U emisiji HTV-a “Duhovni izazovi”, 11. veljače 2012., raspravljalo se o poruci predstavnika svih kršćanskih vjerskih zajednica nazočnih u Europi okupljenih na zajedničkom odboru Konferencije europskih Crkava (KEK) i Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE) u Ženevi. Istaknuti su ideali društvene i gospodarske pravednosti te duh tolerancije među vjerskim zajednicama.

U tom smislu je vođen i razgovor s utemeljiteljem Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, gospodinom Josipom Takačem. Na pitanje: “Koji su bili razlozi za osnivanje Udruge za vjersku slobodu prije gotovo dvadeset godina; jesu li ti razlozi još uvijek aktualni?” gospodin Takač je opisao potrebu za djelovanjem Udruge i njezinu relevantnost, spominjući nekoliko razdoblja djelovanja Udruge. Prisjetio se kako su neki 1994. sumnjičavo pitali što će nam takva udruga, kad sada imamo sve slobode. Osnivatelji Udruge su priznali da doista uživamo u novim slobodama, ali sloboda je nježna biljka koju valja njegovati kako je ne bismo zanemarili i izgubili.

Razdoblja djelovanja Udruge poklapaju se s razdobljima nastajanja i razvoja Hrvatske države:

I. Od 1990. do 1992. u Republici Hrvatskoj:

– Brzo se ruše sve zakonske zapreke vjerskoj slobodi iz komunističkog zakonodavstva, daju se pune medijske slobode crkvenom tisku, radijskim i televizijskim programima, ohrabruje se široko karitativno djelovanje vjerskih zajednica i prepoznaje se pravo Crkve da raspolaže svojim materijalnim dobrima.
– Daje se pravo javnosti i slobodnog djelovanja svim postojećim srednjim školama i drugim obrazovnim ustanovama u vlasništvu crkava.
– Vjerske zajednice postaju pravna lica i nema nikakvih primjera gdje se država na bilo koji način miješa u uređivanje ustroja vjerskih zajednica.
– Unatoč opasnostima rata i agresije, dopušta se nesudjelovanje u oružanim snagama Republike Hrvatske iz razloga prigovora savjesti.
– Sve vjerske zajednice su smatrane jednakima, a male vjerske zajednice nisu nazivane sektama.

II. U razdoblju od 1992. do 1995. Republika Hrvatska se institucionalizira.

Sve ono što je u prošlom razdoblju prihvaćeno kao dobrodošlo, sada se stavlja pod povećalo. Razlučuju se “mali” i “veliki”; vjerske zajednice se u institucijama Hrvatske države, neustavno, dijele na povijesne i nepovijesne, na crkve i sekte; raspravlja se o takozvanom “zakonu o sektama”. Primjerice: Bilo je teško iznajmiti običnu javnu dvoranu u nekom gradu ili općini, ako to nije “blagoslovio” mjesni župnik.

U pozadini ovako banalnih ograničenja vjerskih sloboda nalazila se isprepletenost Crkve i države te protežiranje većinske Crkve. Don Živko Kustić takvo stapanje države i Rimokatoličke crkve duhovito uspoređuje s komunističkom državom koja je “odvojila Crkvu od države”, ali je stvorila takvu isprepletenost svoje jedine partije s državom da je bilo teško razlikovati što je što. Kustić tvrdi da Rimokatolička crkva “toga još nije svjesna, ali to joj se događa…”
Nezaboravna je i tiskovna polemika patera Tončija Trstenjaka, urednika Religijskog programa HTV-a, s predstavnicima manjih protestantskih vjerskih zajednica. On je smatrao da djelovanje “adventista, Jehovinih svjedoka i budista” javna televizija ne treba pratiti. (Vidi: Globus, Zagreb, 1. i 15. listopada 1993.)

Razloge za osnivanje Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj jezgrovito je iznio katolički svećenik i teolog don Luka Vincetić: “Hadezeovsko mućkanje oko Crkve u Hrvata da je prikaže na puno načina kao ‘državnu crkvu’, od protokolarnih blagoslova javnih objekata i ustanova do traženja krsnih listova iz katoličkih župnih ureda za dokaz o hrvatskoj nacionalnosti, s pravom je uzbunilo druge konfesije u Hrvatskoj, koje su to osjetile kao povredu ‘vjerskih sloboda’ i demokratskih načela. Ove se godine želi tome stati na kraj: 14. veljače osnovana je u Zagrebu Udruga za vjersku slobodu, čiji će ciljevi biti ‘edukacija iz područja vjerskih sloboda… te suprotstavljanje svakoj diskriminaciji i nesnošljivosti poradi vjere ili uvjerenja’.” (Vidi: Erasmus, Časopis za kulturu i demokraciju, Zagreb, 1994., br. 7.)

III. 1995. do 2000. Ovo je razdoblje jačanja Republike Hrvatske kao države.

Domovinskog rat je završen. Na religijskom području Hrvatski Sabor žurno ratificira ugovore sa Svetom Stolicom, a tek nakon toga počinje se pregovarati i o potrebi donošenja Zakona o vjerskim zajednicama, kojeg se ipak nije stiglo napisati. U to se vrijeme javno licitira o (novom) Zakonu o vjerskim zajednicama (popularno nazvanom “zakonu o sektama”) po kojem bi pravo javnosti imale samo one vjerske zajednice koje imaju 30—50 tisuća vjernika. U tom vremenu Kardinal Bozanić progovara o “grijehu struktura”, indirektno prozivajući političku stranku s kojom je Crkva godinama bila u idiličnim odnosima. Novo političko ozračje utječe i na stavove prema drugim vjerskim zajednicama i crkvama.

IV. 2000. do 2004. Razdoblje koalicijske vlasti.

U ovome vremenu dolazi do bitnih pomaka u demokratskim odnosima između vjerskih zajednica i Republike Hrvatske.
– Rimokatolička Crkva nije neprijatelj, ali više ni miljenik države. Sazrijevaju demokratska shvaćanja koja državu i Crkvu postavljaju na potrebitu “blisku distancu”.
– Manje vjerske zajednice dobivaju prava sudjelovanja u životu javnih hrvatskih medija sukladno omjeru svoga članstva u ukupnom stanovništvu.
– Napokon se donosi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica.
– Dolazi do potpisivanja ugovora između Hrvatske države i drugih vjerskih zajednica.
– Prvi puta se i u međukonfesionalnim odnosima naglašava načelo pozitivne diskriminacije (što omogućuje pravoslavcima, muslimanima i židovima izostajanje s posla za vrijeme njihovih vjerskih blagdana, ali i adventistima svetkovanje subote.)

V. 2004. do danas: Razdoblje je konsolidacije državnosti Republike Hrvatske.

Otvaranje prema svijetu i pristupanje članstvu u Europskoj uniji najsnažnije obilježava ovo razdoblje. Iako su načinjeni veliki pomaci u demokratizaciji hrvatskog društva i odnosa prema vjerskim zajednicama, ostaje dovoljno prostora za daljnje napredovanje. Spomenimo samo nekoliko područja:
(1) Postoji nerazumijevanje mnogih u vezi s razdvajanja Crkve i države; uopće shvaćanje naravi te razlike je problematično.
(2) Protivno Ustavu i Zakonu, koji ne razdvajaju vjerske zajednica na male i velike, državne institucije to redovito i dalje čine, te se na godišnje prijame uglavnom pozivaju predstavnici velikih.
(3) Nije rijetka pojava da svećenici, čak i s propovjedaonice, govore protiv političkih stranaka lijeve opcije, a mnogi od njih uoči izbora otvoreno agitiraju za desne.
(4) Muslimani, u pravilu, teško dobivaju građevinske dozvole za gradnju džamija.
(5) Mnogi dani gradova i općina poklapaju se s vjerskim blagdanima tih mjesta, baš kao i dani nekih rodova Hrvatske vojske, kao što se blagdan sv. Mihovila slavi kao Dan Hrvatske policije.
(6) Obilježavanje državnih ureda kršćanskim vjerskim elementima.

Osnovna načela za vjersku slobodu temelje se na toleranciji i međusobnoj snošljivosti što, prije svega, uključuje:

1. Snošljivost države prema Crkvi.
Država nije kompetentna u duhovnim pitanjima, a uloga Crkve nije političke naravi. Jasnim odvajanjem Crkve od države svaka od njih moći će najdosljednije i najsnažnije izvršiti svoju ulogu. Država u Crkvi ne smije osjećati neprijatelja, niti se Crkva smije postavljati kao politička oporba. Država treba cijeniti rad Crkve, može je podržavati i materijalno poticati, što joj nikako ne daje prava da se miješa u njezin ustroj. Dakako, ni jedna pojedinačna vjerska zajednica ne smije biti “miljenicom države”.

2. Snošljivost brojčano veće vjerske zajednice prema manjoj.
Vjerojatno je najteže biti snošljiv našavši se u položaju brojčanog većeg i jačeg. Ne treba zaboraviti riječi koje se pripisuju francuskom filozofu Blaiseu Pascalu: “Ljudi nikad ne čine zlo tako potpuno i radosno, kao iz vjerskog uvjerenja.” Stvarni problem manjine može biti i bezrazložni strah. No, tu je odgovornost većine: treba stvarati ozračje u kojem će se sloboda jednostavno “osjećati”, jer i iracionalan strah je racionalan za onoga tko ga stvarno osjeća.

3. Snošljivost brojno manje vjerske zajednice prema većoj.
Možda je manji problem biti snošljiv ako je to jedini izbor. No, ovaj vid snošljivosti mogao bi se nazvati psihološkom snošljivošču i stanjem koje se neće bezrazložno pretvoriti u ksenofobični osjećaj ugroženosti, mržnje ili straha od većine. Uživati vjersku slobodu znači biti slobodan od osjećaja nelagode u odnosu prema većini i upotrijebiti slobodu u prihvaćanju prava većine da bude u većini.

Osamnaest godina poslije, mogu reći: Zahvalan sam Bogu što živim u zemlji vjerskih sloboda, što živim u zemlji u kojoj svatko može služiti Bogu prema vlastitoj savjesti. Prije dvije godine bila mi je čast aktivno sudjelovati u kampanji tadašnjeg saborskog zastupnika dr. Ive Josipovića za predsjednika Republike Hrvatske, ali još mi je veća čast što sam shvatio da danas živimo u zemlji vjerujuće većine gdje je moguće otvoreno i pošteno reći da nisi vjernik i još uvijek biti izabran za Predsjednika države.

Ako stvari promatramo s područja zakonske regulative, nismo nezadovoljni. Međutim, ako ih promatramo s razine svakodnevne vjerske prakse, nema straha da će Udruzi za vjersku slobodu ponestati posla. Nažalost, još i dan-danas itekako živimo u društvu u kojem je uobičajeno čuti o tome kako netko postupa nemoralno, ali ipak – po zakonu… U vrijeme osnivanja Udruge, poneseni idealima demokratskih promjena, maštali smo o trenutku kada ćemo zauvijek staviti znakove jednakosti između zakonitosti i pravednosti, s jedne strane, te etičnosti i moralnosti, s druge strane. Kako u Crkvi, tako i u politici. Kršćanska etika jest ona etika koju je živio Krist. Kristova etika nikada neće dopustiti smanjenje svojih standarda pod izgovorom rata i nečijih zločina, ili smanjenje moralnih mjerila pri primjeni na “naše okolnosti”!

Ako promatramo neka zapadnoeuropska društva koja su se poslije Drugog svjetskog rata demografski jako izmiješala, gdje ne samo da postoje značajne etničke i vjerske, nego i rasne različitosti, očito je da je demokratizacija i vjerska sloboda u tim narodima na višem stupnju, baš zato što se ona upravo ogleda u puno široj općoj toleranciji u svakodnevnom životu. A tolerancija, i ona vjerska, uključujući i načelo “pozitivne diskriminacije” manjine, što istodobno ne umanjuje prava većine, nije nešto što se stječe rođenjem, nego edukacijom. Odgovornost za takvu edukaciju ima svaki pojedinac, obitelj, država i — naročito — vjerske zajednice i crkve, jer je to njihovo primarno područje djelovanja.

Izlaganje prilagodio tiskanom obliku Miroslav Vukmanić