Josip Takač, prof., prvi glavni tajnik Udruge iz 1994. Poštovani predsjedniče Udruge, Poštovani članovi Glavnog odbora, nazočne dame i gospodo, Moje 20 godina staro pitanje je: Je li UDRUGA ZA VJERSKU SLOBODU U RH osnovana zato što tada u Hrvatskoj nije bilo, ili zato što jest bilo, vjerske slobode?
To pitanje postavio sam u to vrijeme nekolicini vjerskih čelnika u RH poput primjerice Zdenku Hlišču-Bladtu, dr. Branku Lovrecu, prof. dr. Sulejmanu Mašoviću, inž. Ivanu Valeku, protojereju Jovanu Nikoliću, pastorima Danijelu Berkoviću i Mladenu Jovanoviću, gđi Dunji Šprajtz, prof.dr. Esadu Ćimiću te mojih najvažnijim savjetnicima u tom poslu gosp. Velimiru Šubertu i Tihomiru Kukolji. Kada su svi oni odmah i bez razmišljanja prihvatili ideju o potrebi takve udruge, pa čak i pribavili potvrdna mišljenja svojih vjerskih zajednica, krenuli smo s njenim ustrojem.
Ima nas ovdje danas barem sedam ili osam koji smo bili na Osnivačkoj skupštini Udruge tog snježnog dana 1994. godine, uključujući i dugogodišnjeg predsjednika Skupštine prof. dr. Slobodana Langa, tajnika dr. Dragutina Mataka, te članova tijela Udruge ing. Ivana Valeka, Danijela Berkovića i Stjepana Faraga.
Treba reći kako je Udruga odmah pronašla niz važnih točaka za svoje aktivno djelovanje:
– Bilo je to vrijeme kada su mnogi Hrvati počeli brkati ili poistovjećivati Crkvu i državu
-Bilo je to vrijeme kada urednik Religijskog programa HTV-a dozira i dijeli vjerske zajednice prema svojim osobnom simpatijama, a suprotno zakonu
– Bilo je to vrijeme kada ste neke općinske i gradske čelnike morali podsjećati kako su oni načelnici i gradonačelnici a ne župnici svojih jedinica lokalne samouprave…
– Konačno, bilo je to vrijeme kada smo učili demokraciju uopće, pa i u području vjerskih sloboda…
– No, bilo je to i vrijeme kada je dobar dio Hrvatske bio okupiran i kada smo svi osjećali potrebu učiniti nešto za vjernike koji su ostali živjeti u tim okupiranim područjima…
– Bilo je to, naprosto, vrijeme kada nam je jedna takva Udruga neizostavno trebala!
Potpuno nam je bilo jasno da ćemo, prelazeći u demokraciju, nakon 50-tak godina nedemokratskog društva praviti greške. Jedino nismo znali do koje mjere će to ići i koliko će dugo ta prilagodba na demokratske odredbe trajati…
Odrastavši kao aktivni vjernik u bivšoj državi, jako sam dobro znao što su problemi vjerske slobode u jednoj nedemokratskoj državi…
Niste čak niti smjeli javno izreći pozitivan stav u prilog svoga uvjerenja, ali država vam je neprestano i svim sredstvima imala pravo govoriti protiv vaših uvjerenja i ponižavati vas zbog njih!
Dopustite mi samo jednu sitnu sličicu iz mog najranijeg djetinjstva koja mi se duboko usjekla u pamćenje, možda tek za ilustraciju našim najmlađima za koje se nadam da oni tako što nikada neće doživjeti: Kada sam bio dijete moj otac je imao domaće životinje – konje i goveda. A naš česti gost je bio naš veterinar dr. Kos, čovjek koji je bio istinski vjernik, baš kao i moj otac. I onda je redovito, nakon pregleda naše stoke, ostajao u dugom, neformalnom i prijateljskom razgovoru s mojim ocem. Razglabali su vjerske teme, a vrlo često upravo ove iz područja vjerske slobode. Postali su prijatelji. No, ono što je najvažnije: obojica su znali da jedan s drugim mogu sve podijeliti i da se jedan drugome mogu u putpunosti izjadati. U vrijeme kada ih je svaka nesmotrena izjava mogla skupo koštati – stekli su apsolutno povjerenje jedan u drugoga, iako je jedan bio rimo-katolik, a drugi protestant. Naime, naš veterinar dr. Kos bio je rođeni brat poznatog đakovačkog biskupa monsinjora Ćirila Kosa…
Ali tako je to bilo u ono vrijeme… A onda nam odjednom dolazi demokracija!
Možda je faze razvoja vjerskih sloboda u RH najlakše promatrati kroz faze nastajanja i razvoja same države. No, podijelimo to vrijeme na tri osnovna razdoblja::
I. 1990. – 1992.: Razdoblje nastajanja hrvatske države
Nova hrvatska država rađa se uz potpuno širenje vjerskih sloboda i brzo ruši sve zakonske zapreke, zabrane i ograničenja vjerskoj slobodi naslijeđene iz komunističkog razdoblja… Sve vjerske zajednice su smatrane jednakima i ni jedna nije omalovažavana zbog svoje veličine u Hrvatskoj.
II. 1992. – 2000.: Razdoblje institucionaliziranja hrvatske države
Sve ono što je u prošlom razdoblju prihvaćeno kao dobrodošlo, sada se stavlja pod povećalo.
Razlučuju se „mali“ i „veliki“; vjerske zajednice se u institucijama hrvatske države, neustavno, dijele na povijesne, na crkve i na sekte; raspravlja se o tzv. „zakonu o sektama“. Postaje teško ili nemoguće iznajmiti običnu dvoranu u nekom mjestu ako načelnik ili gradonačelnik nije dobilo blagoslov lokalnog katoličkog svećenika…
Mora se priznati da apsolutno najveća Katolička crkva javno proklamira načela razdvojenosti Crkve i države i naglašava punu vjersku slobodu.
„Papa Ivan Pavao II. više puta ističe da je sloboda vjere test za sve slobode u društvu.“ (Ž. Kustić)
Da imam vremena, citirao bih vam niz tadašnjih izvanrednih članaka poznatih katoličkih intelektualaca iz Glasa Koncila kao službenog glasila Crkve.
Ipak, u pozadini mnogih ograničenja vjerskih sloboda u to vrijeme jest isprepletenost Crkve i države koja ometa vjerodostojnost odvojenosti crkve od države, posebice na lokalnoj razini gdje se sve svodi na nivo poistovjećivanja: „naša Crkva – naša država!“.
Poznati katolički teolog i novinar Živko Kustić, iz najveće blizine i s potpunom trezvenošću promatra što se događa. Takvo stapanje države i Rimokatoličke crkve vrlo duhovito i dubiozno uspoređuje s komunističkom državom koja je stvorila takvu isprepletenost, kaže on, svoje jedine partije s državom da je bilo teško razlikovati što je – što. Kustić tvrdi da Rimokatolička crkva to „ne želi, nije, koliko se vidi, toga još ni svjesna, ali to joj se događa…“
– Kao ilustracija događaja toga vremena nastaje i ova foto-karikatura uz komentar: „Ako ste se ikad pitali što stoji između izvršne i zakonodavne vlasti u RH“. Ali, zbog svega toga dolazi i do osnivanje Udruge za vjersku slobodu.
Određeno otrežnjenje od te državno – crkvene isprepletenosti dogodilo se u trenutku kada novi predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, kardinal Josip Bozanić, komentirajući nepravilnosti u privatizaciji društvene svojine progovara i o „grijehu struktura“; te zatim 2000. godine kada na vlast prvi puta dolazi suprotna politička opcija.
III. 2000. – danas: Razdoblje jačanja demokracije
Tijekom nove, koalicijske vlasti dolazi do novog i bitnog pomaka u demokratskim odnosima Crkve i države. Crkva nije neprijatelj, ali više ni miljenik države. Sazrijevaju demokratska shvaćanja koja državu i Crkvu postavljaju na potrebitu „blisku distancu“. A prvi puta se i u međukonfesionalnim odnosima pravno naglašava načelo pozitivne diskriminacije i među vjerskim zajednicama…
U godinama koje slijede, ma koliko da smo napredovali, ostaju nam i dalje neke navike iz svakidašnje životne prakse koje su još uvijek različite od postignuća razdvojenosti Crkve i države u zemljama zrele demokracije, posebice na nižim nivoima vlasti – jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Da nabrojim samo nekoliko:
1. Sveta misa je uobičajeni i protokolarni dio u vrijeme obilježavanja državnih blagdana. Političaru nekatoliku ostaje da prihvati sudjelovanje u tom dijelu protokola ili da ga bojkotira.
2. Paralelno s političkim kampanjama, svećenici, čak i s propovjedaonice, govore protiv političkih stranaka jedne opcije, a mnogi od njih uoči izbora otvoreno agitiraju za drugu opciju.
3. Mnogi dani gradova i općina ili hrvatskih institucija poklapaju se s vjerskim blagdanima tih mjesta ili nekim vjerskim događajem, baš kao i dani nekih rodova Hrvatske vojske ili kao što se blagdan sv. Mihovila slavi Danom Hrvatske policije.
4. Obilježavanje državnih ureda kršćanskim, vjerskim simbolima. Nije li, kako to javno reče jedan naš poznati teolog ovih dana, skandalozno da tamo gdje je jučer visjela Titova slika, u školama, bolnicama, javnim ustanovama, sada visi raspelo? Događa se da se sudske presude čitaju ispod raspela… Pa se upitao: Jesmo li mi u Europi ili u srednjem vijeku?
Možete li sve to ili bar nešto od toga, takvu isprepletenost odnosa između većinske Crkve i države, i zamisliti u jednoj „katoličkoj Italiji“ ili „katoličkoj Francuskoj“ ?…
Z a k l j u č a k
Kada smo 14. veljače 1994. godine osnivali Udrugu za vjersku slobodu, nitko od nas nije razmišljao da će ona doživjeti 20 godina svoga postojanja… Ali svi smo razmišljali – kako će naša Hrvatska izgledati za 20 godine? Uopće, ali svakako i u području ljudskih prava i vjerskih sloboda! Pitate me: Jesam li zadovoljan? Jesam li razočaran?
20 godina poslije, mogu reći: Bogu sam zahvalan što živim u zemlji vjerskih sloboda, što živim u zemlji u kojoj svatko može služiti Bogu prema vlastitoj savjesti. Prije četiri godine bilo mi je zadovoljstvo
što sam shvatio da danas živimo u zemlji vjerujuće većine gdje je moguće otvoreno i pošteno reći da nisi vjernik i još uvijek biti izabran za Predsjednika Države, baš kao što je u SAD-u danas moguće za predsjednika izabrati osobu druge rase.
Kršćanska etika, u području odnosa Crkve i države, te u području vjerskih sloboda počiva na dva osnovna pravila:
1. „Caru – carevo, a Bogu – Božje!“ Kršćanska etika traži da se svatko, Država i Crkva, bavi svojom misijom i svojim poslom i ne upliće u tuđi, budući da te zadaće nitko osim njih ne može obaviti u njihovom djelokrugu rada.
2. Kršćanska etika traži poštivanje zlatnog Isusovog pravila: „Čini drugima ono što hoćeš da drugi čini tebi!“ S razine mnogih lokalnih sredina, pojedincima svih vjerskih zajednica koje si uzimaju ona prava koja im ne pripadaju, ovo bi se Kristovo pravilo moglo prevesti i kao: Dopusti drugima sva ona prava za koja si jučer želio da komunističke vlasti dopuste tebi!
(Oprostite braćo Muslimani i braćo Židovi zbog moga rabljenja pojma „kršćanska etika… na ovom današnjem sastanku. Potpuno mi je jasno i sasvim prihvaćam da i vi možete upotrijebiti izraz koji ne bi bio izražen pridjevom „kršćanski“ a značio bi, sukladno vašim načelima, potpuno isto! Isto tako, kad kažem „crkva“ shvatite to samo kao moj sinonim za izraz „vjerska zajednica“…)
Stoga:
Vjerska sloboda u Hrvatskoj bez sumnje postoji, ali je danas važnije pitanje – postoji li vjerska tolerancija ili tolerancija za različitosti. Jesmo li danas tolerantniji nego li jučer?
Jedan opći problem naroda koji izlazi iz nedemokratskog sustava jest onaj
automatski osjećaj unutarnjih neprijatelja prema svima koji su različiti, umjesto da više komuniciramo i bolje upoznamo te koji su različiti…
Ako objektivno promatramo neka zapadno-europska ili sjeverno-američka društva koja su se poslije II. svjetskog rata demografski jako izmiješala, gdje ne samo da postoje značajne etničke i vjerske razlike, nego i različitosti rasa, kultura i mentaliteta, razvidno je da su demokracija i vjerska sloboda u tim narodima na višem stupnju, samo zato što se one upravo ogledaju u puno široj općoj toleranciji u svakodnevnom životu.
Dvadeset godina ova Udruga je radila svoj najvažniji posao: educirala i spajala ljude, stvarala inicijative kroz koje će vrijednosti spojiti s vrijednostima, približavala, uvažavala i prihvaćala različitosti, te odbacivala sve ono za što su sposobni i oni najnesposobniji: isključivost, mržnju, netoleranciju i predrasude…
Udruzi za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj od srca čestitam dvadesetogodišnjicu postojanja, a ovim ljudima ovdje koji danas vode Udrugu želim naglasiti da pored svega učinjenoga, ostaje još puno posla i puno edukacije… Jer, vjerska sloboda, kao i ljudske slobode uopće nije nešto što se stiče rođenjem nego edukacijom. To je jedna nježna biljka koju je nužno neprestano okopavati i zalijevati…
Želim Vam naglasiti da – kako Vas ja sada vidim u vodstvu Udruge –
– jedan katolik,
– drugi musliman,
– treči židov,
– četvrti evangelik,
– peti baptist,
– šesti adventist,
– sedmi mormon,
– osmi pentekostalac,
– deveti agnostik ili ateist, i možda netko drugi – jer ne poznajem vas sve;
– a svi jeste različiti,
– bili ste i ostali ono što jeste,
– vjerujete ono što vjerujete,
– i još uvijek zajedno djelujete i surađujete,
– te se krećete – u istom smjeru za naše opće i zajedničko dobro…
– eto, to je za mene prva i temeljna lekcija iz edukacije o vjerskoj slobodi!
