Poštovana predsjednice Udruge mr. Matković-Vlašić,
Poštovani tajniče dr. Matak,
Poštovani članovi Glavnog odbora Udruge, tijela koje je donijelo Odluku o priznanjima,
Poštovane dame i gospodo,

Cijenjene kolegice i kolege ”“ dobitnici priznanja,
Cijenjeni gospodine izaslaniče Predsjednika Republike Hrvatske,

Vjerujem da ćete se svi složiti sa mnom kada, uz iskrenu zahvalnost za dobivena priznanja, kažem da smo dobili nešto što se nikada nismo trudili zaslužiti. Zapravo, dobili smo priznanje za ono što u stvarnosti jesmo, za ono što smo cijeloga života bili i živjeli, jednostavno zato što je to dio nas i što drukčije nismo mogli. Dakako, svaki u svom djelokrugu života i rada, baš kao i svi vi ostali koji ste danas ovdje i zajedno s nama dijelite iste životne vrijednosti. A to je: shvaćanje da smo svi mi ljudi jednaki, ljudi s istim pravima i odgovornostima, ljudi koji iznad svega cijene slobodu, a slobodu vjere i savjesti stavljaju na najviši stupanj slobode.

Dobro se sjećam prvih dana Udruge za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, dobro se sjećam okupljanja onih koji su činili Osnivačku skupštinu, 14. veljače 1994. godine u Hotelu Esplanade. Sjećam se i napora da okupimo što veći broj ljudi različitih konfesija i intelektualaca svih ideoloških uvjerenja, među kojima su nas mnogi s čuđenjem pitali: “Zašto osnivate jednu takvu udrugu u ovo vrijeme; zar vi nemate slobode?” A mi smo uvijek iznova naglašavali kako Udrugu za vjersku slobodu osnivamo baš zato što imamo slobode…
Nismo osnivali Udrugu da bismo bili jači u molbi za veću vjersku slobodu. Rekoh ”“ mi smo je već imali i znali smo da za nju nikoga ne trebamo moliti, znali smo da nam ona pripada baš kao što nam pripada zrak, voda ili sunce…

Ali, ipak…
Bilo je to vrijeme kad smo glavnog urednika religijskog programa HTV-a morali opominjati da nije u njegovoj ovlasti takozvanim “malim vjerskim zajednicama” oduzimati ona prava i slobode koje im je zajamčio Ustav Republike Hrvatske i da nije njegovo pravo dijeliti vjerske zajednice na povijesne i nepovijesne.

Bilo je to vrijeme kad smo pojedine načelnike i gradonačelnike morali podsjećati da su oni načelnici i gradonačelnici svih svojih građana, bez obzira u koju crkvu idu, ako uopće u neku idu; podsjećati ih da su oni načelnici i gradonačelnici, a ne župnici i svećenici svoje lokalne samouprave…

Bilo je to vrijeme kad smo učili abecedu demokracije, vrijeme u kojem se i mnogi dobri ljudi nisu najbolje snalazili. Poslije 45 godina ograničenih prava i sloboda vjernicima i vjerskim zajednicama te otvornog neprijateljstva između crkve i države ”“ teško im je bilo shvatiti da u novonastalim vremenima demokracije između naše crkve i naše države ne postoji nikakav znak jednakosti, teško im je bilo shvatiti kako je i za crkvu i za državu najbolje rješenje da se svaka bavi svojim poslanjem.

Konačno, bilo je to vrijeme kad su veliki dijelovi naše države bili okupirani, a mnoge crkve devastirane i oskvrnjene. Sjećam se prvih sastanaka Udruge kad je i ta točka stavljena kao problem koji treba rješavati.

Jedan dio mojih poslova u to vrijeme bio je humanitarni rad vezan uz prognanike i izbjeglice. A o tome kako su izgledale neke crkve u okupiranom području ”“ osobno sam se uvjerio. Ovo je prvi puta da u javnosti kažem ono što i vrlo mali broj mojih prijatelja uopće zna: dva puta sam u to vrijeme tajno posjetio okupirano područje i u razmaku od nekoliko mjeseci u najstrožoj konspiraciji proveo tamo dva produžena vikenda. Osobno sam se uvjerio u sve strahote kroz koje su vjernici u tim krajevima prošli. Bili su uglavnom bez prava, bez svećenstva i često bez bogomolja.

Poznati su mi mnogi lijepi događaji iz toga ružnoga vremena, no jednom sam tada osobno svjedočio. Nikada neću zaboraviti kako sam u jednom velikom selu stajao na zgarištu katoličke crkve. U tom selu postojala je još samo jedna bogomolja, adventistička, doduše i ona išarana mecima i ispunjena prestrašenim vjernicima koji su odmah i bez oklijevanja svoju bogomolju ponudili svojim suseljanima i braći kršćanima čija je crkva bila potpuno porušena.

Eto, i to je bio jedan od razloga zašto sam cijelim srcem želio oživotvoriti ideju jedne međukonfesionalne i nadideološke udruge koja zastupa potpunu slobodu savjesti i vjeroispovijesti.

Osamnaest godina poslije
Osamnaest godina poslije, mogu reći: zahvalan sam Bogu što živim u zemlji vjerskih sloboda, što živim u zemlji u kojoj svatko može služiti Bogu prema vlastitoj savjesti. Prije dvije godine bila mi je čast aktivno sudjelovati u kampanji tadašnjeg saborskog zastupnika dr. Ive Josipovića za predsjednika Republike Hrvatske, ali još mi je veća čast što sam shvatio da danas živimo u zemlji vjerujuće većine gdje je moguće otvoreno i pošteno reći da nisi vjernik i još uvijek biti izabran za Predsjednika države. Ne zato što nešto vjeruješ ili ne vjeruješ, nego zato što politici, kao i društvu uopće, trebaju hrabri ljudi koji ne uzmiču od svoje savjesti i usuđuju se javno iznijeti svoja uvjerenja, a zatim i živjeti u skladu s njima!

Nažalost, i dan danas itekako živimo u društvu u kojem je uobičajeno čuti to kako netko postupa nemoralno, ali ipak ”“ po zakonu… U vrijeme osnivanja Udruge, poneseni idealima demokratskih promjena maštali smo o trenutku kada ćemo zauvijek staviti znakove jednakosti između zakonitosti i pravednosti, s jedne strane, te etičnosti i moralnosti, s druge strane. Kako u crkvi, tako i u politici… Želeći dosegnuti taj cilj, Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj ne mora se bojati kako će joj ponestati posla…

Jer vjerska sloboda jest veoma širok pojam. Ona obuhvaća i prava nevjernika da ne vjeruju, ili pak prava vjernika da “mijenjaju vjeru ili uvjerenje, kao i slobodu da izražavaju svoju vjeru i javno i privatno”, kako je to zapisano u 18. članku Opće deklaracije o ljudskim pravima.

Na svojoj Osnivačkoj skupštini Udruga je obećala i edukaciju iz područja vjerskih sloboda, što znači poučavanje o međusobnoj toleranciji i snošljivosti, što prije svega uključuje:
”¢ snošljivost između države i crkve,
”¢ snošljivost brojčano većih vjerskih zajednica prema manjima, te
”¢ snošljivost brojno manjih vjerskih zajednica prema većima i život bez osjećaja ugroženosti.

Mi vjernici vjerujemo da je Bog Stvoritelj stvorio čovjeka sa slobodnom voljom i dao mu puno pravo slobodnog izbora. Ima li onda bilo tko, bilo gdje i bilo kada pravo uskratiti čovjeku ono što mu je Bog dao?

Uloga države, društva i vlasti nije da daje ili štiti vjersku slobodu, nego da štiti svoje građane od ugroze vjerske slobode, te da se prema crkvi drži u odnosu prijateljstva, ali i jasne distance, jer obje imaju previše važne zadaće koje nitko osim njih u njihovom djelokrugu rada ne može obaviti.

Dopustite mi da završim ovo obraćanje jednim krasnim citatom iz Glasa Koncila:
“… Utvrđeno je načelo rastave vjerskih zajednica od države, drugim riječima autonomija Crkve u odnosu na državu i autonomija države u odnosu na Crkvu, … najbolje odgovara onome što je Učitelj mislio kada je rekao da treba dati caru carevo a Bogu Božje. Zato, križarskih ratova više neće biti. Ni protiv krivovjeraca, ni protiv inovjeraca, ni protiv bezvjeraca.” (Glas Koncila, 14. studenog 1993.)

Josip Takač
Hotel Panorama, Zagreb, 28. siječnja 2012.