Vjerske slobode i akademske slobode Kada se govori o akademskim slobodama misli se na neomeđeni prostor u kojem razum traži odgovore, u kojem nam drugi pristaju ne smetati niti nas ograničavaju, i u kojem i mi pristajemo ne smetati niti ograničavati druge u njihovim razumskim propitivanjima i istraživanjima. Kada se govori o vjerskim slobodama misli se na neomeđeni prostor u kojem vjera traži svoje ispunjenje, ljudi u vjeri traže odgovore na svoje zapitanosti neometani od drugih i ne ometajući druge koji u drugim vjerama, ili u traženju vjere koje nemaju, ili ne prihvaćajući ni jednu vjeru traže odgovore na svoje zapitanosti.

U idealnim društvima punog i održivog sklada i obilja i jedne i druge slobode ostvarivale bi se same po sebi, bez ikakvih dodatnih dogovora, ugovora, konvencija i zakona, i bez ikakvih ograda, zaštita, ili separiranja, pa sve do getoiziranja. Međutim idealnih društava u povijesti nije bilo, niti ih danas ima. Primjeri koji su dali slutiti na idealnost bili su rijetki, vrlo lokalizirani u vremenu, još više u prostoru, i kao takvi su ostali zabilježeni isključivo kao antropološko-sociološki unikumi. Nakon traumatičnih iskustava svih nas koji smo živjeli i sjećamo se dvadesetog stoljeća, i uzimajući u obzir iskustva koja stječemo danas s novim generacijama, ni s budućnošću stvari ne izgledaju jako obećavajuće. Predviđanja za budućnost koliko god, kao i uvijek bila popularna i koliko god budila znatiželju i maštu, praktički se u potpunosti klone bavljenja utopijama, puno su više sklona raznim gradacijama katastrofičnosti, ili barem razumsko ili etičko utemeljenim programima održivosti ne-idealnih društava. Nije ni čudo nakon totalitarnih projekata 20. stoljeća. To sve nas vraća na povijest i iskustva, koja potvrđuju kako nema ni vjerskih ni akademskih sloboda bez organiziranja njihovih zaštita, zaštita okupljanja, uvijek zacrtanih i zajamčenih zakonima i ugovorima. Kad govorimo o našoj temi vjerskih i akademskih sloboda malo koja vjera da nije od ranih vremena uspostavila svoju više ili manje čvrstu organizaciju, globalno ili policentrično lokalno. Redovito je, uz ostalo, imala motiv da uspostavi dijalog s vlašću, vladarom, da postigne dogovor, da odredi granice potčinjavanja, ili da odredi ulogu vladara u društvenoj zajednici u kojoj ona vodi glavnu riječ. Dakle, ako već ne može postići više, da definira što u realitetu danog društva i vremena konkretno znači Bogu božje, caru carevo … Slični procesi su se od rana, u našem civilizacijskom krugu od Platonove akademije prije 2.400 godina, začeli sa svrhom osiguranja i zaštite razumskog istraživanja, poduke, prijenosa znanja na mlađe. Sveučilišta kao obnova tog koncepta od početka drugog milenija, do danas na početku trećeg milenija, dakle u milenijskom rasponu, nastavljaju tu tradiciju. Europska sveučilišta su, kako u kojoj zemlji, najčešće pokretana iz samostanskih, tj. već postojećih vjerskih organizacija, dakle u okružju vjerskog promišljanja pojavila se, bolje je reći, ponovno je oživjela neugasiva ljudska potreba za razumskim traganjima i istraživanja. Antički plamen je u međurazdoblju tinjao na razne načine. Nezaobilazna i ključna višestoljetna premosnica u tome je za tadašnju Europu bila i arapska civilizacija, filozofija i znanost. Veliki trag u tom sjajnom primjeru vjerskih i civilizacijskih prožimanja ostavio je naš Herman Dalmatin u 12, stoljeću, najbolji primjer onoga što danas nazivamo istraživačkom mobilnošću i europskim (i širim, tada kvadrivijskim) istraživačkim i visoko-obrazovnim prostorom. Premostimo li to veliko razdoblje i cijelu našu povijest drugog milenija, uključujući i povijest religija i crkava, jednostavno ćemo zaključiti kako su crkve, pa zatim i brojna konkretna sveučilišta, najdugovječnije institucije s punim kontinuitetom u, barem zapadnoj, europskoj civilizaciji. Ne dvorovi, ne parlamenti, ne sudovi, ne vojske, ne banke, ne cehovi, …, već vjerske i akademske institucije. Dakle, kakva god da nam je bila povijest, koliko god da je krvoprolića, bijede i patnje bilo, zaštita sloboda, i to baš zaštita sloboda o kojima je ovdje riječ, prenosila se sa koljena na koljeno mnogih naroda i zemalja, često bila zatirana i prekidana. Ipak, kad gledamo cijeli naš civilizacijski prostor, ustrajala je u kontinuitetu koji dosiže do naših dana. Naravno primarni razlog za nastajanje i uspostavu crkava i vjerskih zajednica, kao i sveučilišta i akademskih zajednica, nije bio zaštita od svih ugroza društvenih i državnih struktura u kojima su djelovali, niti je njihovo trajanje rezultiralo bilo kojom vrstom hegemonije, iako se ne može poreći da nije bilo takvih razdoblja u našoj povijesti u kojima su hegemonije, od onih vrlo opipljivih do onih suptilnijih bile prisutne, ili je barem bilo jakih tendencija prema takvim pokušajima. Primarni razlog je zapravo uvijek bio ono što je i u korijenu i srži svake ljudske kontemplacije, svake vjerskog angažmana realnih ljudi, kao i svakog istraživačkog razumskog angažmana. To je potreba realizacije takvih angažmana u ljudskom kolektivu, u komunikaciji, u zajedništvu u kojem se potvrđujemo kao emocionalne i racionalne jedinke. Vjerske zajednice i akademske zajednice su ono što daje kisik i vjerskim i filozofsko-znanstveno-umjetničkim programima i sustavima, ono po čemu one postaju smisleni i društveno relevantni entiteti. Vratili smo se tako na početak ovog malog monologa, ali istodobno smo stigli i do pitanja kako sa svim tim zajednicama, sa našim današnjim crkvama, crkvenim i vjerskim općinama i skupinama, sa sveučilištima, istraživačkim ustanovama, stojimo danas, u našoj zemlji, u konkretnoj sadašnjosti. Kad je riječ o vjerskim zajednicama nije na meni da o tome sudim, bolje je da slušam, i da ako osjetim da treba, ponešto pitam, ili, što zapravo činim puno češće, uspoređujem sa sredinom u kojoj živim i u kojoj sam svakodnevno prisutan vrlo intenzivno,sa svojim sveučilištem. Pitate li me dakle, jesmo li mi, Sveučilište u Zagrebu, doista akademska arkadija, zaštićeni atrij u kojem slobodno i sigurno, materijalno i egzistencijalno dostatno osigurano prakticiramo istraživačko stvaralaštvo, kakav bi bio moj odgovor? Ako biste me to pitali za par godina, kad više ne budem izložen današnjim obvezama i zadaćama, moj bi odgovor, ipak, bio jednostavan: da. Da ste me to pitali recimo sredinom tjedna, ili jučer kada sam pisao jedno otvoreno pismo, između dva sastanka u mom uredu, vjerojatno bih vas opteretio bujicom informacija o svim mogućim i nemogućim problemima, brigama , sukobima i tjeskobama kroz koje prolazimo. Jer, kao što često spomenem svojim sugovornicima koji započnu razgovor isprikom da dolaze s brigom ili neugodnom temom za koju ne vide rješenje, svrha mog ureda i je da do njega stižu teme, brige i nevolje koje su nisu mogle riješiti drugdje. Dakle, najblaže rečeno, u arkadiji se uvijek nešto giba i zbiva … . Jednako tako, sve je manje tih drugih mjesta i ureda, posebno danas i sada, u koje ja mogu otići i na druge prebaciti teme koje su stigle do mene i koje mene muče jer nemam ili ne vidim rješenja. Nikako ne bih htio da steknete dojam kako se žalim, dapače uvijek sve te situacije prihvaćam kao izazove koje nastojim što manje odgađati, zaobilaziti, pogotovo ignorirati. Sasvim usput, upravo takvi primjeri tema, sa svim spomenutim konotacijama i fragmentima, su spomenute inicijative i konkretni koraci prema pokretanju novih studijskih programa vezanih uz druge religije, uz već prisutnu katoličku teologiju koja je neprestano i obilato doprinosila razvoju Sveučilišta od samih početaka. Krenuli smo, daleko od toga da smo dovršili, još je jako puno posla pred nama. Sve u svemu, jesmo u radnom elementu, uz njega uvijek ide barem malo radosti stvaranja, i to je ono najljepše, ono zbog čega služi zajedništvo i komunikacija unutar zajednice. Nismo na početku, odlučili smo krenuti i to je najvažnije. Usrdno se nadam da ćemo i za neka druga polazna razmišljanja i konzultacije, vezane uz druge religije i vjerske zajednice uskoro moći reći, krenuli smo djelatno stvarati. Ukratko, bit ću ponosan učinjenim ako se jednoga dana moje sveučilište bude prepoznavalo kao akademska zajednica koja se otvorila i omogućila ostvarenje akademskih i obrazovnih sadržaja, pa time i punih vjerskih sloboda svima zainteresiranima, to jest svima koji na znanstveno-nastavno dostatno relevantan način mogu doprinijeti realizaciji svojih, pa zatim naših zajedničkih, inicijativa. Preostaje mi dotaći se danas najzahtjevnije, vrlo osjetljive, teme odnosa raznih sloboda, i pojedinih vjerskih i svjetonazorskih,kao i uloge akademskih sloboda, u našem konkretnom današnjem hrvatskom društvu i državi, dakle odnosa svih tih sloboda i prisutnih politika i drugih javnih djelovanja. Pred istom sam temom bio početkom tjedna, kada sam imao zadaću pozdraviti sudionike Teološko-pastoralnog tjedna na našem Katoličko-bogoslovnom fakultetu. Bit ću slobodan ovdje ponoviti izvatke iz tog obraćanja, uz cijenu da ću biti dosadan onima koji su i tamo bili prisutni. Tema ovogodišnjeg Tjedna bila je Vjera u Boga spasitelja danas. Svaka riječ u tom naslovu ima svoju dubinu i svoju poruku, pa tako i ona stavljena na kraj – mala riječ danas. Upravo mi je ona bila polazištem. Svi mi, brojni u našim sličnostima i različitostima, dijeleći ovaj svemir, zemlju, vode i zrak, ovako ili onako tražimo odgovore danas, u današnjem vremenu u kojem su nam dani naši životi i naše svijesti o postojanju, prolaznosti i vječnosti. Sve nas veže to danas, to naše današnje pobratimstvu lica u svemiru. U njemu se ostvarujemo kao zajedništvo naših individualnih sloboda. To nam zajedništvo, i naše bivanje u njemu, štite norme i pravila, prihvaćene moralne i etičke vrijednosti. Bez njih bismo bili izgubljeni i razoreni. Nasljeđujemo ih kroz planetarne tradicije, posebno kroz nama važan, davno nastao sustav vrijednosti ustrajno čuvan u kršćanskom okrilju od Isusa i kasne antike, preko starog, srednjeg i novog vijeka do današnjice, kojoj će tek oni koji dolaze odrediti ime. U tom sustavu nema mjesta za prijekosti i isključivosti, brze nedomišljenosti, monologe koji žele zatirati dijaloge. U njemu slobode nisu obijesne provokacije, već domišljena i smirujuća prihvaćanja ograničenja, nisu iskaz sile već ispunjenja neiscrpno bogatog i blagog kršćanskog, i ne samo kršćanskog, naloga, ili prijedloga, da ljubimo bližnjega svoga. Nije li u njemu i poziv da se nalazimo u zajedništvu, poštujemo, ili barem toleriramo, u različitostima, ne umičemo kada se trebamo sresti, ne šutimo kada se susrećemo, ne vrijeđamo jedni druge kada se rastanemo. Nije li to i želja biti u svijetu u kojem ne dominira ni većina ni manjina, u kojem većina štiti manjine, a manjine poštuju većinu. Nije li to program svijeta u kojem se komunicira a ne getoizira? Sloboda je i pristajanje na neslobodu, na ograničenja bez kojih nema zajedništva, i koje treba uvažavati a ne rušiti. Jednako tako sloboda je i neomeđena odvažnost u traženju spoznaja i odgovora, spasenja u nedoumicama i tjeskobama, u našim pojedinačnim i zajedničkim propitivanjima i istraživanjima. Ne boj se, ne gordi se, nisi sam, sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti, pisao je Tin koji je lakše našao svoje mjesto u svemiru nego u današnjoj državnoj maturi. I još nam Tin na drugom mjestu dodaje: Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost i nejasnoću, što je sunce od jasnoće. Vjerujem da svatko od nas, posebno, i svakako, svako naše dijete, nosi u sebi tu dobru jednostavnost i nejasnoću, tu neopisivo složenu sliku svemira. Ne govorim danas riječima učenosti, već riječima srca: ovisno o svakom od nas, o našim interesima i našim naklonostima, možemo, ali i ne moramo, bilo bi dobro da želimo, težiti razumjeti to sunce od jasnoće. Njegovo pak bogatstvo i njegovu tajanstvenost međutim moramo, neupitno i neizostavno, čuvati i štititi, i svaki od nas pojedinačno, i naročito svi mi zajedno. Štititi ga moramo jer ga trebamo, i jer će ga trebati oni koji će doći iza nas, kao što su ga trebali oni koji su bili prije nas. Eto, tako nekako bih i ja zaključio ovo današnje obraćanje. Nadam se da nisam nikoga povrijedio, ako jesam molim za ispriku. Molim i za ispriku ako sam uzurpirao i suviše vašeg vremena. I na kraju, i ja se pridružujem svima koji su govorili prije mene čestitajući vam svima Dan vjerskih sloboda. 26. siječnja 2013. Aleksa Bjeliš