W. Cole Durham, Jr.

Pravni fakultet J. Reuben Clark, Sveučilište Brigham Young Provo,

Utah, Sjedinjene Američke Države

I. Uvod

Raspravljajući o temi, želim dati opći komentar u vezi s ovim vrlo različitim ulogama, o njihovom preklapanju i načelima koja nas mogu voditi u ovom osjetljivom razmišljanju. Zatim bih u tom okviru konkretnije razmotrio ono što smatram praktičnim proble­mima s kojima se sučeljavamo u Srednjoj i Istočnoj Europi.

No, prvo jedna priča — priča o trojici članova male kulturne manjinske skupine u Louisiani koji su poznati kao Cajuni. (Njihovo je ime izvedeno od “akadijaca”, frankofona koji su odavno odselili iz Kanade na jug Sjedinjenih Američkih Država). Na putu prema tržnici njih trojica su bili oduševljeni kad su našli novčanicu od sto dolara. Počeli su razgovarati o tome kako će potrošiti novac. Usko­ro su prošli pokraj crkve i pogled na nju uznemirio je savjest. “Stvar­no bismo trebali dati nešto novca Bogu”, rekao je jedan. Drugi su se nerado složili. No, sad se postavilo novo pitanje: koliko dati od sto dolara? Jedan je rekao da bi trebali povući crtu između sebe i crkve, a onda novčanicu baciti u zrak. Ako padne na stranu crkve, dat će je Bogu. No, ako padne na drugu stranu, zadržat će je. Drugi se Cajun s time složio. “Evo što ćemo učiniti”, rekao je. “Nacrtat ćemo na cesti  krug, a onda ćemo novčanicu baciti u zrak i ako padne u krug, dat ćemo je Bogu. U protivnom ćemo je zadržati.” „Imam bolju ideju”, predložio je treći Cajun. “Bacimo je u zrak. Ako je Bog želi, može je uzeti.”

II. Perspektive u odnosu na različite uloge Crkve i države

1. Jurisdikcijski pristup razdvajanju Crkve i države

Priča o Cajunima na svoj je način demokratska. Oslikava se­ljačku bistrinu, ali može biti i metafora progresivnosti pristupa koje trebamo izvršiti kako bismo analizirali glasovitu Isusovu primjed­bu koja je bila odgovor na pitanje treba li Rimskom Carstvu plaćati porez: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje.” (Matej 22:21) U većem dijelu prošlosti mislilo se da je odgovor jurisdikcijske naravi. Crta koju su Cajuni zacrtali na cesti predočava granicu nadmetanja između Crkve i države. Za opis te crte mogu se upotrijebiti i druge metafore. Uzmimo, primjerice, doktrinu “dvaju mačeva” koju je krajem petog stoljeća proglasio papa Gelazije I.: Postoje dva mača „pomoću kojih se uglavnom vlada ovim svijetom, sveta vlast svećenstva i kraljevska vlast”.[2]

Filozof John Locke upotrijebio je u svojemu Letter Concerning Toleration[3] jursdikcijske izraze u onome što je postalo klasič­nim formulacijama različitih uloga Crkve i države. Tvrdio je da je od vitalnog značaja “točno razlikovati poslove građanske vlasti od poslova religije. Prema njemu, cijela jurisdikcija magistrata seže samo do… onoga što se tiče građanskih poslova, i… sva građanska vlast, pravo i područje djelovanja vezano je i povjereno samo brizi za promicanje tih stvari, i ona niti može niti se treba ni na koji način protezati na spasenje duša…”

Neodređena suvremena ideja “razdvajanja Crkve i države” još je jedna metafora koja ukazuje na ovaj jurisdikcijski pristup. Tho­mas Jefferson je zamišljao “zid razdvajanja” između Crkve i države.[4] Kao što je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država primi­jetio, u našem složenom svijetu više nije jasno je li zid što ga je Jefferson zamislio ravan ili krivudav, sličan onim serpetinastim zidovi­ma što ih je projektirao za neke od zgrada koje je izgradio.

B. Zaštitne sfere autonomije kad se preklapaju interesi države i Crkve

Rastom socijalne države i njezinim snažnim utjecajem na sve oblike života, postalo je uobičajenije misliti o odnosu vjerskih i državnih institucija onako kako je predložio drugi Cajun, onaj što je na cesti htio nacrtati krug. Vjerska sloboda se konceptualizira u pojmovima “krugova ili sfera autonomije” što se mogu prijeći samo da se zadovolje nužni državni interesi koji se ne mogu ostvariti na lakši način.[5] Sadašnji međunarodni instrumenti, kao što je Europ­ska konvencija, priznaju da se prava vjerske slobode mogu ograni­čiti zbog određenih razloga koji zapravo odgovaraju Lockeovoj ideji o ulozi građanske vlasti. Prema Europskoj konvenciji, svako ogra­ničavanje mora biti utemeljeno na legitimnim državnim interesima radi očuvanja javne sigurnosti i reda, zdravlja, morala i prava trećih stranaka.[6] Prevladavajući međunarodni zakon, međutim, priznaje da su u kontekstu suvremenih nacionalnih država ta prava toliko prožimajuća da će onaj kome se ne može osigurati vjerska sloboda biti zaštićen ograničavanjem postupka države na građanske inte­rese što ih je Locke posebno imenovao, na Europsku konvenciju kao legitimnu osnovu za postupak države. Umjesto toga, miješanje države u vjersku slobodu može se opravdati samo ako su takva ograničenja „propisana zakonom i potrebna u demokratskom društvu” za zaštitu građanskih interesa. Sud u Strasbourgu je to formulirao tako da uplitanje u neko pravo mora biti motivirano “žurnom društvenom potrebom” i mora “biti proporcionalno legitimnom cilju koji se želi ostvariti”. U suvremenim pravnim sustavima ovaj test proporcionalnosti danas je odlučujući za određivanje je li postupak države koji ometa vjersku slobodu legitiman ili ne. Zamijetimo da, premda je sfera slobode ovim pristupom manje osigurana, zaštita  koju osigurava veća je i jača.

            Prema praktičnom primjeru, to znači da svako ograničavanje vjerske slobode – bilo da se radi o propisima koji se odnose na prvobitno odobrenje statusa entiteta Crkvi, na prisilno nametanje poreznih propisa o prijenosu sredstava vjernika jedne religije na drugu, na primjenu zdravstvenih propisa, akreditacijskih zahtjeva za privatne škole ili na reguliranje evangelizacijskih pothvata — dopušteno je samo ako je “propisano zakonom” i “potrebno u demokratskom društvu”. Svi ovi propisi moraju voditi računa o građanskim interesima koje bi Locke smatrao prikladnima za nadzor države. No, stoljeća koja su slijedila naučila su nas da je za zaštitu vjerske slobode potrebno mnogo više. Najvažnije je postaviti ograničenja zakonodavstvu većine i postupcima birokracije — ogra­ničenja koja će uvjeriti vjerske manjine da su zaštićene i da njihova prava mogu biti pogažena samo ako određeni postupak države prođe test proporcionalnosti.

„Sfera autonomije” koju model prepoznaje jest da čovjek ne može zadovoljavajuće odgovoriti što je carevo a što Božje osiguravanjem popisa različitih uloga za vjerske i državne institucije. Crkva i država imaju interese koji se preklapaju. Religija će biti marginalizirana ako ima vlast djelovati samo u onome za što država nema interesa. Osim toga, kako je uređeno u suvremenim demokratskim društvima, postupak države može se opravdati samo ako je u pitanju najmanje restriktivna ili najmanje opterećena metoda zadovoljavanja državnog interesa. Ako cilj države može biti ostvaren gotovo isto tako dobro uz izlaženje u susret religijskim vjerovanjima i postupcima, treba izabrati pristup koji će biti najmanje opterećenje. U mnogim situacijama ovo se može postići pružanjem odgovarajućih izuzeća Crkvama ili sužavanjem širine propisa koji je u pitanju.

C. Hazard svjetovne sljepoće: neopravdana povlaštenost svjetovnih gledišta

Ona “još bolja ideja” koju je predložio treći Cajun – baciti novčanicu od sto dolara u zrak i vidjeti hoće li je Bog uzeti — odgovara sveprožimajućem sekularizmu našeg vremena. Lako je ustima pri­znavati važnost religije u društvu i značaj vjerske slobode, a pro­pustiti osigurati djelotvornu zaštitu od hirova neugodnosti. Teško­ća je u tome što oni koji su zaduženi za osiguravanje ispravnih svjetovnih propisa ne razumiju kako funkcioniraju vjerske zajedni­ce i što je od životne važnosti za njihovo funkcioniranje. Evo pri­mjera:

U nedavnom slučaju u Sjedinjenim Američkim Državama umi­ješana je Vojska spasa, koja osigurava najdjelotvorniji program liječenja alkoholičara. Liječeni alkoholičari nalaze se pod dvadesetčetverosatnim nadzorom i zaposleni su prikupljanjem rabljene odjeće za dobrotvorne svrhe. No, neki prerevni zaštitnik Zakona o radu optužio je Vojsku spasa da ne plaća ni minimum za taj rad. Naravno, cijeli bi program propao ako bi se od Vojske spasa tražilo da svojim klijentima isplaćuje minimalne plaće i prekovremeni rad zbog njihovog dragovoljnog sudjelovanja u programu terapije radom. Na sreću, prevladale su pametnije glave, izvršeno je prilagođavanje.

No, to se ne događa uvijek. Svjetovno sljepilo, spojeno s biro­kratskom neosjetljivošću, prečesto paralizira sposobnost vjerskih skupina da pruže doprinose potrebne suvremenom društvu. Rje­šenje ovog problema jest ozbiljno pristupanje testu proporcional­nosti a ne manipuliranje njime da bi se nepovlaštena težina dala svjetovnim interesima države.

Uostalom, najpametniji je bio drugi Cajun, a ne prvi ni treći.

1. Važnost religije u građanskom društvu

Uobičajeno je promatrati društvo kao tri sektora: privatno tržište, vlast i neprofitabilne organizacije, dobrotvorne organizacije i vjerska tijela. Prema teorijama privatnog tržišta, društveno će se bogatstvo umnožiti ako se koriste prednosti prirodnih poticaja i djelotvornosti  privatnog tržišta. Međutim, dobro je poznato da u nekim područjima dolazi do sloma privatnog tržišta. Primjerice, tržište ne uspijeva stvoriti optimalna socijalna rješenja kad god poduzetnici mogu zaraditi ne uzimajući u obzir punu cijenu poslovnih postupaka — kao u slučaju kad ne žele snositi troškove zagađenja do kojeg je došlo poslovnim operacijama. Osim toga, neke vitalne socijalne funkcije — skrb za siromašne, primjerice — po svojoj prirodi nisu profitabilne. Takvi problemi tržišta čine važnom ulogu drugog sektora: vlasti. No, ni ustanove vlasti ne osiguravaju univerzalni lijek. Često su trome, sporo reagiraju na privatne potrebe i suviše su sklone postati birokratske i neosobne. Kad tržište i vlasti ne uspiju, treći sektor — neprofitabilne, dobrotvorne i vjerske organizacije — postaju i te kako važne.

No, imam problem kad se radi o toj slici. Zašto se ovaj sektor stavlja na treće mjesto, kao posljednje sredstvo kad je sve drugo zakazalo? Povijesno je vjerojatno bio prvi i u svakom slučaju razum­no je pustiti da dragovoljni privatni sektor učini što više može prije nego što društvo pribjegne rješenjima vlasti.

Vjerske su institucije dugo bile životno važan odbojnik između pojedinaca i državnog diva. Vjerske organizacije osiguravaju značajne mogućnosti u kojima pojedinci mogu naći smisao života i doživjeti mnoge od svojih najvažnijih odnosa. One su životno važne za ucjepljivanje navika poštenja i morala. Daju snagu naporima u altruističkim područjima kakvo je obrazovanje, zdravstvena njega i socijalne službe, u kojima motivi zarade nisu dovoljni. Njihova povezanost s transcendentnim stalan je izvor obnovljene vizije i pro­dubljenog posvećenja društvenom dobru. Naravno, organizirana religija nema savršeno čist izvještaj, ljudi nisu uvijek vjerni svojim vjerskim idejama. No, u cjelini gledano, vjerske instituciju vrše golem pozitivan utjecaj na društvo.

Međutim, postoji paradoks vezan uz kultiviranje građanskog društva. Premda je država živo zainteresirana za napredak građanskog društva, ona sama, izravnim djelovanjem, ne može stvoriti građansko društvo. Bit građanskog društva općenito, a naročito re­ligije, jest dragovoljnost. Napori vlasti da ga ostvare jednostavno stvaraju više vlasti.

Alexis de Tocqueville priznaje taj paradoks u svojoj analizi ulo­ge religije u učvršćivanju običaja ponašanja u američkoj demokra­ciji. Bio je svjestan da neograničeni materijalizam može biti strašan izvor nestabilnosti u demokratskom društvu, a da su običaji ponašanja potrebni kako bi zauzdali prirodne težnje. Religijama je za­jedničko promicanje zdravog morala. Prema Tocquevilleu: “Dok zakon dopušta američkom narodu da radi što hoće, postoje stvari koje im religija sprječava zamišljati i zabranjuje pokušavati.”[7] Reli­gijski pluralizam omogućuje očuvanje živosti religije djelomično zbog toga što održava duh natjecanja. Država pridonosi ovom pro­cesu, ali ne izravnim djelovanjem, već neizravnom zaštitom vjerske slobode. Kako predlaže Robert Bork u svojoj knjizi Slouching To­wards Gomorrah, jedna od opasnosti našeg vremena jest što korozivni sekularizam potkopava dragovoljačke institucije važne za održanje potencijalno razornih snaga materijalne kulture u ravno­teži.[8] U Srednjoj i Istočnoj Europi opasnost je u tome da društva budu preplavljena ponudama američke materijalne kulture, a da pritom ne postoji suprotna ravnoteža revitalizirajućeg utjecaja vjer­skog života.

IV. Praktični problemi poštovanja različitih uloga Crkve i države

A. Crkvene financije

Jedan od velikih izazova za revitaliziranje religije u zemljama Srednje i Istočne Europe povezan je s financiranjem Crkava. Sto­ljećima su Crkve u tom području ovisile o potpori države. Ovisnost je postala još složenija time što su za vladavine komunizma eksproprirana crkvena dobra. Ta dva čimbenika čine stvarno nemogućim postojanje crkvenih entiteta bez, u nekom obliku, solidne državne potpore (Američki uzorak dragovoljnog podupiranja Crkava što se razvio tijekom dvaju stoljeća, a omogućuje djelotvornost načela “nema pomoći”, ne može se preko noći ostvariti u Europi.) No, i u Europi trebaju postojati neke granice državne potpore religiji.

Prvo, treba poduzeti svaki napor da pomoć odobrena Crkvama ne utječe na njihovu neovisnost. U tom smislu zamijetimo da povrat crkvene imovine ima drukčiji karakter od izravnog financiranja crkvenih programa. Kad vraća nepošteno oduzeto vlasništvo Crkve, ne može se zamisliti da bi država imala pravo i obvezu pratiti kako se vraćena imovina koristi. No, kad god privatne organizacije troše novac poreznika, neminovno je da će uslijediti neki državni  propisi. Jedan od razloga što mnoge manje Crkve načelno odbijaju pomoć države jest što smatraju da su takvi propisi prevelika cijena za financijsku potporu.

Drugo, čak i tamo gdje je potrebno izravno financiranje, treba ga strukturirati tako da ono nikako ne jača ovisnost Crkava o darežljivosti države. Napori Španjolske da izvrši prijelaz na dragovoljno podupiranje vjerskih institucija vrlo je zanimljiv. Uspio on ili ne, svakako je  vrijedan pohvale.

Treće, mađarsko iskustvo kazuje kako pomoć treba usmjeriti na područja u kojima postoji širok konsenzus da religija osigurava opću socijaInu korist. Stoga je podupiranje zdravstvene njege, svjetovnih oblika obrazovanja i sportskih i omladinskih programa mnogo manje  proturječno od financiranja plaća učitelja određenih vjerskih doktrina. I tamo gdje zgrade imaju povijesnu vrijednost može biti opravdana potpora javnosti u preuzimanju troškova održavanja budući da javnost ima opći interes u očuvanju povijesnih zgrada, bez obzira na religiju koju one predočavaju.

Četvrto, potpora treba biti tako strukturirana da, što je više moguće, smanji razmjer u kojemu se koristi porezni sustav za pri­siljavanje građanina na podupiranje vjerskih institucija u koje ne moraju vjerovati. Jedan od glavnih pristupa jest uvođenje shema oslobađanja od poreza koji, bez izravnog podupiranja bilo koje religije, oslobađa Crkve tereta kao dijela općeg priznanja olakšica altruističkog društva. Njemački model je važan primjer suzdržljivosti. Kako je  poznato, Njemačka ima sofisticiran sustav crkvenog poreza. Manje je poznata širina prema kojoj je ovaj sustav strukturiran da bi umanjio prisilno oporezivanje nužno za podupiranje određenih vjerskih institucija. Zapravo, crkveni porez nije državno ubiranje poreza, već porez što su ga nametnule Crkve kao javne korporacije. Država skuplja crkveni porez na temelju sporazuma prema kojemu država plaća za ovu kolektivnu službu. Porezi skupljeni od vjernika jedne Crkve ne prenose se na drugo tijelo u koje porezni obveznik ne vjeruje. Štoviše, prema zaključcima njemač­kog Ustavnog suda, shema crkvenog poreza bila bi neustavna ako obveznici takvog poreza ne bi imali pravo povući se iz Crkve koja ga nameće. U tome, dakle, porez ostaje dragovoljan.

Na kraju, treba paziti da se prema svim vjerskim skupinama postupa jednako. Bitno je da država, kad odluči nekima omogućiti korištenje javnih povlastica, osigura razumno jednak pristup istim povlasticama svima ukoliko to oni traže. Naravno, to se ne odnosi na povrat otete imovine budući da to nije povlastica, već pravedna nadoknada.

B. U stvarima vjere ne treba intervenirati

Jedan od aksioma vjerske slobode je da država ne treba inter­venirati kad se radi o religijskom vjerovanju. Država ne treba odre­đivati oblike bogoslužja ili predmete doktrine. Značajno je da je organizacija Crkve često iznimno važna kao oblik doktrine. To je jedan od razloga što je važno da se država ne miješa u unutarnje poslove Crkve, uključujući određivanja tko će služiti kao kler i dru­gi zaposlenici. Ovo nemiješanje tiče se i ekumenizma. Država ne treba zauzimati nikakvo gledište o postupcima Crkava da stvore organizacijsko jedinstvo. Mnoge Crkve vjeruju da bi to bilo dobro – što njima odgovara. No, druga tijela se na osnovi savjesti protive takvom ujedinjenju. Treba poštovati takva izdvojena religijska uvje­renja.

Osim toga, premda država može imati legitimne interese u ogra­ničavanju pretjerane politizacije religije, važno je imati na umu da religijske institucije imaju pravo progovoriti o problemima koji su potaknuti vjerovanjima povezanima sa savješću. Pojedincima i institucijama ne treba uskratiti pravo slobode izražavanja samo za­to što su vjerske. Ako ništa drugo, kombinacija vjerske slobode i slobode izražavanja treba religijskom izražavanju osigurati veću za­štitu nego običnom političkom govoru.

Isto tako država treba poštovati prava da se vjerovanja propagiraju evanđeoskim radom. Za mnoge je vjerske tradicije imperativna obveza vjernika da drugima prenose svoja vjerska uvjerenja. Reći takvima da imaju vjersku slobodu samo dok ne evangeliziraju isto je kao reći rimokatolicima da mogu održavati bogoslužja kad god žele, pod uvjetom da se ne pričeste.

C. Izlaženje u susret religiji

S obzirom na već istaknuto načelo proporcionalnosti, treba učiniti sve kako bi se izašlo o u susret postupcima potaknutim iskreno prihvaćenim religijskim uvjerenjima. Treba poštovati vjerske blagdane i dane odmora. Mora postojati pretpostavka u prilog izlaženja u susret religijskim potrebama čak do te mjere da se odobre iznimke od uobičajenih zakona ukoliko oni ne odražavaju nužne interese koji su “prijeko potrebni u demokratskom društvu”.

Važno je zamijetiti da se ovo načelo proširuje na zakone koji Crkvama jamče status entiteta. U suvremenom pravnom svijetu vjerska sloboda je značajno uskraćena ako nema pristup bar nekoj vrsti pravne osobe. U skladu s ovim načelom, priznatim od strane Helsinškog procesa, države trebaju omogućiti vjerskim organizacijama pristup odgovarajućoj vrsti pravnog entiteta ili priznanja koje će omogućiti vjerskoj organizaciji na stjecanje vlasništva, pravo na ugovore i gradnju molitvenih domova bez problema i otezanja. Status entiteta ne treba koristiti kao metodu za isključivanje ili diskriminiranje manjih vjerskih zajednica.

V. Zaključak

Vjerska sloboda jedno je od velikih kulturnih blaga suvremenog demokratskog društva. Njezina primjena pridonosi olakšavanju bezbrojnih oblika ljudskih patnji koje su proizišle iz stoljeća netolerancije i vjerskog progonstva. Tocqueville je u pravu. Zaštita vjerske slobode jedna je od kritičkih uloga koju država može igrati kako bi neizravno dovela do procvata građanskog društva. Širenje vjerske slobode bilo je jedno od velikih dostignuća proteklih nekoliko godina u Istočnoj i Srednjoj Europi, ali je ova ključna vrijednost s raznih strana izložena stalnom pritisku. Nadam se njezinom jačanju.

---

[1] Prilagođeno i pripremljeno iz govora profesora Durhama na Međunarodnom simpoziju o ulozi Crkava u obnovljenim društvima u Budimpešti, u Mađarskoj, 1997. godine.

[2] Berman, Harold J. Law and Revolution: The Formation oft he Western Legal Tradition 92 (1983.).

[3] Locke, John. “A Letter Concerning Toleration”, (prvo izdanje 1689.), objavljenou Library of the Liberal Arts (New York, Macmillan Pub. Co., 1950.).

[4] Hanson, Joel. Jefferson and the Church-State Wall: A Historical Ex­amination of the Man and the Metaphor. 1978 Brigham Young University Law Review 645.

[5] Vidi Sherbert v Verner, 374 U. S. 398 (1963.) i Wisconsin v. Yoder, 406 U.S. 205 (1972.) Test “nužnog državnog interesa” bio je bitno umanjen od strane Vrhovnog suda SAD-a u Employement Division v Smith, 494 U. S. 872 (1990.), da bi bio bitno obnovljen Aktom obnove vjerske slobode (RFRA), 42 U.S. Code, sekcije 2000bb do 2000bb-4 (Supp V. 1993.) američkog Kongresa. Međutim, tijekom ljeta 1997. godine Vrhovni sud je posegnuo za doktrinom razdvajanja sila da RFRA proglasi dobrim dijelom neustavnim.

[6] Članak 9. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, 4. studenog 1950. U. N. T. S. 213:222, koja je stupila na snagu 3. rujna 1953., a kao amandman je dodan Protokol br. 3, koji je stupio na snagu 21. rujna 1970. te Protokol broj 5, koji je stupio na snagu 21. prosinca 1971.

[7] Tocqueville, Alexis de. Democracy in America 292 (—, Harper Perenial).

[8] Bork, Robert H. Sluching Toward Gomorrah: Modern Liberalism and American Decline (—: —, 1996.).