Konvencija o pravu djeteta:

Potpisana 20. studenoga 1989. na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku

PREAMBULA

Države članice ove konvencije,

– smatrajući da u skladu s principima proklamiranim na Povelji Ujedinjenih naroda, priznavanje urođenog dostojanstva i jednakih i neotuđivih prava svih pripadnika ljudske zajednice predstavlja temelj slobode, pravde i mira u svijetu,

– imajući na umu da su narodi Ujedinjenih naroda u Povelji ponovo potvrdili vjeru u osnovna prava čovjeka i dostojanstvo i vrijednosti ljudske ličnosti i odlučili da pridonose socijalnom napretku i podizanju životnog standarda u većoj slobodi,

– svjesne da su Ujedinjeni narodi u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka i Međunarodnim paktovima o pravima čovjeka proklamirali i suglasili se da svakom pojedincu pripadaju sva prava i slobode sadržane u njima, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo i imovinsko stanje, rođenje ili drugi status,

– podsjećajući da su Ujedinjeni narodi u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka proklamirali da djetinjstvu pripadaju posebna briga i pomoć,

– uvjerene da obitelji, kao osnovnoj jedinici društva i prirodnoj sredini za razvoj i blagostanje svih njezinih članova, a posebno djece, treba biti pružena nužna zaštita i pomoć da bi mogle u potpunosti preuzeti odgovornosti u zajednici,

– svjesne činjenice da dijete, radi potpunoga i skladnog razvoja ličnosti, treba rasti u obiteljskoj sredini, u atmosferi sreće, ljubavi i razumijevanja,

– smatraju da dijete treba biti u potpunosti pripremljeno da živi samostalno u društvu i da bude odgojeno u duhu ideala proklamiranih u Povelji Ujedinjenih naroda, a posebno u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti,

– imajući na umu da je potreba za posvećivanjem posebne brige za dijete navedena u Ženevskoj deklaraciji u pravima djeteta iz 1924. godine i u Deklaraciji o pravima djeteta što su je donijeli Ujedinjeni narodi 1959. godine i priznata u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (posebno u čl. 23. i 24), u Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (posebno u članu 10) i statutima i odgovarajućim instrumentima specijaliziranih agencija i međunarodnih organizacija koje se bave zaštitom djece,

– imajući na umu, kako je naznačeno u Deklaraciji o pravima djeteta što ju je usvojila Generalna skupština 20. studenoga 1959. da su djetetu, s obzirom na njegovu fizičku i mentalnu nezrelost, potrebni posebna zaštita i briga, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu, kako prije tako i nakon rođenja,

– podsjećajući na odredbe Deklaracije o socijalnim i pravnim načelima koji se odnose na zaštitu i blagostanje djece, s posebnim osvrtom na nacionalno i međunarodno skrbništvo i usvojenje, Pravila Ujedinjenih naroda o standardnom minimumu u maloljetničkom pravosuđu (Pekinška pravila) i Deklaraciju o zaštiti žena i djece u slučaju izvanrednog stanja i oružanog sukoba,

– svjesne da u svim zemljama svijeta ima djece koja žive u izvanredno teškim uvjetima i da je takvoj djeci nužna posebna briga,

– uzimajući u obzir tradiciju i kulturne vrijednosti svakog naroda u zaštiti i skladnom razvoju djeteta,

– svjesne važnosti međunarodne suradnje za poboljšanje uvjeta života djece u svim zemljama, posebno u zemljama u razvoju, usuglasile su se o ovome:

DIO PRVI

Član 1.

Za svrhe ove konvencije, dijete je ljudsko biće koje nije navršilo osamnaest godina života, ako se, na temelju zakona koji se odnosi na dijete, punoljetstvo ne stječe ranije.

Član 2.

1. Države članice ove konvencije poštuju i osiguravaju prava sadržana u Konvenciji svakome djetetu pod njihovom jurisdikcijom, bez ikakve diskriminacije i bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno, etničko ili socijalno porijeklo, imovno stanje, onesposobljenost, rođenje ili drugi status djeteta ili njegova roditelja ili zakonitog skrbnika.
2. Države članice poduzimaju sve potrebne mjere da bi se osigurala zaštita djeteta od svih oblika diskriminacije ili kazne utemeljene na statusu, aktivnostima, izraženom mišljenju ili uvjerenju roditelja, zakonitih skrbnika ili članova obitelji djeteta.

Član 14.

1. Države članice poštuju pravo djeteta na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti.
2. Države članice poštuju prava i dužnosti roditelja i, gdje je takav slučaj, zakonitih skrbnika da usmjeravaju dijete u ostvarivanju njegova prava na način koji je u skladu s razvojem njegovih sposobnosti.
3. Sloboda izražavanja vjeroispovjedi ili uvjerenja može podlijegati samo onim ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su nužna radi zaštite javne sigurnosti, reda, zdravlja ili morala, ili osnovnih prava i sloboda drugih.

Član 20.

1. Dijete koje je privremeno ili trajno lišeno obiteljske sredine ili kojemu u njegovom najboljem interesu nije dopušteno ostati u tom krugu, ima pravo na posebnu zaštitu i pomoć države.
2. Države članice, u skladu sa svojim nacionalnim zakonima, osiguravaju alternativnu brigu za takvo dijete.
3. Takva briga treba obuhvaćati, između ostalog, smještaj u drugu obitelj, kafalah prema islamskom pravu, usvojenje ili, ako je nužno, smještaj u odgovarajuće ustanove za brigu o djeci. Pri razmatranju rješenja treba obratiti dužnu pažnju i na činjenicu da je poželjan kontinuitet u podizanju djeteta, a i na etničko, vjersko, kulturno i lingvističko porijeklo djeteta.

Član 23.

1. Države članice priznaju da mentalno zaostalo ili fizički invalidno dijete treba uživati potpun i dostojan život, u uvjetima kojima se osigurava njegovo dostojanstvo, potiče samostalnost i olakšava aktivno sudjelovanje djeteta u zajednici.
2. Države članice uvažavaju pravo invalidnog djeteta na posebnu njegu i poticat će i osiguravati pomoć djetetu koje za to udovoljava uvjetima i onima koji su odgovorni za brigu o njemu, za koju je podnesen zahtjev, ovisno o raspoloživim sredstvima, a koja odgovara stanju djeteta i uvjetima roditelja ili drugih osoba koje se brinu o djetetu.
3. Uvažavajući posebne potrebe invalidnog djeteta, pomoć u skladu s točkom 2. pruža se besplatno – uvijek kad je to moguće, imajući na umu financijska sredstva roditelja ili drugih osoba koje se brinu o djetetu, i koja je tako osmišljena da invalidno dijete ima uspješan pristup i dobiva obrazovanje, obuku, usluge zdravstvene zaštite i rehabilitacije, pripremu za zapošljavanje i mogućnost rekreacije na način koji doprinosi ostvarenju što potpunije društvene integracije i osobnog razvoja djeteta, uključujući kulturni i duhovni razvoj.
4. Države članice unaprjeđuju, u duhu međunarodne suradnje, razmjenu odgovarajućih informacija u području preventivne zaštite zdravlja i medicinskog, psihološkog i funkcionalnog liječenja invalidnog djeteta, uključujući širenje i dostupnost informacija u vezi s metodama obuke radi rehabilitacije i stručnog osposobljavanja, da bi se državama članicama omogućili poboljšanje svojih mogućnosti i proširivanju iskustava u vještinama u tim područjima. Zbog toga se posebna pažnja posvećuje potrebama zemalja u razvoju.

Član 30.

U onim državama u kojima postoje etničke, vjerske ili jezične manjine, ili osobe autohtonog porijekla, dijete koje pripada takvoj manjini ili je autohtonog porijekla u zajednici s ostalim pripadnicima grupe ne smije biti lišeno prava na svoju kulturu, ispovijedanje svoje vjere i obavljanje vjerskih obreda ili upotrebu svojeg jezika.