Neki propovjednik ispričao je doživljaj iz vremena svojega dječaštva dok je sa svojim djedom išao na pogreb starog propovjednika-pionira koji je propovijedao u planinama Virginije u Sjedinjenim Američkim Državama. Dok je dječak stajao kraj otvorenog lijesa, gledao je mrtvo tijelo i ruke starog propovjednika koje su bile kvrgave, ispaćene i pune ožiljaka nanesenih nožem ili nekim šiljatim i oštrim predmetom.

Nakon ukopa, dok su išli kući, povukao je djeda za kaput i upitao: “Djede, objasni mi otkud oni ožiljci na propovjednikovim rukama?” Djed mu je odgovorio:

“Sine, oni ožiljci su mu na rukama zato što se borio za vjersku slobodu kad ostali oko njega to nisu činili. Bio je bačen u zatvor jer je propovijedao Evanđelje, a nije imao odobrenje države. Kad su ga uhitili, on nije ušutio. Provukao bi ruke kroz rešetke zatvorskog prozora i propovijedao onima koji su bili vani. Straža koja ga je nastojala ušutkati stala bi ispod prozora i nožem pokušala odsjeći njegove ruke. On bi u tom trenutku povukao ruke s prozora. Tako je zadobio one ožiljke koje je nosio cijeloga života kao znak hrabrosti u borbi za vjersku slobodu.”1

Kamo god se okrenemo, posvuda vidimo ljudsku želju za slobodom na svim područjima: u obitelji, u crkvi i državi. U svakoj od ovih ustanova postoje pravila kojih se valja držati ako želimo biti njezini ravnopravni članovi.

Zašto onda u nekim državama svijeta imamo problema sa slobodnim ispovijedanjem vjere? Očito zato što netko nije spreman dopustiti drugome da bude slobodan i da ispovijeda ono što vjeruje da je ispravno prema vlastitoj savjesti. Kad god se dogodi da jedno ljudsko biće priječi slobodu ispovijedanja vjere drugom, to je opasan presedan u ponašanju. Tada se jedna osoba stavlja iznad Boga, tko god ta osoba bila.

Kad je Bog dopustio da možemo vršiti izbor, kako to da se pojedinci i neke ustanove usuđuju uskraćivati to pravo pojedincima ili skupinama? Isus je rekao: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.”2 To je u Evanđelju zabilježeno kao zlatno pravilo međuljudskih odnosa.

 

Vjerska sloboda kroz stoljeća

Pogledajmo ukratko kako je izgledala povijest u ogledalu vjerskih sloboda:

1. U Isusovo vrijeme bilo je vjerskih revnitelja koji su Isusa osudili na smrt, iako Mu nije bila dokazana nikakva krivnja. To je javno potvrdio i rimski upravitelj Pilat.3 A zašto su Ga osudili? Jer je provodio reformu posrnulog vjerskog sustava. Ali ne silom! Samo je praktično provodio ono što su znali da je potrebno vršiti u skladu sa Zakonom i Prorocima.

 

 

 

2. Veliki progon kršćana od 303. do 313. godine prekinut je Milanskim ediktom o toleranciji, koji su zajedno donijeli carevi Konstantin I. Veliki i Licinije.4 

 

 

 

 

3. Križarski ratovi od 11. do 13. stoljeća vodili su se najprije između kršćana i muslimana oko oslobođenja Palestine (Isusovog groba). Taj se naziv poslije počeo upotrebljavati i za vojne pohode protiv takozvanih krivovjeraca. Odnijeli su oko dva milijuna života. Tko je to učinio? Vjernici. Zašto? Zbog vjerske netolerancije. Tko je kriv? Oni koji nisu poštivali vjerske slobode.

 

 

 

 

4. Za vrijeme inkvizicije bilo je vjerskih progona i ubijanja. Bio je to crkveno-državni istražni i kazneni sud koji je djelovao u katoličkim zemljama od 13. do 18. stoljeća radi suzbijanja “hereze”.

 

 

 

 

5. Vjerska diskriminacija provodila se za Prvog i Drugog svjetskog rata, i provodi se u današnje vrijeme. Papa Ivan Pavao II. sve je te nemile događaje iz prošlosti nazvao pogreškom. I za to je tražio oprost.

 

 

 

 

 

Današnja slika svijeta iz vjerske perspektive

Iako imamo povijest kao učiteljicu, još uvijek se događaju nemile stvari kad su u pitanju vjernici i njihovi odnosi, odnos prema vjernicima drugih konfesija ili odnosi nevjerujućih prema vjernicima.

 

• Sukobi u Palestini imaju svoje korijene u političkoj i vjerskoj netrpeljivosti.

• Kriza koju je donijela pošast rata u Iraku prelama se na islamskim vjernicima: šijitima i sunitima. Politika očito snažno utječe na međuvjerske odnose.

• U mnogoljudnoj Indiji prevladava kriza između različitih vjerskih zajednica — brojčano manjih od velike nacionalne religije.

• Pakistanu je kriza između državne religije i manjih, kršćanskih denominacija.

• U Africi, u pojedinim državama, prevladava kriza između pojedinih plemena, zasnovana na postavci “zavadi pa vladaj” i religiji.

• U mnogoljudnoj Kini i golemoj Rusiji i na maloj Kubi ima onih koji još uvijek biju bitku za vjersku slobodu. Još uvijek je tako i u nekim europskim državama. Iako nam se čini da vjerska tolerancija spada u stečevine novijega doba i da svijet više nema s tim problema, nažalost još ima područja gdje se za nju valja boriti.

 

Je li to utopija?

Vjerska sloboda podrazumijeva da svaki vjernik, bez obzira na to kojoj vjeri pripada, ima pravo na slobodu savjesti i vjeroispovijedi.

• To znači da usred kršćanske zemlje pripadnik islamske vjerske zajednice može i smije slobodno ispovijedati svoju vjeru.

• To znači da kršćanin smije slobodno ispovijedati svoju vjeru u nekoj islamskoj zemlji.

• To znači da Židov slobodno može moliti u kršćanskoj ili islamskoj sredini, i obrnuto.

• To znači da katolik slobodno može ispovijedati svoju vjeru u Moskvi ili Sibiru, i da pravoslavac slobodno može ispovijedati svoju vjeru u Rimu ili Mariji Bistrici.

• To znači da je (trebalo bi biti) normalno u svakoj zemlji ispovijedati vjeru, graditi i u slobodi posjećivati mjesta za održavanje bogoslužja i molitvu.

 

Vjernici jedne religijske pripadnosti nikada ne bi smjeli ometati, sprečavati ili progoniti pripadnike drugog religijskog usmjerenja, ili čak ratovati protiv. Vjernici čak ne bi smjeli ometati ili sprečavati ateista — ili agnostika — da ima i zastupa svoj stav. Isto tako ateist ne bi smio ometati ili sprečavati, posebice ako je na vlasti, one koji imaju vjerske svjetonazore i obrnuto.

Jesu li takvi stavovi o vjerskoj slobodi utopija? Nisu! Ima zemalja u kojima vjerska sloboda dobro funkcionira.

 

Religija i politika — odvajanje crkve od države i vjerska sloboda

Crkva (bilo koja) treba paziti da se ne veže za (bilo koju) političku opciju. Isus je rekao: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje.”5 Time je pokazao stav da crkva treba biti odvojena od države.

U nekim zemljama postoji tendencija da se država i crkva udruže kao da su u “braku”. Takav brak najčešće se izrodi u savez protiv “nepodobnih”. Država i crkva su dvije različite institucije i svaka treba funkcionirati odvojeno, a nezavisno surađivati oko dobra svojih građana.

Vjernici se trebaju natjecati u kvaliteti i raznovrsnosti svoje ponude dok žive svoju vjeru.

 

Sloboda

“Kada ustanete ujutro i idete u crkvu (hram, džamiju, dom molitve), vi znate da vas na to ne prisiljava niti vam brani neki državni dekret. Znate da liturgija, propovijed, teologija i vrsta glazbe nije nametnuta od strane vlasti.”6

Pred crkvom stoji veliki izazov: ako bude posvojena od strane države, izgubit će svoje proročko poslanje. Postat će bogata, posvjetovljena ili sekularizirana i snažna, i polako će se utopiti u državi i možda zavladati njom. Crkva mora biti “slobodna zona” — slobodna od politike i komercijalizacije.

Država, opet, treba biti slobodna od crkve i brinuti se za red, rad i mir poštujući poslanje crkve.

Kao što vidimo, vjerska sloboda ovisi i o crkvi i o državi. Nevjerojatno! A u tim procesima sudjelujemo mi. Neka svatko na svojem mjestu pridonese toj slobodi za kojom toliko čeznemo. I pravilno je koristimo i štitimo. Zbog sebe i zbog drugih.

 

 

 

 

Mr. sc. Ivan Đidara

 

 

1 Ministry, 11/2007., str. 5.

2 Matej 6,12.

3 Luka 23,13.14.22.

4 Opći religijski leksikon, str. 466.

5 Matej 22,21.

6 Ministry, 11/2007., str. 5, William L. Self.