država da bi ostvarila zajamčenu vjer­sku slobodu? Predložila bih sedam takvih jamstava.

•  Državu treba proglasiti nekonfesionalnom, ne priznajući nijednu religiju službenom ili državnom. Ovo načelo se možda ne može lako ostvariti zbog povijesnih značajki neke nacije. Engleska se smatra anglikanskom. Neke od skandinavskih zemalja smatraju se luteranskima. Čak i nacije koje ustavno nisu konfesionalne mogu Imati društvene konfesije ukorijenjene u povijesti, primjerice Ita­lija ili Španjolska. Međutim, minimum jamstva mora biti ravnoteža između primjene načela jednakosti i nediskriminacije između većinskih i manjinskih Crkava: nijedna ne može imati naročite držav­ne povlastice, niti može imati bilo kakvu političku vlast.
•  Država mora dopustiti pojedincima u javnim ustanovama pripadnicima vojske, pacijentima u bolnicama, zatvorenicima — da od svojih Crkava dobiju duhovnu potporu.
•  Država treba osloboditi vjerske aktivnosti od oporezivanja.
•  Građanskim vlastima mora biti zabranjeno miješanje u izbor propovjednika – svećenika i crkvenih dužnosnika i njihovih uloga, u strukturiranje vjerskih organizacija i sponzoriranje bogoslužja ili drugih vjerskih obreda.
•  Državni propisi moraju predvidjeti razumno omogućavanje građaninovog sudjelovanja u vjerskim svečanostima i osigurati djelotvorne alternative za ustanovu civilne službe.
•  Ustavni, građanski i kazneni zakon mora štititi pravo vjerske slobode predviđajući gonjenje nezakonitih djela oštećivanja ili razaranja vjerskih objekata ili imetka u vjerskom vlasništvu.
•  Da bi potpomogla ostvarenje kolektivnog prava vjerske slobode uzimajući u obzir jedinstvenu vjersku i društvenu pozadinu zemlje, država može potpisati sporazume s vjerskim organizacija­ma.

Na kraju, gdje su granice vjerske slobode? Što se tiče javnog izražavanja vjerske slobode, međunarodna načela su jasna: Opća deklaracija o ljudskim pravima (članak 19.2), Međunarodni sporazum o građanskim i političkim pravima (članak 18.3) i za države članice Vijeća Europe: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temelj­nih sloboda iz 1950. godine (članak 9.2). Države trebaju uskladiti svoje zakonodavstvo s ovim međunarodnim načelima — načelima koja na prvom mjestu stavljaju temeljna prava i slobode drugih, a na drugom zakonom propisana ograničenja nužna za zaštitu javne sigurnosti, reda, zdravlja i morala. Dok u zakonodavstvu razvija kriterije i precizne smjernice, svaka država mora imati na umu da vjerska sloboda ostaje temeljno pravo. Bilo kakvo smanjivanje ili ograničavanje vjerske slobode mora biti ne samo opravdano, već mora u potpunosti poštivati njezin bitni sadržaj.