Rosa Maria Martinez de Codes

Zamjenica direktora za vjerske poslove u Ministarstvu pravosuđa španjolske vlade,

Profesorica Universidad Complutense de Madrid

Uvod

Namjera ovog članka je da posluži kao osnova za razmišljanje o dostignućima i problemima registriranja vjerskih organizacija koji su trenutačno prisutni u administrativnom poslovanju španjolske države. Nećemo ulaziti u doktrinarne rasprave, već ćemo nastojati potaknuti istraživanje kriterija koji pomiruju vjersku slobodu i kul­turne vrijednosti i tradicije nakon proglašavanja pravnih smjernica 1978. godine.

Potrebno je započeti s objašnjavanjem skupa osnovnih pravila koja služe kao okvir postojanju Registra religioznih entiteta u špa­njolskom pravnom sustavu.

Španjolski ustav iz 1978. godine sadržajno je promijenio pri­jašnju politiku prema religiji. Tako je iz tradicionalno vjerske drža­ve nastala pluralistička, nekonfesionalna država. Članak 1. Ustava određuje slobodu, jednakost i pluralizam kao više vrijednosti. Primi­jenjene na religiju, ove vrijednosti su osobito nadahnuće za načela slobode, jednakosti i religijskog pluralizma predviđenog člancima 14. i 16.

Članak 16. Ustava postao je osnova za odnose što ih država održava s pojedincima i religijama. Prvo: “Vjerska sloboda i sloboda održavanja bogoslužja pojedinaca i zajednica zajamčena je za vjerske manifestacije bez ograničenja osim onih koja su potrebna za očuvanje javnog reda kako je propisano zakonom.” Drugo: “Nit­ko ne smije biti prisiljavan da iskaže ideologiju, religiju ili vjero­vanje.” Treće, Ustav kaže da “nijedna religija ne može imati državni karakter”. Bez obzira na ovo razdvajanje vjerskih konfesija i drža­ve, “vlasti trebaju imati na umu religijska uvjerenja španjolskog društva i suradnju koja iz toga proizlazi održavati s Katoličkom crkvom i drugim religijama”.

Da bi se uskladile s ovim načelom suradnje, vlasti mogu potpisati sporazume s vjerskim konfesijama. U skladu s tim Špa­njolska je 3. siječnja 1979. godine potpisala sporazum sa Svetom Stolicom — sporazum koji je slijedio put međunarodnih sporazu­ma reguliranih člancima 93 i 96 Ustava.

Da bi učinio djelotvornim temeljno pravo vjerske slobode, 5. lipnja 1980. godine prihvaćen je Izvorni akt 7/1980. o vjerskoj slobodi. Članak 7. ovog zakona omogućuje sporazume s drugim religijama: “Imajući na umu religijska uvjerenja koja postoje u špa­njolskom društvu, država će načiniti, gdje je prikladno, ugovore i sporazume o suradnji sa crkvama, religijskim konfesijama i zajed­nicama upisanim u Registar koji je, zbog njihovog djelokruga i bro­ja vjernika, jasno uspostavljen u Španjolskoj. U svakom slučaju ovi će ugovori biti potvrđeni zakonom u Kongresu.”

Kao ostvarenje ovih propisa, 28. travnja 1992. godine potpisa­ni su Sporazum o suradnji između države i Federacije evangeličkih religioznih entiteta u Španjolskoj, Federacije izraelitskih zajednica u Španjolskoj i Islamske komisije u Španjolskoj. Potpisivanje ovih sporazuma pretpostavlja postojanje posebnog zakona koji prelazi okvire običnog zakona. Njime se jamči zaštita religijskih značajki svake od ovih religija, kao i njihovog članstva.

Kad se udovolji trima osnovnim zahtjevima, vjerskim organi­zacijama je dopušteno potpisati sporazum o suradnji s državom:

• Religijski entitet treba biti legalno priznat unošenjem u Registar religijskih entiteta.
• Registrirani religijski entitet bit će utemeljen u Španjol­skoj zahvaljujući djelokrugu svojega rada i broju sljedbe­nika. Dokaz o osnivanju predaje Savjetodavni odbor za vjer­sku slobodu koji treba voditi računa o broju vjernika i teritorijalnom dometu određene konfesije.
• Zaključivanje sporazuma “treba proučiti iz perspektive općeg interesa za španjolsko društvo”.

I. Organizacija i funkcioniranje Registra vjerskih organizacija

Registar religijskih entiteta propisan je člankom 5. Zakona o vjerskoj slobodi iz 1980. godine i nasljednik je Registara iz 1957. i 1967. godine. Sad se vrše upisi u sasvim drukčijem kontekstu nekonfesionalne države. Izvještaj je ustavni registar, odnosno registar koji daje građanski pravni status religijskim entitetima koji se na­laze u njemu.

Kraljevskim dekretom 142/1981. od 9. siječnja 1981. godine, koji se tiče organizacije i redovite funkcije Registra za vjerske orga­nizacije, uređen je proces za registriranje religijskih entiteta.

Koncept religijskog entiteta nije definiran u španjolskom zako­nodavstvu. Ovaj nedostatak definicije uzrok je problemima s koji­ma se država suočava u davanju određenog pravnog statusa ma­njinskim vjerskim pokretima koji se često jako razlikuju od pre­vladavajuće kulture. Upravo prevladavajuća vjerska aktivnost i na­čin bogoslužja određuju dobivanje osobitog statusa i pravne ovlasti da djeluje kao religijski entitet.

Dobivanje građanskog pravnog statusa za katoličke entitete za­snovano je na članku 1. Sporazuma o pravnim poslovima između španjolske države i Svete Stolice (3. siječnja 1979.; vidi navedeno). Ono je, osim toga, primijenjeno i u rezoluciji prihvaćenoj 11. ožujka 1982. godine od strane Glavnog ravnateljstva za vjerske poslove. Članak 5. te rezolucije predviđa da se registracija “vjerskih organi­zacija koje su dio Katoličke crkve provodi u skladu sa Sporazumom

o  pravnim poslovima iz 1979. godine.”

Nekatolički religijski entiteti stječu pravni status putem re­gistracije u Registru religijskih entiteta, kako je određeno Izvornim zakonom za vjersku slobodu i Kraljevskim dekretom 142/1981.

1. Tipologija organizacija prikladnih za registriranje

Izvorni zakon za vjersku slobodu iz 1980. godine omogućuje registraciju crkava, religijskih konfesija i zajednica te vjerskih federacija. Zakon također dopušta ovim proglašenim glavnim en­titetima da ostvare svoje ciljeve osnivanjem udruga, zaklada i dru­gih institucija. Manjim organizacijama upravlja opće zakonodavstvo.

Kraljevski dekret iz 1981. godine dopušta većim entitetima (cr­kvama, konfesijama, zajednicama i federacijama) da registriraju svoje redove, kongregacije, vjerske institute i druge udruge. Drugi je kra­ljevski dekret (1984.) odobrio registriranje katoličkih zaklada.

Slijedi procjena broja registriranih katoličkih entiteta i nekatoličkih religijskih entiteta:

KATOLIČKI

Kongregacije, federacije, instituti, samostanski redovi i pridruženi entiteti	3.424
Pomoćne zajednice, kongregacije, domovi i instituti	8.556
Ukupno	11 980
Ukinuto	1.025
Aktivno registriranih	10.955

NEKATOLIČKI

Crkve, zajednice i konfesije	797
Vjerske federacije	27
Udruge	64
Ukupno	888

Od ovih 888 entiteta, 551 pripada jednoj ili drugoj glavnoj vjer­skoj federaciji koja je potpisala sporazum o suradnji s državom:

Organizacije članice Federacije evangeličkih religija u Španjolskoj			489
Organizacije članice Federacije izraelitskih zajednica u Španjolskoj			1
Organizacije Članice Islamske komisije Španjolske			51
Nekatolički entiteti koji ne pripadaju nijednoj općoj vjerskoj federaciji			337
Registrirane nekatoličke vjere ili denominacije (po imenu):
Protestantske			745
	Adventisti sedmog dana	2
	Anglikanci	16
	Crkva Božja	4
	Evangelici ostali	41
	Evangelička kršćanska braća	90
	Evangelički kršćani	423
	Evangelički kršćani baptisti	130
	Filadelfijci	1
	Kalvini	2
	Kristova crkva	12
	Luterani	4
	Pentekostalci	19
	Vojska spasa	1
Budisti			11
Jehovini svjedoci			1
Mormoni			1
Muslimani			95
Orijentalci			7
Pravoslavci			5
Židovi			15
Ostali			8
Ukupno			888

  REGISTRACIJA NEKATOLIKA GODIŠNJE

Godina	Broj	Postotak
Prije 1970.	109	12,3
1970. – 1974.	97	10,9
1975. – 1979.	45	5,1
1980. – 1984.	121	13,6
1985. – 1989.	144	16,2
1990. – 1994.	246	27,7
1995. – 1997.	126	14,2
U k u p n o:	888	100

Tijekom više od petnaest godina otkako je utemeljen Registar, pokazala su se najmanje dva nedostatka. S katoličke strane postoje organizacije koje su nesumnjivo vjerske, ali nisu uključene: sve­ćenički zbor, teološki seminari i centri za obučavanje klera. Ne mogu se upisati ni nekatoličke vjerske zaklade. Stoga je potrebna daljnja preinaka sustava zbog činjenice da religijske skupine imaju različite oblike organizacije i djelovanja.

1. Uvjeti za registraciju

Prema Izvornom zakonu o vjerskoj slobodi (LOLR), registra­cija se postiže putem zahtjeva popraćenog dokumentom koji po­tvrđuje da je organizacija koja postavlja zahtjev već ustoličena u Španjolskoj, izjavom cilja, denominacije, operativnog sustava i vlasti te predstavničkih tijela. U vezi s registracijom manjinskih organi­zacija (kongregacija, samostanskih redova i podupirućih entiteta) propisi određuju nove zahtjeve. Veće tijelo, odgovorno za manje, mora potvrditi vjerske ciljeve manjega.

Osim formalnih zahtjeva, LOLR i njegovi propisi primjene ograničuju upis u Registar kako slijedi: (A) Da se zaštiti pravo svih na vršenje javnih sloboda i temeljnih prava. (B) Da se čuva sigur­nost, zdravlje i javni moral (svako od ovoga je element javnog reda zaštićen zakonom u demokratskom društvu). (C) Da se kontrolira­ju aktivnosti entiteta čiji su ciljevi povezani s proučavanjem i ekspe­rimentiranjem s psihičkim i spiritističkim vrijednostima ili drugim ciljevima koji se razlikuju od vjerskih.

Osim ovih zakonskih ograničenja vezanih uz administraciju Registra, nema drugih zahtjeva za podobnost.

Kad je podnesen zahtjev za registraciju, Glavno ravnateljstvo za vjerske poslove ima šest mjeseci za donošenje odluke. Admini­strativna šutnja smatra se pozitivnom. Vrijeme za primjedbe i pre­inake ograničeno je na dva mjeseca. Molitelj se može žaliti na ne­gativni odgovor redovitom sudu za obnovu postupka i, posebice, Vrhovnom sudu.

Iskustvo je pokazalo kako uvjeti za registraciju nisu dovoljni da se spriječe slučajevi prijevare. Pod sadašnjim zakonodavstvom moguće je registrirati Crkvu koju čine samo njezini osnivači (i ko­joj nedostaje minimum članova) jer LOLR ne definira što se može smatrati Crkvom ili vjerskom zajednicom. Zakon ne definira ni vjerske ciljeve, a oni mogu biti zbunjujući. Zvuči negativno što se, primjerice, ostavljaju izvan kruga zaštite one organizacije čiji je cilj proučavanje psihičkih ili parapsiholoških pojava, promicanje humanističkih ili spiritističkih vrijednosti ili slični ciljevi.

1. Što znači registracija?

Već je rečeno da je registracija jedan od uvjeta, premda ne jedini, kojim vjerska zajednica može postići sporazum s državom. Pokazalo se da se religijskim entitetima koji su uvedeni u Registar, uspostavljen od strane Ministarstva pravosuđa, odobrava pravni sta­tus. No, status pravne osobe nije jedini rezultat. Španjolski pravni sustav predviđa barem sljedeće dodatne poželjne učinke:

• Organizacije kojima je priznat status pravne osobe imaju pravo na naziv, identitet i vlasništvo nad dobrima i imetkom i, između ostalog, pravo na pravne pregovore.
• Iz prava na identitet proizlazi srodno pravo na neovisnu unutarnju organizaciju i upravljanje osobljem. Time registracija jamči neovisnost i štiti identitet i vjerovanje. Priznanje autonomije vjerske zajednice podrazumijeva priznanje vlasti da religijski enti­tet nema svoje podrijetlo u državi. Svaka denominacija može se interno organizirati kako joj odgovara, ističući one elemente koji je razlikuju od drugih denominacija i služe za njezinu jasnu identi­fikaciju, ali uvijek u okviru španjolskog pravnog sustava.
• Registrirani entiteti oslobođeni su poreza i uživaju osobita prava kad se radi o mjestima i aktivnostima vezanim uz samo bo­goslužje. Opći kriterij u vezi s financijskim pogodnostima zasno­van je na priznanju pravnog sustava da su vjerske zajednice ne­profitabilne ili dobrotvorne organizacije. LOLR kaže: “U sporazu­mima ili ugovorima, i uvijek poštujući načelo jednakosti, finan­cijske pogodnosti utvrđene u općem pravnom sustavu za neprofi­tabilne entitete i druge organizacije dobrotvorne prirode mogu se proširiti na … Crkve, denominacije i vjerske zajednice” (članak 7, paragraf 2). Primjena je u praksi dvostruka: (1) Pravni sustav koji se primjenjuje na dobrotvorne i neprofitabilne udruge; i (2) pose­ban sustav za vjerske organizacije koje su potpisale sporazum s državom. U cjelini, financijske pogodnosti za denominacije zasno­vane su na manifestacijama vjerske slobode izražene u ustavnom mandatu suradnje. Zbog ustavne jednakosti realizacija suradnje sad se postiže ne samo putem sporazuma, već i drugim sredstvima.
• Samo registrirane denominacije mogu sudjelovati u savje­todavnim tijelima administracije. Primjerice: Imenovanje predstav­nika registriranih religija u Savjetodavni odbor za vjersku slobodu.
• Registrirane vjerske organizacije (notorio arraigo) mogu sudjelovati u sporazumima suradnje s državom.

Stoga, registracija vjerske organizacije pruža prava što ih ne­registrirana vjerska zajednica nema.

• Problemi i pitanja

Na osnovi iskustva stečenog 9. siječnja 1981. godine i progla­šenja Kraljevskog dekreta 142/1981., Glavno ravnateljstvo za vjer­ske poslove, bar u nekim slučajevima, danas šire tumači prava pro­izišla iz Registra religijskih entiteta.

Među primarnim ciljevima svakog propisa o vjerskim organiza­cijama treba biti poboljšanje pravne sigurnosti u procesu registra­cije, s tim da se ograniče diskrecijska prava odgovornih. Osim toga, Registar treba biti legalno sredstvo za pošteno obavljanje dodijelje­ne mu zadaće, točno bilježeći pravo stanje u različitim vjerskim udrugama da bi se spriječilo kršenje zakona.

Jedna od metoda smanjivanja mogućnosti za prijevaru i ukla­njanje predrasuda sa strane administratora bilo bi stvaranje jasne pravne definicije “konfesije” i “vjerskog cilja”. Tome bi mogao pri­pomoći konsenzus registriranih vjerskih organizacija. Zabuna nastaje zbog različite terminologije rabljene u pravnom sustavu u odnosu na vjersku zajednicu. Ustav govori o “zajednicama” (članak 16.1) i “denominacijama (članak 16.3). Izvorni zakon o vjerskoj slobodi govori o “crkvama, denominacijama i zajednicama” (član­ci 5.1, 6, 7 i 8), Kraljevski dekret od 9. siječnja 1981., koji se odnosi na Registar religijskih entiteta, čini se da koristi izraz “entitet” (članci 3.1, 7.3 i 8) u sveobuhvatnom smislu kojim uključuje sve različite vjerske organizacije koje se mogu registrirati: Crkve, denominacije, zajednice, samostanske redove, kongregacije, institute, udruge i federacije (članak 2). U reviziji propisa za registraciju, Glavno rav­nateljstvo za vjerske poslove razmišlja o definiciji u svrhu registra­cije neke denominacije ili zajednice kao entiteta sastavljenog od značajne skupine vjernika, koji ima stabilnu, unutarnju i neovisnu strukturu i posjeduje jedno ili više mjesta za sastajanje ili bogoslužje.

Iskustvo u funkcioniranju Registra religijskih entiteta prepo­ručuje uvođenje standardne terminologije koja bi prilagodila denominacijsku terminologiju da bi se uskladila s člankom 16.3 Usta­va i istodobno proširila popis tipova organizacija koje bi bile po­godne za registraciju.

Poštujući dužnosti što ih španjolski zakon pridaje pojmu “vjerskih ciljeva”, naglasili bismo (A) doprinos definiciji širine primjene LOLR-a; (B) uspostavljanje zahtijeva sine qua non za pri­stup Registru i (C) za manjinske religijske entitete određivanje jas­nih i neosporivih uvjeta potrebnih za pristup Registru, što ih treba ocijeniti Glavno ravnateljstvo za vjerske poslove u trenutku kad do­bije dokument koji navodi vjerske ciljeve.

Ravnateljstvo je administrativna vlast određena da odgovori na molbe za registraciju. Jasno je da su njegove odluke pozitivne ili negativne. Ono cijeni gledišta Savjetodavnog odbora za vjersku slobodu i drugih agencija koje su povezane s procesom registra­cije.

Najproblematičniji slučajevi se javljaju kod zahtjeva za podupiruće entitete neke denominacije. Ravnateljstvo može odlučiti da certifikat nedovoljno objašnjava vjerski cilj. Analiza jedne odluke Ravnateljstva iz 80-tih godina pokazuje da se stvaranje i njegovanje socijalnog dobrotvornog rada ne smatra vjerskim ciljem. Ni organi­zacije koje proizvode dobra i usluge za tržište ne mogu se smatrati religijskima. Ni sudske odluke o reviziji administrativnog odbijanja registracije nisu pomogle u definiranju “vjerskog cilja”. Premda nije postignut standard pravnog tumačenja ovog pojma, snaga društve­ne realnosti i iskustvo stečeno tijekom godina registracijske proce­dure nudi proširenje ideje koja premašuje svrhu bogoslužja.

U svojoj reformi sadašnjih propisa Ravnateljstvo treba uklju­čiti i funkciju dobrotvornog rada. Ovaj izraz treba shvatiti da znači prakticiranje dobrotvornih aktivnosti pomaganja koje su dio vjer­ske tradicije. Takve aktivnosti slobodno i zajednički obavljaju veće registrirane organizacije ili o njima ovisne pomoćne organizacije. Podložne su općini propisima uspostavljenim na tom području.

Važnost Registra religijskih entiteta vidi se u njegovoj vrijednosti za vjersku slobodu. Registracija dovodi do mnogih značajnih prednosti koje proizlaze iz vjerske slobode. Norme i praksa regis­triranja u državama koje imaju zajedničku kulturnu tradiciju (kao što je slučaj sa zemljama koje pripadaju španjolskom svijetu) treba­ju omogućiti traženje kriterija koji će pomoći usklađivanju vjerske slobode s vrijednostima i tradicijama naših pluralističkih društava.

Traganje će pomoći u jačanju temeljnog prava vjerske slobode, a otkriveni kriteriji mogu se rabiti za stvaranje propisa koji će omo­gućiti miroljubiv suživot različitih ljudi od kojih je sastavljeno naše društvo.