Francuski je parlament donio zakon u lipnju 2001. kojemu je cilj “pojačati preventivu i represiju nad skupinama sektaške naravi”. Objavili su listu od 172 vjerske skupine na koje se odnosi zakon. Neke se od njih nazivaju crkvama, druge zajednicama ili jednostavno udruženjima. Određen broj nezavisnih evanđeoskih crkava je spomenut, i Jehovini svjedoci iako ih ima oko 200,000 u Francuskoj. Kršćanska adventistička crkva nije na listi ovaj puta… ali što će biti u budućnosti tko zna? Oni koji se povedu francuskim primjerom sačinjavat će svoje liste…
Pojedinosti su nevjerojatne:
a) Iako ne postoji službena definicija što je to “sekta” i “kult” upravo se ti izrazi koriste da bi se opisale spomenute skupine.
b) Zakon omogućuje sudu da ukine vjersku zajednicu ako se njezini vođe ogriješe o zakon više od jedanput, ALI zakon daje sudu pravo da odluči tko je vođa skupine.
c) Kako je Parlament mogao proglasiti toliki broj svojih građana krivima, vjernicima i građanima drugoga reda, i o tome obavijestiti javnost, prije sudske presude?
Glasovi protiv ovog zakona:
a) U siječnju 2001. Američka državna tajnica Madeleine Albright pisala je: “… Predloženi zakon je dio uznemirujućih trendova u zapadnoj Europi gdje su neke države prihvatile a neke razmatraju diskriminirajuće zakone ili uredbe koje stigmatiziraju legitimno ispoljavanje vjere… Takvi zakoni i politika predstavljaju opasnost za vjersku slobodu.”
b) U travnju 2001. 50 članova Europskog parlamenta uputilo je protestnu notu Francuskom Senatu želeći zaustaviti donošenje zakona kojim bi se ozakonila “vjerska diskriminacija u Francuskoj.”
c) Od strane međunarodne Helsinške federacije za ljudska prava dolazi također oštra nota: “… ovaj je zakon prijetnja vjerskoj toleranciji i osnovnim slobodama što su središnje francuskim političkim vrijednostima. Zakon ispoljava demonizirajući stav prema manjinskim vjerama i povećat će osjećaj nesigurnosti koji se osjeća kod članova manjinskih vjera.”
d) Kada je primao Francuskog ambasadora pri Svetoj Stolici papa Ivan Pavao II održao je duži govor o vjerskoj slobodi (takvi se govori ne uključuju u protokol) i rekao: “… Vjerska sloboda u punom smislu te riječi jest prvo ljudsko pravo…. Diskriminirati religijsko vjerovanje, ili diskreditirati ovaj ili onaj oblik vjerske prakse jest oblik izopćenja što je suprotno uvažavanju temeljnih ljudskih vrijednosti i u konačnici će destabilizirati društvo…”
e) Tom su se protestu pridružili čelnici Židovskih, Muslimanskih i Protestantskih zajednica i crkava.
f) Američki protest je protumačen kao uplitanje u unutarnje poslove Francuske, a “sekte američkog porijekla” u Francuskoj su kao američki Trojanski konj u Europi koji služi američkom imperijalizmu. Nakon toga pokušalo se razumjeti obje strane uspoređivanjem Američke i Francuske deklaracije o ljudskim pravima: Francuska se deklaracija rađala u doba Revolucije kojoj vjerska sloboda nije bila glavno pitanje već prijenos vlasti s kralja na narod.
U Francuskoj deklaraciji se gotovo ne spominje Bog već samo u preambuli “Vrhovno Biće” (l’Etre supreme). Francuzi su zajamčili ljudska prava i vjersku toleranciju umjesto vjerske slobode… Američka deklaracija o nezavisnosti međutim jasno kazuje: “Ove istine držimo očitima same po sebi, da su svi ljudi stvoreni jednakima, da ih je Stvoritelj obdario određenim neotuđivim pravima među kojima su život, sloboda i traženje sreće. Bog je i vrhovni Sudija..”
Vjerska sloboda nije doslovno spomenuta ovdje ali poznati 1. amandman nadopunjuje misao: “Kongres neće donijeti zakon u vezi osnivanja religije ili zabrane njenog slobodnog prakticiranja.” Zapazimo da razlika između “vjerske tolerancije” i “vjerske slobode” nije semantička već konceptualna, ona ima povijest i svoju suvremenu primjenu.
Za Amerikance vjerska sloboda se smatra osnovnim čimbenikom očuvanja demokratskog društva; dok je za mnoge Francuske republikance i sekularne humaniste religija, naročito tzv. sekte i kultovi, potencijalna opasnost za ljudska prava.
Jedan i drugi pristup istom pitanju nosi sa sobom rizike: Američka vjerska sloboda daje na prvi pogled previše prostora svakom uvjerenju i svakoj ideji – opasnost su događanja kao Waco u Texasu, te Gvineja i Jim Jones… Francuska vjerska tolerancija nastoji djelovati preventivno i represivno i sigurno ne može izbjeći primicanje totalitarističkim rješenjima koja uvijek u ime naroda diskriminiraju dio tog istog naroda.
Za što se opredjeljuje Republika Hrvatska?
Neke su države pokazale zanimanje za Francusko rješenje: Južnokineski Odjel za pravo i upravu ozbiljno je zainteresiran za ovaj zakon. Sudionici Internacionalne konferencije o totalitarnim kultovima i opasnostima za 21. stoljeće koja je održana u Novogradu u Rusiji u travnju prošle godine ističe u svojemu završnom izvještaju da je Francuski zakon smjenica za njihovo djelovanje. “Tradicionalne crkve ne trebaju zaštitu države od totalitarnih sekti ali to trebaju građani Rusije.”
Što bi u našem slučaju trebalo činiti? Bez istinske “vjerske slobode” prema kršćanskom shvaćanju čovjeka nema suživota, nema sklada u društvu, nema jedinstva ni ekumenizma. Prema poznatoj izjavi jednog od vodećih teologa današnjice prof. dr. sc. Hansa Künga: „Nema mira među narodima bez mira među vjerama.“
Ako Bog jamči slobodu vjerovanja svakom biću pa i samom Sotoni, tko smo mi da to osporavamo drugim ljudima. Ako Bog dragovoljno uzima rizik na sebe kako bi nas spasio od vlastite isključivosti i zato prolazi golgotskim putem, tko smo mi da mislimo kako čemo silom nekoga osloboditi, pomoći mu i usrećiti. Svaka sloboda, pa i ona vjerska ima svoju cijenu, ali bez nje nema ljudskog dostojanstva i života upoće.
dr. sc. Dragutin Matak
