Izlaganje Drage Pilsela na tribini Hrvatske kršćanske koalicije povodom Dana vjerske slobode u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, 27. siječnja 2012:

Dan vjerskih sloboda se ne obilježava istodobno diljem svijeta.  Neki ga slave 15. siječnja u spomen na mučeništvo sv. Anastazije, 25.12.304. (ali se blagdan pomaknuo na 15. siječnja). Ona je pala za slobodu vjere za vrijeme cara Dioklecijana u Sirmijumu (današnja Srijemska Mitrovica) na granici kršćanskog Istoka i Zapada, pa je slavljena na istoku i zapadu te je u kršćanskome svijetu postala simbolom jedinstva kršćana. U nas se posebno slavi u Zadru u katedrali sv. Stošije, ili sv. Anastazije, gdje su njene moći dovedeni iz Carigrada za doba biskupa Donata.

Neke druge zemlje imaju svoje datume. Tako, na primjer, Indija Dan vjerskih sloboda slavi 14. listopada u znak sjećanja na važne korake približavanja Budista i Hinduista.

SAD, dekretom predsjednika Georgea Busha starijeg slavi 16. siječnja u spomen na donošenje tzv. Statuta Virginije iz 1786. u vezi vjerskih prava. Drugi ga pak obilježavaju u sklopu UNESCO-va Dana tolerancije 16. studenog.

Međunarodna udruga za vjersku slobodu, osnovana 1893. obilježava ga posljednje subote u siječnju. Pa se tako u nas uzima i ovaj datum od strane svih crkava i vjerskih zajednica okupljenih u hrvatskom ogranku IRLA-e, Udruge za vjersku slobodu u RH, koja je utemeljena 1994.

Kako bilo, prilika je to da se podsjeti na milijune ljudi koji su u povijesti stradali i koji i dan danas stradavaju zbog svojih vjerskih uvjerenja.

Mi se, okupljeni večeras na poticaj Hrvatske kršćanske koalicije, oslanjamo na članak 18. Opće deklaracije o ljudskim pravima koji glasi:

”Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima”.

Vjerska se prava sastoje u tome da pojedinci, društvene skupine i građanska vlast ne smiju nikoga prisiljavati da radi protiv svoje savjesti, ni sprječavati da radi po svojoj savjesti, privatno i javno.

Dakle to je pravo na slobodu biranja svjetonazora. Za slobodu biranja vjere ali i nevjere odnosno indiferentnost prema vjeri. I to je potvrđeno Ustavom RH. Pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti zagarantirani su člancima 38. i 40. Ustava RH. Jednakost vjernika i svjetonazora pak u članku 41.

Vjerska i etnička pripadnost, nažalost, usko su isprepletene u društvu pa smo tako, još jednom, prilikom popisa stanovništva 2011., imali i vjersku odnosno svjetonazorsku diskriminaciju, jer nije bilo predviđeno da se netko izjasni agnostikom već samo ateistom, a uz to smo imali i pojačanu nacionalnu identifikaciju a ne i izražavanje istinskog vjerskog identiteta.

Ovo ne znači da ne smije cijeniti utjecaj religije koji se očituje kod svakodnevnih aktivnosti vjernika, a koje, uz ostalo, rezultiraju oblikovanjem kulturnoga identiteta, ali i specifičnoga kulturnog krajolika.

Međutim, valja konstatirati kako su neke crkve i vjerske zajednice onemogućene a vjernici diskriminirani. Da nije tako, Hrvatska kršćanska koalicija na Europskom sudu za ljudska prava u Strassbourgu ne bi dobila tužbu protiv države Hrvatske zbog diskriminacije manjinskih vjerskih zajednica a koje su pokrenule Protestanska reformirana crkva u RH, Crkva cjelovitog evanđelja i Savez crkava Riječ života. Republika Hrvatska je isplatila presuđenu odštetu ali Vlada RH i dalje odbija s tim zajednicama potpisati adekvatne ugovore, ona ih diskriminira.

Vjerujemo da to nije namjera novoga premijera Zorana Milanovića, te da će uskoro ta nepravda biti otklonjena. To jest da će biti zamjenjen tajnik Vladine komisije za odnose s vjerskih zajednica, čija je netrpeljivost dovela do spomenute diskriminacije.

U nastojanju da ostvare svoja prava, navedene crkve imaju podršku predsjednika Republike, Ive Josipovića, koji je izrazio mišljenje da je po srijedi zaista diskriminacija navedenih zajednica s kojima Vlada mora potpisati odgovarajući ugovor kako bi zajednice uživale (kao i one s kojima Vlada ima ugovore), prava na pastoral (bračni na primjer), na vjeronauk i na državnu potporu.

Pravo na vjersku slobodu je temelj svih drugih prava, neumorno i odvažno ističu Pape počevši, snažnije, od vremena kada je Ivan XXIII. shvatio da, kada se govori o miru u zemlji (Pacem in terris), treba istodobno govoriti o ljudskim pravima a među inima i o vjerskoj slobodi.

Tako se i dogodilo da je Drugi vatikanski sabor donio Deklaraciju o vjerskoj slobodi nazvana, pazite važnost i poruku naslova: ”Dostojanstvo ljudske osobe”. Dignitatis humanae, je izglasana 7. prosinca 1965. Predmet deklaracije Dignitatis humanae o vjerskoj slobodi jest ”pravo osobe i zajednica na društvenu i građansku slobodu u vjerskoj stvari”.

Znak vremena je, ističe Sabor, sve veća svijest o dostojanstvu ljudske osobe koja vodi do traženja slobode odlučivanja na svim područjima, posebice u ”slobodnom ispovijedanju religije u društvenoj zajednici”.

Kao novinar ali i kao teolog, kao osoba koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava i koja ima liberalni svjetonazor, ne mogu a da ovdje na kažem, kao posljedica prethodnoga, da se ne smije zagovarati jedna prava a zanijekati druga. Da budem točan i konkretan, na primjer, nekorektno je zalagati se za vjerska prava a negirati činjenicu da se u Hrvatskoj i dalje vrši segregacija po pitanju seksualnog identiteta osobama homoseksualne orijentacije.

Treba danas podignuti glas i za one koji trpe progon u svijetu. Papa Benedikt XVI. u novogodišnjoj poruci u povodu Svjetskog dana mira posvećena vjerskoj slobodi kaže ovako:

“Kršćani trpe najveće progone zbog svoje vjere. Mnogi su izloženi uvredama i žive u strahu zbog traženja istine i vjere u Isusa Krista, kao i iskrenog apeliranja na poštivanje vjerske slobode. Sve je to neprihvatljivo jer je uvreda Bogu i ljudskom dostojanstvu, a predstavlja prijetnju sigurnosti i miru, te sprječava ostvarenje istinskog i cjelovitog čovjekova razvoja…”.

Ovih dana smo svjedoci strašnoga pokolja kršćana od ruke islamskih fundamentalista na sjeveru Nigerije, najmnogoljudnije i najkompliciranije zemlje u Africi. Stradava kršćanska zajednica u Iraku, napadaju se Kopti u Egiptu, smanjuje se broj kršćana u Svetoj zemlji, proganjaju se kršćani u Pakistanu, itd.

U tom smislu vjerska je sloboda stečevina političke i pravne kulture. Ona je osnovno opće dobro po kojem svaka osoba ima mogućnost slobodno ostvarivati svoje pravo kao pojedinac ili, pak, kao zajednica ispovijedati i očitovati vlastitu vjeru i religiju”, ističe se između ostalog u poruci papa Benedikta XVI.

U svojoj novogodišnjoj poruci Papa se posebice obraća ”kršćanskim zajednicama koje trpe progone, diskriminacije, nasilja i nesnošljivosti, osobito u Aziji, Africi, na Bliskom istoku i napose u Svetoj Zemlji, mjestu koju je Bog izabrao i blagoslovio”.

Ne smije se, međutim, zatvarati oči pred fanatizmom i fundamentalizmom  koji se često pojavljuje. To su stavovi koji su protivni ljudskom dostojanstvu i ne mogu se nikada i ničim opravdati. Posebice ako se čine u ime religije kao što smo imali priliku pratiti prijetnje pastora Jonesa koji je na Floridi prije više od godinu dana prijetio javnim spaljivanjem časnog Kur’ana.  I valja se protiv toga odlučno boriti. Istom odlučnošću, kojom se osuđuju svi  oblici religijskog fanatizma i fundamentalizma, nužno se oduprijeti i svim oblicima neprijateljstva protiv religije, koji ograničavaju javnu ulogu vjernika  u građanskom i političkom životu.

Iako mislim da je, načelno, predsjednik Republike u pravu kada kaže da u Hrvatskoj imamo dobru razinu poštovanja vjerskih sloboda (takve ocjene možemo čuti i od nekih vjerskih čelnika kao što je predsjednik Mešihata IZ u RH muftije Šefka ef. Omerbašića u odnosu na položaj muslimana), kao novinar moram konstatirati i poneke pojave koje ne govore u prilog takvom zaključku.

Na primjer, smatram da u vjerske slobode spada i pravo da se ekumenski djeluje a što, primjerice, gornjokarlovački episkop Srpske pravoslave crkve, koji ima crkvenu vlast u Rijeci, tamo ne dopušta svojim svećenicima, pa tako i obeshrabruje i demotivira pravoslavne vjernike da sudjeluju u ekumenskim aktivnostima toga grada gdje se, možda iskrenije nego igdje drugdje u Hrvatskoj, prakticira ekumenizam.

Mislim da je problem kod nepoštivanja vjerskih sloboda taj i što naše novinarke i novinare ne zanima vjerska problematika, što se često zanemaruju ili ignoriraju važni oblici prakticiranja vjerske slobode kao što je bilo gotovo potpuno ignoriranje čina pokajanja episkopa zahumkso-hercegovačkog i primorskog, vladike Grigorija, koji je kao gost dubrovačkog biskupa Mate Uzinića prije nekoliko dana u dubrovačkoj katedrali vrlo jasno i hrabro zatražio oprost zbog razaranja toga grada u Domovinskome ratu a od strane vjernika SPC-a, konkretno, iz Trebinja.

U red ignoriranja vjerske problematike a čime se sužava vjerska sloboda ide i mišljenje da male protestanske zajednice ne zaslužuju pažnju većih medija osim u programima HTV-a i HR-a.

Kao akt kršenja vjerske slobode, odnosno slobode svjetonazora, uključio bih i nedavnu propovijed vojnog biskupa Jurja Jezerinca u Karlovcu u povodu 20. godišnjice Međunarodnog priznanja Republike Hrvatske kada je kao odgovorne za agresiju na Hrvatsku, bez ikakve diferencijacije, prozvao ateiste, što je izazvalo veliku buru u javnosti.

Vjerska sloboda može biti i zloupotrebljena o čemu govore redovite mise zadušnice za ustaškog diktatora i ratnog zločinca Ante Pavelića a na kojima se o Poglavniku govori u superlativima obezvrjeđujući, svaki puta iz nova, žrtve ustaškog terora.

Religija se ne može reducirati samo na privatnu stvar pojedinca, ona je i društvena pojava. Drugo, kao društvo, religijska zajednica ima u široj društvenoj zajednici ulogu onoga tko svjedoči o Bogu. Religijske zajednice ističu Boga kao jedini apsolut, sve ostale stvari deapsolutizira. To znači da ujedno deidolizira svjetovne stvari, kojima se ne treba klanjati.

Ovo je važno zato što u suvremenim društvima često država ili nacija, sustav ili ideologija postaju idolima, da bi im se ljudi žrtvovali. To je opasno za čovjeka i za društvo u cjelini.

Poštovanje prava na vjersku slobodu temelj je poštovanja svakoga drugoga prava. Kada je u opasnosti vjerska sloboda, sva se prava tresu.

Naše se društvo više ne smije izgrađivati na totalitaran način, niti se smije koncipirati ideološki i (ili) svjetonazorski – pa ni vjerski monolitno – po prevladanoj nacionalno-religijskoj paradigmi.

Niti jedna vjerska zajednica ne može se privilegirati na račun drugih jer bi to bilo protivno ustavnom načelu ravnopravnosti, a svima treba omogućiti slobodno i autonomno djelovanje. Pri tome treba voditi računa da pravo i sloboda vjerovanja (i nevjerovanja) spadaju među temeljna ljudska prava i slobode. Njih nitko nikome ne poklanja niti ih smije prikraćivati jer ona proizlaze iz same naravi i dostojanstva svakog čovjeka kao individue.

Zauzimajući se za modernu laičku i svjetonazorski neutralnu državu mi se zalažemo i za potpunu vjersku slobodu koja proizlazi iz dostojanstva ljudske osobe i oslanja se na ljudsku savjest koja je, i to je moja današnja ključna poruka, prije svake ljudske vlasti.

 

 

 

 

 

 

Mr. sc.  Drago Pilsel, teolog i novinar, kolumnist Glasa Istre i tportala