Logo
Facebook YouTube RSS Twitter
Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, nevladina je i neprofitna organizacija koja okuplja vjernike, svećenike i vjerske službenike raznih vjerskih zajednica, one koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici i ateiste u svim županijama Hrvatske s jedinstvenim ciljem: obrana, očuvanje, širenje i oplemenjivanje vjerskih sloboda pojedinaca i vjerskih zajednica kao i unaprjeđenje prava na slobodu savjesti i vjeroispovjedi.
Knjiga Vjerske zajednice u Hrvatskoj
header

Matija Kovačević: Kriza, jedinstvo i osobne slobode (1. dio)




       Nakon erupcije islandskog vulkana Eyjafjallajökulla i posljedične krize, Slavoj Žižek je uputio poziv na globalnu političku reorganizaciju koja ljudska prava stavlja u sasvim drukčiji položaj od onoga na kojeg smo navikli, otvoreno zahtijevajući povratak – njegovim riječima – „striktno egalitarističkoj pravdi“, „teroru“, „voluntarizmu“ i „doušnicima koji prijavljuju neposlušne“ tijekom budućih kriza. To je bio povod za ozbiljno razmišljanje i pisanje ovih članaka čiji je cilj, predstavljanjem triju povijesnih primjera ujedinjenja tijekom krize, prikazati kako kriza oblikuje jedinstvo i u kojem se položaju pritom nađu osobne slobode.

Predstavljeni primjeri su:

1. Rimsko Carstvo u doba Krize trećeg stoljeća
2. Kriza Weimarske Republike i uspon nacističke Njemačke
3. Teroristički napadi na Sjedinjene Američke Države, 11. rujna 2001.

Dok čitate opise političke, društvene, kulturne i religijske situacije u ovim primjerima, srdačno ste pozvani promišljati, tražiti usporedbe i pouke za današnje vrijeme i prilike.

Rimsko Carstvo i Kriza trećeg stoljeća (poznata i kao „vojna anarhija“)

Nakon nekih 250 godina onoga što nazivamo pax romana (rimski mir), došlo je razdoblje ozbiljne krize. Njezinim početkom smatra se ubojstvo Aleksandra Severa 235. godine, koje je uzrokovalo borbu za moć među generalima i pokrenulo dugi niz godina unutarnjih sukoba i građanskih ratova.

S druge strane, bili su tu i pritisci izvana – neprestane invazije barbara i bitke s Perzijancima. Svemu tome pridružila se još i Ciprijanova kuga i ekonomska depresija koja je društvo skoro vratila na potpuno odbacivanje novca i uvođenje trampe. Uz to, Rim se morao suočiti i s administrativnom krizom zbog raspadanja starih polisa kao temeljnih oblika mjesne vlade. Sve to je uzrokovalo snažnu kulturnu promjenu i propitivanje antičkih vrijednosti.

Optimistička i sekularna orijentacija klasične civilizacije je počela slabiti, a zanimanje za „onostrano“ je sve više jačalo. To nije bila nova pojava, ali treće stoljeće je ubrzalo njezin razvoj. To zanimanje se ogledalo i u filozofiji, pa su Plotin i Porfirije naglašavali čovjekovu čežnju za sjedinjenjem s Bogom i posebno uzdizali neoplatonizam koji je dominirao obrazovanim slojem. Posebno su bile važne takozvane misterijske religije koje su svojim sljedbenicima obećavale sreću u sjedinjavanju s bogovima kao što su Izis, Oziris, Kibela ili Mitra.

Kult potonjeg (boga sunca) je bio najzastupljeniji u Carstvu. Puno ime kulta bilo je Sol Invictus Mithra i negdje na prijelazu s prvog u drugo stoljeće je s istoka u Rim dospio privatnim putem. Iako je među mitraistima bilo i sudaca, pa čak i careva, bio je to ponajprije privatni kult. Međutim, tijekom vladavine Elagabala (218.–222.) imenovan je službenim kultom cijeloga Carstva (Halsberghe 1972:44). Pošto je rimski planetarni tjedan (uvezen iz grčke kulture) počinjao s dies solis (danom Sunca), usporedno s populariziranjem kulta Sunca, i dies solis je zadobio veću važnost (Colson 1926:41).

Usporedno s time u Rimu su živjeli Židovi i novonastali kršćani. I jedni i drugi su predstavljali priličan problem za Rimljane. Prvi su dizali pobune protiv Carstva poput poznate Bar Kohbine pobune od 132. do 135. Godine, na što je car Hadrijan reagirao oštrim mjerama, zabranivši im ulaz u grad i ispovjedanje vjere, a posebno njegovanje dva karakteristična običaja – šabata i obrezanja (Vidi: Roš Hašanah 19a).

Kršćani pak nisu bili militantno nastrojeni, nego su jednostavno širili svoju vjeru unatoč progonstvima, a nisu bili samo židovskog podrijetla, već i rimskog, što je unutar poganskog javnog mnijenja uzrokovalo sumnjičavost. Ipak, kršćani su u Rimu uživali mir sve do Neronove čistke 64. godine, kada su ubijeni apostoli Petar i Pavao.

Nakon požara kojeg je, prema Tacitu, sâm postavio, Neron je iskoristio negativno javno mišljenje o kršćanima i okrivio njih. „Neron je htio iskoristiti kršćane u Rimu kao prikladne žrtvene jarce kako bi skrenuo pažnju s vlastite rastuće nepopularnosti. [...] Većina ondašnjega rimskog stanovništva prezirala je nove sektaše, smatrajući ih nemoralnim neprijateljima cjelokupne ljudske vrste.“ (Jordan 2008:62) Iz tog razloga, Neronovo optuživanje kršćana za požar je bilo „opće prihvaćeno“ (isto) i rezultiralo je okrutnim progonima.

Nameće se pitanje zašto su kršćani bili tako pogodni za sveopće negodovanje?

„Često se postavlja pitanje zašto su Rimljani progonili Židove daleko manje [...] unatoč činjenici da su, za razliku od kršćana, oni bili odgovorni za uvlačenje Rima u tri velika rata. [...] Ukratko, razlog za to počiva u poštovanju koje je Rim gajio prema drevnim oblicima religije. Židovska je religija odgovarala 'konstitucionalnim zahtjevima'. Sinagoge i židovski način bogoštovlja bili su dobro poznati i otvoreni, i stoga nisu predstavljali nikakvu skrivenu prijetnju za političku stabilnost Rima, dočim je način na koji su kršćani prakticirali svoju novu vjeru, okupljajući se u privatnim kućama, bio tajnovit i zlosutan. Tako su kršćani postali predmetom neprijateljstva zbog novih religijskih ideja, dok se Židove uglavnom trpjelo dokle god nisu izazivali nered.“ (Jordan 2008:61)

Već spomenuti neoplatonski filozof iz 3. stoljeća, Porfirije, opisuje razloge za loš stav prema kršćanima sljedećim riječima: „Što drugo ljudi mogu biti nego ateisti i na svaki način bezbožni, budući da su otpali od običaja naših predaka pomoću kojih se održava svaki narod i grad? ... Što su oni drugo nego borci protiv Boga?“ (Wilkin 1990:18)

Dakle, glavna optužba je što se protive ustaljenim običajima, rimskoj tradiciji i samim time „protiv Boga“.

Zanimljivo je da se kršćane naziva ateistima, a pridaje im se i optužba da prakticiraju židovske običaje. Za ove „zločine“ je pogubljen čak i rođak cara Domicijana, rimski konzul Tit Flavije Klemens. Optužbu da su ateisti, kršćani su zaradili time što su umjesto mnogo vidljivih bogova štovali jednog nevidljivog Boga kojeg, sukladno drugoj Božjoj zapovijedi (Izlazak 20,4), nisu predstavljali u vidljivom obliku.

Optužbu da prakticiraju židovske običaje najlogičnije je protumačiti štovanjem šabata, četvrte Božje zapovijedi (Izlazak 20,8-11), iako je moguće da se ponekad prakticiralo i obrezivanje.

Nastavit će se...

 

 

 

 

 

 

Matija Kovačević, sveučilišni prvostupnik Etnologije i kulturne antropologije


 

Literatura:

 BIBLIJA, izdanje Kršćanske sadašnjosti. 1997. Izlazak 20,4; 20,8-11; Ivan 18,36. Preveli: S. Grubišić i Lj. Rupčić, ur. J. Kaštelan, Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 
 COLSON, F. H. 1926. The Week. Cambridge: University Press. 
 HALSBERGHE, Gaston H. 1972. The Cult of Sol Invictus. Études préliminaires aux religions orientales dans L’empire romain. Leiden: E. J. Brill. 
 JORDAN, Michael. 2008. U ime Božje. Nasilje i razaranje u svjetskim religijama. Zagreb: Naklada Ljevak. 
 TALMUD, The Babylonian. 1938. Roš Hašanah 19a, preveo I. Epstein. 
 WILKIN, Robert L. 1990. The Piety of the Persecutors. Christian History 27 (Vol. IX, No. 3) 
 ŽIŽEK, Slavoj. 2010. „Ne vjerujte im: Ozonsku rupu vide samo znanstvenici“ u Jutarnji list, 24. travnja 2010.