Obožavaju li kršćani i muslimani istoga Boga?

Vođa jedne vjerske zajednice je prije nekoliko godina rekao da ne bi mogao moliti sa Židovima jer se oni mole drugom Bogu. Većina kršćana primila je to s nevjericom: Koga je Isus obožavao ako nije židovskog Boga? Ovo pitanje postaje osjetljivije kad su u pitanju muslimani, koji tvrde da je Bog jedan, dok su kršćani odlučni u tvrdnji da je Bog jedan u tri osobe. Ovdje zapažamo samo jednu značajnu razliku između dviju vjera.

No, jesu li razlike toliko velike koliko se na prvi pogled čine? Neki teolozi smatraju da su čak i veće, a rasprava o tome može se pročitati na stranicama časopisa Christianity Today.

Ali, Miroslav Volf, profesor teologije na Yale Divinity School, nije jedan od njih. Prijašnji profesor na Fuller Theological Seminary, pisac je mnogih knjiga koje pokreću na promišljanje, uključujući i knjige: Exclusion and Embrace: A Theological Exploration of Identity, Otherness, and Reconciliation (Abingdon Press), te Against the Tide: Love in a Time of Petty Dreams and Persisting Enmities (Eerdmans). U svojoj knjizi naslova Allah: A Christian Response (HarperOne) (Allah: kršćanski odgovor), dotiče se onoga što smatra jednim od najvažnijih pitanja s kojima se susreću kršćani i muslimani. Mark Galli, glavni izvršni urednik časopisa Christianity Today, razgovarao je s Miroslavom Volfom o njegovoj posljednjoj knjizi.

Tvrdite da muslimani i kršćani obožavaju istoga Boga. Zašto je važno odrediti je li to tako ili nije?

Muslimani i kršćani čine dvije najveće religijske grupe u svijetu, a to je više od polovice čovječanstva. Jedni drugima stoje za vratom, ako ne doslovno, a ono u mislima. Stoga trebamo pronaći načine da zajedno vjerujemo u miru. Obje su skupine monoteisti. Vjeruju u jednoga Boga, jednoga Boga koji je vrhovni Gospodar i kojemu su poslušni. Objema vjerama Bog utjelovljuje ono što je u konačnici važno i vrijedno. Ako se naše razumijevanje Boga sukobljava, tada će nam biti teško živjeti u miru, ne i nemoguće, ali teško.

Stoga, istraživati do koje mjere kršćani i muslimani imaju sličan koncept o Bogu temeljno je za ispitivanje nastanjujemo li zajednički moralni svemir, unutar kojega postoje neke duboke razlike o kojima se može pregovarati, razgovarati i prosuđivati.

Paradigma za kršćane je Božje djelovanje u Isusu Kristu: Bog, koji je beskonačan i svet, seže prema onome koji je konačan i grješan. Ne može biti veće razlike od ove. Dakle, s kršćanskog stajališta, čak je neophodno imati nešto zajedničko s drugima kako bismo ih voljeli?

Slažem se s većim dijelom vašeg pitanja. No, ne mislim da se trebamo slagati s bilo kime kako bismo tu osobu voljeli. Zapovijed kršćanima da vole druge ljude, budu im blagonakloni i dobročinitelji neovisna je o tome što taj drugi vjeruje. Ali, hoćemo li moći na neki način prokrčiti put međusobnoj povezanosti u društvenom životu? Hoćemo li moći naseljavati zajednički prostor? Ovo je pitanje sasvim drugačije od pitanja mogu li ja nekoga voljeti.

Američki građanski rat, jedan od najkrvavijih ratova u povijesti, bio je jedan od onih u kojima su ljudi vjerovali u istoga Boga i isto Pismo. No, to nije doprinijelo mirotvorstvu. Ipak vi još uvijek mislite da je važno potvrditi kako muslimani i kršćani obožavaju istog Boga. Zašto?

To je istina. Među najgore nasilje u današnjem svijetu spada ono koje se događa između otuđenih religijskih i etničkih grupa, ali ne na bojnom polju. Događa se usred dnevne sobe i između ljudi koji dijele puno toga i imaju puno zajedničkog. Dakle, moja tvrdnja nije da će sve nasilje biti spriječeno ako imamo zajedničke vrijednosti. Moja je tvrdnja da nam je posjedovanjem zajedničkih vrijednosti omogućeno pregovarati o različitostima. U odsutnosti zajedničkih vrijednosti, ili moramo živjeti odijeljeni na vlastitim prostorima (što mislim da u suvremenom svijetu nije moguće) ili pribjeći nasilju kako bismo rješavali sukobe.

Dobro, onda, obožavaju li kršćani i muslimani istog Boga?

Prvo, svi kršćani ne obožavaju istog Boga, a ni svi muslimani ne obožavaju istog Boga. U pravu ste. No, ja mislim da su muslimani i kršćani koji prihvaćaju uobičajene tradicije svoje vjere upućeni na isti cilj, na isto Biće, kada mole, kada obožavaju i kada govore o Bogu. Onaj kome se sve to upućuje je isti. Opis Boga je djelomično drugačiji. Postoje značajne razlike podložne oštrim raspravama. Neke su razlike doista temeljne za vjeru, poput doktrine o Trojstvu. Istodobno, postoji začudno preklapanje i sličnosti. Treba graditi na sličnome, a ne samo jadikovati nad različitostima.

Koje su najzapaženije sličnosti u načinu na koji muslimani govore o Allahu, a kršćani o Bogu?

Jedna od sličnosti koju ne smijemo zaboraviti jest da je Bog jedan u objema tradicijama. To je vrlo važno. Drugo, Bog je milosrdan. Također, Bog je pravedan. Ovo su značajne zajedničke točke, da je Bog jedan, Bog je milosrdan i Bog je pravedan. Imamo različito razumijevanje svake od ovih sličnosti, no preklapanja su doista dojmljiva.

Neki teolozi tvrde da kada kršćani i muslimani kažu „Bog je jedan“, oni misle na nešto što je u svojoj biti različito, jer je za kršćanina Bog Trojstvo.

Odgovorit ću pitanjem: „Obožavaju li kršćani i Židovi različite bogove?“ Nadat ću se da će odgovor biti: „Ne.“ Židovi i kršćani obožavaju istog Boga. Oni samo Boga razumijevaju na različit način – kršćani na trinitarni način, a Židovi ne.“ Neki Židovi i muslimani optužuju kršćane za idolatriju jer vjeruju u Trojstvo. Moj je odgovor objema grupama da u osnovi pogrešno razumiju kršćansko shvaćanje Trojstva. Mi ne obožavamo tri različita entiteta koja sjede na tri trona, jedan do drugoga, već obožavamo jedno nepodijeljeno božansko Biće koje nam dolazi u tri osobe. Isto tako tvrdim da nepriznavanja doktrine o Trojstvu u Kuranu jesu odbacivanja neodgovarajuće shvaćene verzije Trojstva. Tvrdim samo da puno toga što muslimani odbacuju vezano za Trojstvo, (primjerice, da mi obožavamo tri boga) treba zanijekati i svaki pravovjerni kršćanin.

Došli smo na zamisao kako su muslimani naši neprijatelji, te da su muslimanski terorizam i ekstremizam najvažniji neprijatelji protiv kojih se treba boriti. Ja mislim da je to pogrešno. Zar većina religija ne pretpostavlja Boga koji je svemoćan i milostiv? Je li moguće da u krajnjem slučaju svi mi obožavamo istoga Boga? Tada možda i nema nečeg takvog kao što je idolatrija, samo postoje različita tumačenja.

Ako netko pretpostavi postojanje više od jednog boga, morao bih reći da mi tada ne obožavamo istog boga. Kaže li netko da je Bog jedno sa svijetom, morao bih također reći da mi ne obožavamo istog boga. Ono što povezuje muslimane i kršćane, a što je središnje u mojim tvrdnjama, jest da je Bog jedan, da je On različit od svijeta, te da je jedan Bog stvorio sve što nije Bog. Postoji korjenita razlika između stvorenja i Stvoritelja. Ovo je temeljno monoteističko vjerovanje. Muslimani, kršćani i Židovi dijele to mišljenje. Stoga, oni vjeruju u istog Boga. Politeisti i idolopoklonici ne dijele to vjerovanje.

Ako kršćani i muslimani obožavaju istog Boga i podjednako shvaćaju Njegovu volju, da trebaju voljeti Boga i bližnjeg, jesu li onda islam i kršćanstvo dva jednakovrijedna puta prema spasenju?

Ja mogu obožavati istoga Boga, a da još uvijek nemam pravilan, odgovarajući i potpun odnos s tim Bogom ili ne razumijem tko je taj Bog i koje su Božje namjere s čovječanstvom. Obje religije, i islam i kršćanstvo, imaju različit put razumijevanja onoga što Bog doslovno traži, i što je još važnije, što Bog daje. Mislim da je preporučljivo za obje vjere, a osobito za kršćane, kojima je tako i zapovjeđeno, uključiti se u svjedočenje, kako bi upućivali na potpunu stvarnost tko Bog jest i što je naročito Isus Krist učinio za spasenje čovječanstva.

Poput mnogih ljudi danas, i vi ste protiv vjerskog ekstremizma. No, nisu li Isusa, Muhameda, Franju Asiškog, Gandija, Martina Luthera Kinga mlađeg i neke druge nazivali ekstremistima svoga vremena? Jesmo li mi doista protiv ekstremizma?

Shvaćam da riječ ekstrem nije uvijek najbolja riječ. Nitko sebe ne opisuje kao ekstremista. Na neki način, sama uporaba pojma ekstremist već je način da nekoga odbacimo, i kao što ste ovdje istakli, postoje mnoge velike, svete osobe koje su po pitanju svojih stajališta bile nepopustljive, radikalne i u tom smislu vrlo ekstremne. Isus je tu dobar primjer. Ono što razdvaja dobroćudni od zloćudnog ekstremizma jest uporaba prinudnih sredstava za postizanje ciljeva. Nije u pitanju koliko čvrsto ili gorljivo se pridržavaš određenih gledišta i tvrdiš da su istinita. Radi se o tome jesi li voljan i osjećaš li se pozvanim primorati druge na prihvaćanje tih stajališta, te rabiš li sredstva prinude kako bi postigao svoj cilj. I muslimani i kršćani imaju dobre, jake razloge za čvrsta osvjedočenja o tome što je dobro a što loše, što je istinito a što lažno. A ja zasigurno ne bih smatrao ekstremistima ljude koji se drže ovih uvjerenja.

Mnogi će kršćani čuti vaše tvrdnje i reći: „Mi ne obožavamo istoga Boga. Mi ispovijedamo dvije temeljno različite vjere.“ Koje biste im razloge dali za rad s muslimanima na pomirenju?

Muslimani i kršćani će sve više dijeliti ista područja. Ako je kršćanska dužnost živjeti u miru sa svim ljudima, onda mislim da to uključuje i muslimane. I još dublje, kršćani tvrde da je Bog ljubav i da Bog voli sve ljude, toliko daleko da je Krist umro za svako ljudsko biće. Iz toga proizlazi da su kršćani obvezni sve ljude voljeti, što uključuje i muslimane, i stoga s njima živjeti u miru.

Osim sprječavanja nasilja, ima li još razloga za rad s muslimanima?

Došli smo na zamisao kako su muslimani naši neprijatelji, te da su muslimanski terorizam i ekstremizam najvažniji neprijatelji protiv kojih se treba boriti. Ja mislim da je to pogrešno. Terorizam je velik problem, no njegov značaj blijedi kad ga usporedimo s hedonističkom naravi kulture u kojoj živimo. Imati muslimane na svojoj strani u borbi protiv de facto hedonizma vrlo je važna stvar. Ono što se od nas u ovom trenutku traži jest zdrav dijalog između muslimana i kršćana o tome što je potrebno za dobar život, život koji je alternativa hedonizmu. Kao što su evangelici u jednom trenutku otkrili da katolici mogu biti njihovi saveznici, ja mislim da, na puno istančaniji način (jer se radi o dvije religije), muslimani mogu biti naši saveznici u naporima da u današnjem svijetu ispravno živimo.

Razgovor Marka Gallia s profesorom Miroslavom Volfom izvorno je objavljen u časopisu Christianity Today 15. travnja 2011.