Mr. sc. Mevludi ef. Arslani

Poštovani članovi skupštine Udruge za vjersku slobodu,
Uvaženi muftija Hasanoviću,
Poštovani mitropolite Porfirije,
Poštovani glavni rabine Preleviću,
Dragi i poštovani rektore Boras,
Cijenjeni prisutni,
Dame i gospodo,
Braćo i sestre,

Osobita mi je čast i zadovoljstvo da večeras mogu biti s vama i podijeliti neka razmišljanja o temi Dobročinstvom usrećimo drugoga, a u kontekstu aktualnoga svjetskoga fenomena migracija, o kojima se uglavnom govori kao migrantskoj krizi današnjice i koja se smatra jednim od najvećih izazova s kojima se suočavamo na početku trećega tisućljeća. Riječ je o krizi koja je podijelila društva ne samo na Zapadu, nego i kod nas, i koja je razotkrila pravo lice ne samo pojedinih država, vlada i političkih stranaka, već i pojedinih javnih osoba, političara i aktivista koji svojim javnim nastupima, u nedostatku konkretnih rješenja, doprinose netoleranciji, ksenofobiji, rasizmu i diskriminaciji, jednom riječju antiimigrantskoj politici koja nerijetko prelazi u histeriju. Širenju histerije doprinose i neetička izvješćivanja medija, kojima je jedini cilj senzacionalizam, koji je polako ali zasigurno zahvatio većinu medija i na Zapadu i kod nas.
Gotovo da i ne postoji nijedno mjesto na svijetu gdje se ne bi mogle opaziti migracije, progonstva i izbjeglištva. U potrazi za boljim životom, na putu prema razvijenijim dijelovima svijeta u kojima vide bolje životne uvjete, socijalno uređena društva i veću sigurnost za vlastitu budućnost, ljudi napuštaju svoje domove. Nažalost, uz migraciju su nerijetko povezani i trgovina ljudima, izrabljivanje pojedinih skupina, prisilna raseljavanja stanovništva, nasilja nad manjinama, pa i genocidni postupci prema nekim skupinama i cijelim narodima. To je pokazatelj duboke društvene i kulturalne krize, koja se može raspoznati kao temeljna antropološka kriza.
Kad govorimo o migracijama, važno je podsjetiti da su migracije neizbježna pojava od najranije povijesti sve do suvremenog doba, te predstavljaju temelje na kojima je izgrađen današnji svijet. Naime, poznat nam je slučaj prvoga čovjeka Adama/Adema a.s. i njegove supruge hazreti Eve/Have, koji su se, nakon izgona iz raja/dženneta, nastanili na Zemlji. Prema tomu, možemo reći da su svi ljudi, od Adama do danas, migranti i prolaznici na ovom planetu. Ako pozorno promatramo ljudsku povijest kroz svete knjige, osobito povijest i migracije Božjih poslanika/proroka, možemo zaključiti da su migracije zapravo Božji zakon na ovome svijetu. Sjetimo se kur’anskoga narativa o Abrahamu/Ibrahimu a.s.: “Ja sam muhadžir (ja se selim) onamo kuda mi je Gospodar moj zapovjedio.”1 Sjetimo se, također, migracije Jakova/Jakuba a.s. sa svojim sinovima u Egipat2, ali i općepoznate nam Mojsijeve migracije/Musaa a.s. u Obećanu zemlju3, kao i migracije Noe/Nuha a.s. pred sveopćim potopom do usidrenja broda na brdu Džudijj, odnosno planini Ararat u današnjoj Turskoj. Mi, muslimani, osobito se sjećamo migracije koju su prvi muslimani učinili u Abesiniju (današnju Etiopiju i Eritreju), 615. godine, kod pravednoga kršćanskoga vladara Negusa, kako bi se zaštitili od mekanskih politeista.4 Vladar ih je primio i dopustio im da žive u Abesiniji, pruživši im zaštitu i odbivši ih isporučiti vođama Meke, usprkos dugogodišnjem prijateljstvu i darovima koje su poglavice Meke poslali kako bi Negus vratio političke migrante natrag. “Ni za brda zlata ne bih naudio nijednom od vas”5, rekao je Negus muslimanima dok su čekali na njegovu odluku. Oni su živjeli u neislamskom okruženju pod vlašću vladara kojega su poštovali, zato što je bio pravedan, pouzdan i darežljiv. Bio je to prvi kontakt muslimana i kršćana. Prvi dodir islama i kršćanstva ostvaren je u trenutku kad su kršćani pružili zaštitu muslimanima. Ovaj prvi dodir islama i kršćanstva obilježilo je poštovanje, pomoć u nevolji i pružanje zaštite. Bio je to i prvi religijsko-dijaloški susret kršćana i muslimana, ali i prepoznavanje zajedničkih odrednica islama i kršćanstva. Obje strane su ravnopravno stupile u dijalog o tome tko u što vjeruje, bez pokušaja obraćanja druge strane, sa zaključkom na kraju da obje religije, uz mnoštvo sličnosti, predstavljaju ravnopravne puteve ka spasenju.
Mi, muslimani sjećamo se i druge migracije, odnosno velike hidžre, koju su prvi muslimani predvođeni poslanikom islama Muhammedom a.s., 622. godine, učinili u Medinu, gdje su ih stanovnici Medine zdušno prihvatili i zaštitili; hidžre koja je značila jasan i nepokolebljiv raskid s okovima sustava i poretka u Meki, koji je u osnovi bio suprotan islamskim načelima jednakosti, pravde, dostojanstva i sigurnosti. Islamski povjesničari tu hidžru smatraju prekretnicom ne samo u povijesti islama, nego i u povijesti ljudskog roda, jer je ona bila početak novog doba u znaku oslobađanja od okova neznanja, poganstva, ropstva, nepravde i nemorala. Zbog važnosti koju je ta hidžra imala, halifa/kalifa Omer r.a. odredio ju je kao početak računanja nove muslimanske ere. Važno je, također, istaknuti bratimljenje koje je nastalo između migranata iz Meke i stanovnika Medine, koji su dijelili sve što su imali s migrantima iz Meke. Prema islamskim povjesničarima, bio je to događaj bez presedana u povijesti islama.
Četrnaest stoljeća kasnije, to jest u drugoj polovici prošloga stoljeća, nemali broj muslimanskih intelektualaca iz arapsko-muslimanskoga svijeta, zbog istoga razloga, to jest zbog nemogućnosti javnoga ispovijedanja vjere i zadovoljavanja vjerskih potreba, napuštaju svoje zemlje u kojima su vladali autoritarni režimi i pronalaze utočišta na Zapadu, gdje su u miru i blagostanju izvršavali svoje vjerske potrebe, bez straha i strepnje da će ih netko zbog toga proganjati. Riječ je o akademski obrazovanim ljudima, liječnicima, profesorima, znanstvenicima, inženjerima i poslovnim ljudima koji su dali, i dan-danas daju, svoj doprinos razvitku zemlje u kojoj žive radeći i djelujući. Prihvatili su Zapad kao svoju domovinu, a svojim zalaganjem i trudom doprinose općem društvenom razvitku.
I danas dobri kršćani na Zapadu, predvođeni papom Franjom, usprkos negativnom stavu prema migrantima i daljnjoj imigraciji u nekim europskim zemljama, nastavljaju slijediti plemenitu tradiciju pružanja zaštite i azila muslimanskim prognanicima i migrantima koji se nađu na meti zlostavljanja u vlastitoj zemlji.
Govoreći o migracijama, ne mogu ne spomenuti veliki angažman pape Franje koji, duboko ganut tragedijom izbjeglica i migranata, naočigled ravnodušnosti pojedinaca i zajednica, ukazuje na njihovu patnju, ali i na problem gubitka suosjećanja za te ljude u kulturalnim obilježjima današnjice. Naime, Papa Franjo smatra da su migranti, izbjeglice i tražitelji azila najvidljivije žrtve globalne ekonomije isključivanja i društvene nejednakosti u suvremenom svijetu, koje izravno pogađa globalizacija ravnodušnosti i kultura odbacivanja.6 On poziva kršćane da budu solidarni i milosrdni prema migrantima, jer je to revolucionarna pokretačka snaga i doprinos zajedničkim naporima svih ljudi, svih religija, političke zajednice i civilnoga društva u suradničkoj i bratskoj humanitarnoj skrbi za one koji su prihvatili rizik puta u život dostojan čovjeka.7 Papa Franjo je u svojoj poruci u povodu 51. Svjetskoga dana mira pozvao na zajednički odgovor prema izbjeglicama i migrantima koji se može izraziti pomoću četiri glagola: primiti, zaštititi, promicati i integrirati.8 Kroz ta četiri aktivna glagola papa Franjo poziva na human prihvat migranata, izbjeglica, tražitelja azila i žrtava trgovine ljudima; na njihovu zaštitu na način da prepoznamo i branimo nepovredivo dostojanstvo onih koji bježe od stvarnih opasnosti u potrazi za azilom i sigurnošću, te da spriječimo njihovo izrabljivanje; poziva na podupiranje cjelovitog ljudskog prihvata migranata i izbjeglica, poput osiguravanja pristupa svim razinama obrazovanja, kako bi razvili svoje potencijale i vještine i na taj način bili osposobljeni za susret s drugima, i jačanje duha dijaloga, te omogućavanje izbjeglicama i migrantima potpuno sudjelovanje u životu društva u koje su primljeni, kao dio procesa uzajamnog obogaćivanja i plodne suradnje u službi cjelovitog ljudskog razvoja lokalnih zajednica.
Raduje me činjenica da je naša domovina od samoga početka takozvane migrantske krize iskazala gostoprimstvo migrantima i izbjeglicama, osobito tijekom najvećega migrantskoga vala, 2015. godine, dok su naši susjedi duž svojih granica postavljali takozvanu “žilet-žicu”, ili ogradu, kako bi spriječili ulazak izbjeglica i migranata u njihove zemlje. Dobročinstvom koju smo pokazali te godine usrećili smo te ljude i olakšali im tegobe i muke s kojima su bili suočeni. Nažalost, u zadnje vrijeme sve češće nailazimo na izvješća raznih nevladinih organizacija koje se bave migrantima i izbjeglicama, poput Human Rights Watcha, u kojima se navodi nehuman odnos Hrvatske policije prema migrantima koji iz Bosne i Hercegovine uspiju ući u Hrvatsku. Naime, u godišnjem izvješću Human Rights Watcha o stanju ljudskih prava, navodi se kako Hrvatska nezakonito i nasilno vraća migrante u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju, kršeći pritom zakone Europske unije o izbjeglicama i ljudskim pravima. I Amnesty International u svojem izvješću iz ožujka prošle godine proziva Hrvatsku policiju za nasilje i zlostavljanje izbjeglica i migranata na takozvanoj balkanskoj ruti. Usprkos takvim izvješćima, kad govorimo o odnosu prema migrantima koji su u Hrvatskoj dobili supsidijarnu zaštitu, i onih koji su u procesu dobivanja, možemo ustvrditi da smo svi kao društvo pokazali veliku empatiju i pomoć prema njima. Želim spomenuti veliku požrtvovnost Isusovačke službe za izbjeglice, ali i Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, koji preko svojih službi rade na integraciji migranata u naše društvo, što je od posebne važnosti za dobrobit, prosperitet i koheziju našega društva u budućnosti. Važnu ulogu u procesu njihove integracije, dakako, imaju i nevladine humanitarne organizacije koje, također, svakodnevno pružaju pomoć migrantima i tražiteljima azila, i na taj im način daju podršku u njihovoj integraciji. Želim istaknuti organizaciju Are You Syrious, osnovanu u jeku migrantske krize, koja pomaže djeci migranata pri učenju hrvatskoga jezika, pripremaju ih za ulazak u školski sustav, a pružaju im i individualne i skupne instrukcije iz pojedinih nastavnih predmeta. Kako bismo postigli potpuno socijalnu inkluziju migranata, važno ih je uključiti, a osobito djecu i mlade, u sve kulturne sfere našega društva, a jedna od tih kulturnih formi je i škola. S obzirom da dolazim iz sustava školstva, mogu posvjedočiti da je riječ o vrlo darovitoj djeci, koja vrlo brzo svladaju hrvatski jezik, uče o hrvatskoj kulturi i integriraju se u naše društvo. Hoće li integracija migranata u naše društvo biti uspješna, uvelike ovisi i o našem odnosu prema njima. Stoga, pomozimo im kako bi se što bolje integrirali u naše društvo, i na taj način zajednički izgradimo uspješno, sigurno i napredno društvo u kojemu će biti mjesta za svakoga, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili drugu pripadnost.

Zaključak
S obzirom na činjenicu da svi pokazatelji kojima raspolaže međunarodna zajednica ukazuju na to da će globalne migracije nastaviti označavati našu budućnost, od nas se očekuje da ne budemo indiferentni, nego da imamo osjećaj solidarnosti i suosjećanja jednih prema drugima, a to danas posebno vrijedi za izbjeglice i migrante. Ne smijemo iznevjeriti i izdati čovjeka, niti ga ostaviti kad mu je potrebna pomoć i okrenuti glavu na drugu stranu, kao da nas se njegova nevolja ne tiče. Naprotiv, svaku ljudsku nevolju moramo prihvatiti kao da je i naša nevolja. Ukoliko želimo da nam Bog bude u pomoći, moramo pomoći svojemu bratu. Naša je uloga da dekadentni humanizam kojemu svjedočimo pretvorimo u solidarni humanizam, koji je nužan za cjeloviti ljudski razvoj i istinski napredak čovječanstva u mirotvorstvu, bratstvu i očuvanju prirode i svega onoga što je Svemogući Bog stvorio. Ovo je povijesna prilika globaliziranja bratstva, solidarnosti i ljubavi u kojoj, kako kaže papa Franjo, treba aktivno sudjelovati. Kao rezultat te konstatacije urodila se i inicijativa za potpisivanjem Povelje o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, koju su 4. veljače 2019. u Abu Dabiju, u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, potpisali papa Franjo i veliki imam i rektor Sveučilišta Al-Azhar u Kairu, Ahmed Al-Tajjib. Prva rečenica Povelje u predgovoru glasi: “Vjera vodi vjernika da u drugom vidi brata kojega treba podržati i ljubiti.” Ta Povelja smatra se suvremenom prekretnicom u odnosima islama i kršćanstva, i potiče na suodgovornost, odnosno brigu za svakoga čovjeka i na zajedničko dobro, a na tragu je čuvene Nostra Aetate i jasnih poruka našega Stvoritelja. Bez toga nema nam bolje i svjetlije budućnosti. Kako je papa Franjo rekao tijekom posjeta Ujedinjenim Arapskim Emiratima prošle godine: “Nema alternative; ili gradimo budućnost zajedno, ili neće biti budućnosti.”
Hvala vam na pozornosti!

1 Kur’an, 29:26
2 Kur’an, 12:99
3 Kur’an, 21:23
4 Prije nego što se skupina muslimana uputila prema Etiopiji, poslanik islama Muhammed a.s. im se obratio riječima: “Tamo ćete naići na jednog tolerantnog kršćanskog vladara koji će vas zaštiti.” (Ibn Kesir, El-bid_je ven-nih_je, 2. dio, Daru-l-kutubi-l-_ilmijje, 1979., Bejrut, Libanon, 72.)
5 Ibn Kesir, El-bid_je ven-nih_je, 3. dio, Daru-l-kutubi-l-_ilmijje, 1979., Bejrut, Libanon, 80.
6 Usporedi: Papa Franjo, Evangelii gaudium – Radost evanđelja, Zagreb, 2013., br. 53–54; 61–65
7 Usporedi: Papa Franjo, Crkva milosrđa…, 24; 124–126.
8 http://www.vatican.va/content/francesco/hr/messages/peace/documents/papa-francesco_20171113_ messaggio-51giornatamondiale-pace2018.html (20. siječnja 2020.)