Prof. dr. sc. Ivan Markešić, znanstveni savjetnik u Institutu Ivo Pilar, Zagreb Poštovani i dragi promicateljice i promicatelji slobode vjerovanja i nevjerovanja! Neizmjerna čast je i priznanje nastupiti u ovakvoj prigodi, u povodu velikoga jubileja, 20.-te obljetnice utemeljenja Udruge za vjersku slobodu. Sve čestitke slavljenicima – zapravo svima nama, svim građanima Republike Hrvatske.

Prošle godine su kršćani – i zapadni i istočni -, kao i svi oni koji se bore za slobodu vjerovanja, ali i nevjerovanja, mogli (pro)slaviti 1700. obljetnicu potpisivanja i obznanjivanja Milanskog edikta – prvoga pisanog dokumenta kojim se počinju poštivati slobode vjerovanja drugih. Nažalost, ta obljetnica nije posebno obilježavana u Hrvatskoj iako je omogućivala razgovore 1) o vjerskim slobodama, 2) o novim unutarcrkvenim (eklezijalnim), ali i novim nekršćanskim religijskim pokretima, 3) o suživotu različitih religija i vjerskih zajednica, što je postalo imperativom našega vremena te 4) o odnosu države i vjerskih zajednica. A to se posebno tiče odnosa države prema Kršćanskoj koaliciji – trima kršćanskim zajednicama koje su svoj spor dobile na Sudu u Strassbourgeu, a još uvijek nisu potpisale sporazum s Vladom RH kao što su to učinile druge vjerske zajednice. Bio je to također trenutak da se vidi kakav je odnos vjerskih zajednica među sobom, pomažu li se međusobno ili takmiče. Kako je bilo vidljivo iz ovotjednog prosvjeda pred zgradom Vlade RH, nisam primijetio nikoga iz reda priznatih vjerskih zajednica da je došao podržati one koje su još nepriznate. Znači, nama je dobro, a vi, ako vam nije dobro, borite se!

Imajući na umu sve gore navedeno, odlučio sam stoga pozabaviti se večeras odnosom slobodarske, sekularne države i religijâ, odnosno vjerskih zajednica, zapravo ovdje ću zajedno s Jürgenom Habermasom pokušati tražiti odgovor na pitanje prof. Boeckenfoerda može li opstati slobodarska sekularna država koja živi od pretpostavki koje sama ne može jamčiti, te jesu li religije (vjerske zajednice) spremne priskočiti joj u pomoć?

U opisu dijagnoze našega vremena suvremeni njemački filozof i sociolog, Jürgen Habermas, navodi da je moderna ambivalentna, različita i proturječna: karakterizira je pluralizam. U njoj pojedinac živi u različitim i međusobno isključivim sferama vrijednosti, s njima se suočava, prisiljen je sam (iza)birati one vrijednosti za koje on i sredina u kojoj se nalazi drži da su u tome vremenu i na tome mjestu prikladne. Bez obzira na tradiciju iz koje potječe. I ne samo to: pojedinac živi u različitim svjetovima.

Za mnoge, nastavlja dalje Habermas, naše sadašnje vrijeme je vrijeme u kojem je pojedinac ostao bez svojih korijena, vrijeme u kojem smo izgubili tradiciju, vrijeme u kojem vlada nihilizam konzumerske kulture, vrijeme u kojem vlada bezgranična sloboda i široke mogućnosti izbora što mnogima stvara velike probleme. Također, dosadašnje vrijednosti koje je promovirala religija i koje su obvezivale pojedinca, odjednom su postale relativne. S njima se može, a i ne mora živjeti.

Uz to, ophođenje s ljudskim embrijima, početak i kraj života, eutanazija, smrt mozga, zdravstveni odgoj, homoseksualni brakovi, pobačaj, umjetna oplodnja – sve to postale su teme o kojima se sukobljavaju i međusobno optužuju i ratuju znanost, odnosno politike koje se njome koriste u nametanju svojih stavova, ali i religije, odnosno religijske zajednice.

U rješavanju tih i takvih gore spomenutih dvojba, postoje danas dvije međusobno suprotstavljene tendencije koje u bitnome karakteriziraju našu suvremenu zbilju. S jedne strane, na sceni je sve snažnije širenje naturalističkih (prirodoznanstvenih) slika svijeta i shvaćanja da je u objašnjavanju svijeta Bog suvišan i nepotreban i, s druge strane, na sceni je sve snažniji, sve moćniji politički utjecaj religijskih ortodoksija, odnosno fundamentalističkih tendencija suvremenih svjetskih religija. A, riječ je o nasilnim, terorističkim činima koji su religijski inspirirani i – što je jako važno reći – religijski legitimirani. Naime, Habermas sasvim jasno ističe da je ovdje riječ o protupokretima u odnosu na modernu i socijalne promjene. Moglo bi se reći da vjerski fundamentalisti različitih usmjerenja (hinduistički, islamski, kršćanski, židovski itd.) žele svim sredstvima, također i pomoću politike, svoje poruke i životne svjetove – koje se u početku razumijevaju kao religijske – učiniti obveznim za sve – ovdje i sada i ostvariti ih. Uz to, oni žele i čine sve da etičke vrijednosti koje proizlaze iz njihova nauka, iz propovijedanih vjerskih istina, dobiju univerzalno, svjetsko značenje.

Nitko, naravno, ne govori o mirovnim potencijalima svjetskih religija. Jer, ako bismo pošli od gore navedenoga, mogli bismo reći da nije religija sve bi bilo drukčije. Da ih nema, da nestanu, smatraju mnogi, bilo bi najbolje! Istina, pojavom procesa sekularizacije mnogi su se ponadali takvu scenariju. Vanjski fenomeni potvrđivali su takva nadanja: rapidno je opadao društveni utjecaj i značenje tradicionalnih religija u društvenom i privatnom životu, sve manje ljudi odlazilo je u crkve, sve više je bilo onih koji nisu živjeli prema propisima svojih religija, ali i sve više onih koji su napuštali crkveno članstvo zbog čega su mnoge crkvene općine „financijski propale“ jer nije bilo onih koji bi svojim prilozima podržavali njihov opstanak.

Međutim, unatoč nadanjima da će ti procesi koji, istina, i dalje traju, dovesti do nestanka religije, dogodio se veliki obrat, pa bismo zajedno s Peterom Bergerom mogli reći: umjesto da je tijekom toliko hvaljene sekularizacije nestala, religija je sve više dospijevala i dospijeva u središte svakodnevnih političkih i javnih zbivanja, umjesto konačnog nestanka sve više se govori o povratku religije, zapravo ona nikada i nije bila nestala – bila je mnogima „nevidljiva“ (Th. Luckmann) ; svjedočimo tome da se sve više govori o njezinoj životnosti, o povratku Svetoga, o de-sekularizaciji, o post-sekularnom društvu, o društvu koje je nezamislivo bez religije, odnosno, o situiranju religije u političkoj i medijskoj javnosti.

I, kako rekoh, odjednom – religija je bila tu, u našoj blizini, i mnogi od nas u njoj. Vidjeli smo to početkom devedesetih i u našim sredinama. Ona je jedina imala legitimacijsku snagu kod pojave novih političkih strujanja. I ne samo kod nas. Njenu razornu i dezintegrirajuću snagu moglo se još ranije uočiti prigodom stvaranja Islamske države Iran (Iranska revolucija, u akcijama sindikata Solidarnost, u bivšoj Jugoslaviji), a posebno 11. rujna 2001., napadom na njujorške tornjeve. Odjednom su se pojavila pitanja o funkciji religije u novome vremenu na koja nije bilo suvislog odgovora.

Temeljno pitanje koje se postavljalo (Habermas) o odnosu religije i društva glasilo je: kako je u globaliziranome svjetskom društvu, u kojem globalizacija uspostavlja bez-granična tržišta, u svijetu u kojem ništa nije točno unaprijed određeno niti pak sigurno da će biti onako kako je bilo predviđeno, u kojemu je sve moguće i sve valjano, kako je, dakle, u takvome svijetu moguće izgraditi miran suživot ljudi? Odnosno, kako se zapadna ili prema zapadnim načelima sekularizirana društva mogu sačuvati i zaštiti od mogućih krvavih obračuna koji su religiozno motivirani? Odnosno, pita se Bochinger: kako je u jednome sekulariziranom društvu – s obzirom na religijski pluralitet – moguće sačuvati ustavom zajamčene vjerske slobode, gdje su granice tih sloboda i kako se međusobno odnose vjerske zajednice i država?

Odgovor na takva teška pitanja nazire se trenutno u činjenici da u Europi vlada suglasnost o tome da država treba biti neutralna u religijskim i kulturnim pitanjima. No, što činiti kada procesi u obliku religijskoga i političkog fundamentalizma udare na temelje slobodarske i sekularne države i zaprijete da će je uništiti kao nešto što ne odgovara Božjem zakonu kojeg oni propovijedaju – kao npr. u Egiptu? Mnogi sumnjaju da današnja moderna i sekularna država – dopuštajući potpunu i apsolutnu slobodu svim religijama uopće – neće imati snage opstati u javnome prostoru? I to iz jednostavnog razloga: jer su svjetske religije isključive, one ne dopuštaju da drugi vjerozakoni i svjetonazori budu njima jednakovrijedni. Pitanje kršćana u islamskome dijelu Bliskoga Istoka i Arapskog poluotoka, ali i muslimana na Zapadu.

Međutim, većina smatra da je – kad je riječ o strukturi i karakteru sekularne države – potrebno poći od toga da su država i religije (vjerske zajednice) odvojene stvarnosti te da je politika usredotočena na to da sama, bez uplitanja religija, oblikuje ljudski život prema važećim svjetskim mjerilima, a sve prema stavu cuius regio, illius religio, kojim se, nakon Nantesovog edikta iz 1598., postiglo da religija nije više potrebni sastavni dio političkog poretka i da država posjeduje potrebnu moć da održava život ljudi u njoj. Time je religija bila oslobođena iz političko-sakralnog oklopa i prepuštena sama sebi i svome razvoju.

Naravno, uvijek je postojala opasnost da religija ponovno zauzme kormilo države. Da se to ne bi dogodilo, da religija sa svojim praksama ne bi ušla u područje koje pripada državi, išlo se stvaranju sekularne države, države koja će svjetonazorski biti neutralna, u kojoj će sve religije biti jednakopravne, i da će ona (država) u okviru donesenih zakona i ustava štiti sve religije, ali ih, također, i nadzirati. U tu svrhu došlo je i do stvaranja konkordata, ugovora. Jer država – da bi mogla sačuvati i uščuvati u cijelosti vjersku slobodu, odnosno slobodu djelovanja svih vjerskih zajednica -, nije smjela ni htjela dopustiti sve snažniji i podzemno puzajući religijski fundamentalizam pojedinačnih religija kojemu je cilj stvoriti društvo u kojem će vrijediti sljedeća postavka: cuius religio, illius regio /čija religija, onoga vlast/.

Da se, kojim slučajem, takve stvari ipak ne bi dogodile, ono za ne-daj-Bože, suvremena slobodarska i sekularna društva razvila su, prema Boeckenfoerdu , dvije vrste državne neutralnosti kojima se nastoji održati ravnotežu i spriječiti pokušaje religijskog ovladavanja društvenom zbiljom, posebno stoga ako se ima u vidu da se u Zapadnoj Europi, posebno u državama u kojoj su katolici bili većina, veoma teško prihvaćala i sama ideja postojanja sekularne države, države bez Boga.

A gore spomenute dvije vrste državne neutralnosti su:

1. Koncept distancirane neutralnosti – poznat npr. u Francuskoj, koji u duhu laicizma smješta religiju, odnosno vjersku zajednicu u privatno-društveni prostor, te
2. Koncept javne neutralnosti – poznat npr. u Njemačkoj, ali i kod nas u Hrvatskoj. To znači da je vjerskim zajednicama dopušten pristup javnim institucijama – školama i obrazovnim institucijama, zatvorima, bolnicama, policiji, vojsci.

Samim činom odvajanja države i crkve – barem kroz ova dva oblika neutralnosti – uskraćuje se crkvama pravo na vršenje političke vlasti, ponajprije u zaštiti temeljnih i ljudskih prava. Jer, to pripada državi. A to dalje znači da je „državna neutralnost pretpostavka za osiguranje uvjeta postojanja građanskog života“, a samim time i vjerskih sloboda.

Zašto sekularne elite trebaju „(za)voljeti“ religije?

Boeckenfoerd drži da je isključivo liberalna, sekularna država sa svjetonazorskom neutralnošću istinska pretpostavka za vjersku slobodu. Međutim, ta i takva moderna i sekularna država mora biti svjesna činjenice da je upućena na kulturno-mentalne resurse koji nisu njezini, a koji se nalaze u religijama i, da paradoks bude veći, koji (religijski resursi) jamče u mnogome postojanje države. Da bi se moglo zajamčiti opstanak države potrebno je u sekularno područje prenijeti religijske sadržaje kao bazu za uspostavu „demokratske ustavne države“. Stoga je dužnost države podupirati i štititi religiozne postavke sve dotle dok ne bude ugrožen slobodarski ustavni poredak.

Dakle, sekularna država mora akceptirati javni govor vjerskih zajednica izrečen religioznim jezikom, odnosno u modernoj državi mora biti moguć javni govor u religioznim pojmovima i iskazima. Sekularne elite bi trebale moći „religijske resurse prevoditi u svima razumljiv i prihvatljiv jezik“, čime bi vjerske norme dobile „sekularni prijevod“.
Zapravo, da ponovim, Hrvatska država, odnosno sekularne elite, trebale bi uvažavati religijske tradicije, one se moraju naviknuti na njih. Ne bi ih tek tako smjeli ni trebali odbacivati, jer sve religiozne tradicije nose u sebi moralne sadržaje potrebne za održanje društva. Jer, svjetonazorski neutralna država ne znači da religiozni glasovi ne igraju nikakvu ulogu. Nasuprot, država ne smije općim učiniti čisto sekularni svjetonazor. Jer, svi svjetonazori moraju imati isto značenje.

A kako religijske zajednice mogu prihvatiti sekularnu državu?

S time je išlo jako teško. Posebno s Katoličkom crkvom, kako sam gore spomenuo. Naime, tek pri kraju zasjedanja 2. vatikanskog sabora donesena je Konstitucija Gaudium et spes (Radost i nada) kojom je nakon toliko stoljeća opiranja, Crkva konačno prihvatila postojanje sekularne države kao posebne stvarnosti. Uz ostalo, u tome kontekstu treba gledati i sukobe poslijeratnih socijalističkih vlasti i Katoličke crkve.

Pošto vjerske zajednice danas žive u pluralnome, sekularnom društvu, one se moraju odreći prava na sveobuhvatno oblikovanje svakodnevnog života, moraju prestati težiti da budu autoritet u strukturiranju života u cjelini, da se vrijednosti koje proizlaze iz njihovih tradicija moraju prevoditi u sekularni jezik, uz opasnost da će kod toga prevođenja doći do određenih skraćivanja, ograničavanja.

A to dalje znači da se religije i vjerske zajednice moraju suočiti s time da žive u pluralnome okruženju u kojemu vrijede ista pravila za sve vjerozakone, za sve vjere i religiozna uvjerenja, da moraju uzeti u obzir znanstvena dostignuća na svim područjima ljudskoga življenja, ali isto tako moraju se naviknuti na premise na kojima počiva moderna država, a to su, između ostalih, i vjerske slobode, slobode vjerovanja i nevjerovanja.

No, da bismo došli do toga potrebno je da vjerske zajednice kojima država omogućuje pristup javnome životu (kao što je to kod nas: škole, vojska, policija, mediji, itd.) trebaju prihvatiti postojeća pravila i načela koja su u modernim društvima postala općecivilizacijska, kao što je poštivanje ljudskih prava i sloboda. Odnosno, da temelj zajedničkog življenja treba biti „lojalnost zakonima države u kojoj žive“ umjesto inzistiranja na „svojim“ vjerskim vrijednostima, svejedno je li riječ o kršćanskim, islamskim ili židovskim, koja bi trebala biti općevažeća. Razlog: uvijek se mogu naći rješenja – a za to je potrebna dobra volja.

A to zapravo znači da zajednički život traži i od jednih i od drugih da se međusobno uvažavaju u svojim zahtjevima, u tradicijama kako prosvjetiteljstva tako i religioznog života. U tome zajedničkom traženju vrijednosti religiozni i sekularni građani trebaju razvijati socijalne veze kako bi sekularna država mogla opstati.

I da zaključim:

Iz svega ovdje navedenog proizlazi da je suvremeno sekularno društvo, htjeli mi to priznati ili ne, upućeno na religiju kao važan resurs smisla, pa bi slijedom toga, smatra Habermas, nereligiozni trebali sačuvati smisao za očuvanje artikulacijske snage religioznih govora. Dakle, nastavlja on, kooperativna zadaća obiju strana u državi – religiozne i sekularne – jest sljedeća: one obje trebaju u obzir uzimati i prihvaćati perspektive onih drugih, uvijek iznova propitivati što mogu naučiti jedni od drugih.

A to dalje znači da bi sekularna država trebala biti zainteresirana za religiju jer religija u sebi nosi pretpostavke na kojima počiva država, a država ih iz sebe same ne može jamčiti. S druge strane, svaka religija, ukoliko želi uživati blagodati vjerskih sloboda, treba biti zainteresirana za postojanje sekularne, svjetonazorski neutralne države, jer je upravo postojanje takve slobodarske, sekularne i svjetonazorski neutralne države jedini jamac da će sve religije, svi vjerozakoni moći imati ista prava i iste mogućnosti djelovanja.

Udruga za vjersku slobodu, za slobodu vjerovanja i nevjerovanja, jedan je od važnih kotača civilnog društva u Republici Hrvatskoj koji može jako puno doprinijeti izgradnji međusobnog povjerenja između sekularnih i religioznih elita, na čemu je ona i do sada neumorno radila i na tome joj treba čestitati.

Stoga, sretan vam 20. rođendan!

(Napomena: Ova stranica ne podržava fusnote.)