Logo
Facebook YouTube RSS Twitter
Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, nevladina je i neprofitna organizacija koja okuplja vjernike, svećenike i vjerske službenike raznih vjerskih zajednica, one koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici i ateiste u svim županijama Hrvatske s jedinstvenim ciljem: obrana, očuvanje, širenje i oplemenjivanje vjerskih sloboda pojedinaca i vjerskih zajednica kao i unaprjeđenje prava na slobodu savjesti i vjeroispovjedi.
Knjiga Vjerske zajednice u Hrvatskoj
header

Što se dogodilo? Pregled početaka Lutherove reformacije



Timothy J. Wengert

null

Ono što se dogodilo u listopadu 1517. započelo je petnaest godina ranije u gradu Erfurtu. Susrele su se dvije osobe, čije su teologije, bez njihova saznanja, išle u suprotnom smjeru. Jedna od tih osoba bio je devetnaestogodišnji sveučilišni student Martin Ludher (tako je tada pisao svoje ime), koji je te godine (1502.) trebao primiti diplomu bakalaureata, pripremajući se za nastavak studija, za magisterij (1505.). Iste te godine Raimund Peraudi, papinski legat podrijetlom iz Francuske, posjetio je Erfurt kako bi pomogao pri organizaciji, te propovijedao u povodu jubilarne 1500-te godine. Jedan od svećenika Peraudijeve administracije bio je i Johann von Paltz, augustinski fratar iz istog samostana u Erfurtu, u koji je nakon nenadane promjene smjera svojega poziva, 1505. primljen Martin Luther. Kada je Luther 1517. preispitivao teološku utemeljenost ove prakse izravno se usprotivio i Peraudiju i von Paltzu.
Luther kao propovjednik oproštajnica
Luther i Peraudi su se susreli još jedanput. Peraudi je u siječnju 1503. krenuo na putovanje u Wittenberg, glavni grad saksonskog elektorata, gdje je Frederick, ponosni elektor, prethodne jeseni upravo osnovao sveučilište. Peraudi je 17. siječnja 1503. ne samo posvetio dvorsku crkvu i Zakladu Svih svetih – jaku okosnicu novog sveučilišta – već je izdao i dekret u ime pape Julija II., Sikstusova nećaka, da svaka osoba koja bogoslužbuje u toj crkvi na godišnjicu njezina posvećenja prima oproštajnicu za dvije stotine dana. Svake godine, osim ako zbog posla nije bio zadržan negdje drugdje, bio je tu prisutan elektor Frederick, okružen grobovima svojih prethodnika, svojom golemom kolekcijom relikvija, te dvorjanima i učenim profesorima svoga sveučilišta.

Četrnaest godina kasnije, u siječnju 1517., saksonski sud je odlučio zatražiti od svoga budućeg augustinskog profesora teologije, Martina Luthera, da iznese propovijed. Ovisno o tome koji od dva izvora te propovijedi izaberete, bilo onaj uoči proslave ili na sam dan, Luther se popeo na nepoznatu propovjedaonicu dvorske crkve (njegov poziv profesora uključivao je redovno propovijedanje u gradskoj crkvi svete Marije) i održao propovijed prema tekstu određenom za takve obljetnice – prema pripovijesti o Zakeju. Luther nije doveo u pitanje samo motive ljudi koji su davali novac za izgradnju crkvi bez promjene vlastita srca, već je govorio, po prvi put na takvom javnom mjestu, i o oproštajnicama (indulgencijama – napomena prev.).

Oproštajnice su bile srednjovjekovni način smanjenja tereta kazne za grijeh koje tijelo vjernika mora osjetiti, bilo u ovom životu, bilo u čistilištu – mjestu čišćenja namijenjenom čišćenju duše kako bi mogla gledati Boga na nebu („Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati“ i nitko drugi [Matej 5,8]). Preko ključeva koje je od Krista primio Petar, i njegovi nasljednici, prema Mateju 16, Crkva može otvoriti nebesko kraljevstvo opraštanjem krivice i smanjenjem kazne. Krštenje, koje je jači sakrament, uklanja svu krivicu i kaznu za izvorni grijeh, te sve grijehe počinjene prije krštenja. Postajanje redovnikom ili redovnicom može poslužiti kao neka vrst drugog krštenja, uklanjajući svu krivicu i kaznu. No, za obične grešnike Crkva je ponudila sakrament pokore koji se sastojao od žaljenja zbog grijeha (kajanja), ispovijedi (na uho svećeniku) i „zadovoljštine“. Pokorom se uklanja krivica, no kazna, ili discipliniranje tijela, se samo smanjuje od vječne kazne (smrtnim grijesima osoba zarađuje jednosmjernu kartu za pakao) na vremensku kaznu tijela. Osoba koja sada prelazi iz stanja grijeha u stanje milosti može dati „zadovoljštinu“ (otuda i naziv trećega dijela), obično postom, davanjem milostinje i molitvom (kao u Govoru na gori). No crkva može praštati i smanjiti kaznu bilo djelomično (primjerice prisustvovanjem na godišnjici crkvenog posvećenja) ili potpuno. Potpune ili plenarne oproštajnice, kako su ih nazivali, nisu se koristile više od četiri stotine godina, a bile su samo papina povlastica. Redovite su bile takozvane jubilarne oproštajnice, poput one koju je propovijedao Peraudi 1502., i koje je papa Lav X žurno objavio 1516., kako bi prikupio sredstva za ponovnu izgradnju bazilike Svetog Petra u Rimu – a to postignuće još uvijek prevladava vatikanskim obzorom.

U siječnju 1517. ova nova plenarna oproštajnica trebala je biti objavljena u propovijedima u obližnjim gradovima saksonskog elektorata. Elektor Frederick je zabranio prodaju na svom području zbog straha od odlijevanja zlata, te kako bi izbjegao potkopavanje vlastite rastuće zbirke relikvija. Iako nisu nudile plenarnu oproštajnicu, njegove relikvije su davale preko sto tisuća godina oprosta onima kojima se posrećilo da ih vide dok su bile izložene 1. studenoga ili 1. svibnja. A Luther je u svojoj propovijedi, govoreći o mnogo manjoj jubilarnoj oproštajnici od dvije stotine dana, dao i neke komentare. Glasno se pitao kako netko može propovijedati o ovoj (ili bilo kojoj drugoj) oproštajnici s jedne strane, a s druge strane voditi narod na iskreno žaljenje zbog vlastitog grijeha. Čini se kako nije znao izlaz iz ove dvojbe: „Vidite, stoga, koliko je opasno propovijedati oproštajnice, jer poučavaju o unakaženoj milosti, naime, o izbjegavanju zadovoljštine i kazne… Jer kako je moguće istinsku skrušenost i labavu i darežljivu oproštajnicu tako lako propovijedati u isto vrijeme, kada istinska skrušenost iziskuje krutu strogost [kazne], a takva ju oproštajnica previše olabavljuje?“

Prema Lutherovom kasnijem sjećanju, elektora je razljutio takav napad na njegove religijske temelje i oproštajnice. Ova je ljutnja, nedvojbeno, Luthera nagnala na izvršenje domaće zadaće, pa se stoga tijekom nadolazećih mjeseci bavio crkvenim zakonom, najnovijim komentarom Novoga zavjeta (bilješkama na grčki tekst koji je prethodne godine upravo izdao Erazmo Roterdamski), pa čak i obranom oproštajnica koju je napisao augustinski svećenik Johann von Paltz. U isto vrijeme je Lutherovu pozornost privuklo propovijedanje Johanna Tetzela, posljednjeg prodavača oproštajnica, te knjižica koja je odredila njegovo propovijedanje, a izdao ju je nadbiskup od Mainza na čijem je području Tetzel propovijedao. To je za posljedicu imalo Lutherovu još veću zabrinutost da nešto nije u redu s propovijedanjem i poučavanjem u vezi s ovom oproštajnicom. Istraživanje crkvenog zakona uvjerilo ga je da oproštajnice izvorno nisu uopće primjenjive na Božju disciplinu i kaznu za grijeh, već samo na crkvene kazne za besramne grijehe koji su bili bolni za zajednicu – kazne koje su, naravno, svećenik, biskup ili papa mogli ublažiti u korist grešnika. Čitanjem Biblije osvjedočen je o onome što je već cijenio, naime, da cijeli kršćaninov život treba biti život pokore.

Devedeset i pet teza: napad na krivo propovijedanje

Kako bi pokazao nesigurnost oko crkvenog učenja o oprostima, Luther je (od 1512. godine doctor ecclesiae - tj. učitelj Crkve) obavijestio svoje nadređene o svojoj sumnji, i kao što je bilo pravo svakog profesora na srednjovjekovnom sveučilištu, napisao je neke teze za raspravu o toj temi. Slijedeći upute statuta Sveučilišta u Wittenbergu, postavio ih je na vrata gradskih crkava – vrata su služila poput sveučilišne oglasne ploče za službene objave. Dana 31. listopada 1517. Luther je napisao pismo nadbiskupu Mainza, Albrechtu, izražavajući svoje zgražanje nad onim što su ljudi mislili da propovjednici govore (primjerice: „Čim novčić ubačen u škrabicu zvecne i zvonce zazvoni, duša iz čistilišta odleti i pjeva“ ; čak i silovanje djevice Marije moglo bi se pokriti ovom oproštajnicom; papinski ogrtač prikazan tijekom propovijedi bio je moćniji od Kristovog križa), i priložio ove teze, kojih je, kao što svi znaju, bilo devedeset i pet.
Što nam devedeset i pet teza govori o Lutherovoj reformaciji? Prvo, njegov motiv, kao što je iduće godine naveo u svom otvorenom pismu papi Lavu, nalazi se na početku popisa njegovih devedeset i pet teza: „Iz ljubavi i gorljivosti za istinu“. A što je s dokaznim tekstom za oproštajnice u Mateju 4,17 koji u latinskom tekstu glasi: „Čini pokoru“? Prva teza, utemeljena na komentaru Erazma Roterdamskog na ovaj tekst, ukazuje na Lutherovo sve veće poznavanje grčkog jezika, gdje u grčkom tekstu piše metanoeite (promjena uma), a ne, kao u latinskoj verziji, poenitentiam agite (čini pokoru): „Naš Gospodin i Učitelj Isus Krist govoreći: 'Učini pokoru… 'htio je da cijeli život vjernika bude život pokore. Luther navodi zabrinutost izraženu u siječanjskoj propovijedi. No, nakon ovakvog uvoda, Luther nastavlja s iznošenjem onoga što je smatrao rješenjem ovog problema, a temelji se na njegovu proučavanju povijesti oproštajnica: „Papa niti želi niti može oprostiti bilo koju kaznu osim one koju je izrekao vlastitim autoritetom ili one izrečene u kanonima.“ Iznenada je cijeli sustav kupovanja izbjegavanja Božjeg ukora i kazne tijela oduzet oproštajnicama i vraćen svojoj izvornoj nakani crkvene discipline i milosti. Luther nadalje tvrdi, navodeći svetog Bonaventuru, da jedina moć koju papa ima nad dušama u čistilištu jest per modum suffragii, što će reći, preko molitve za te duše. Zatim imamo tezu 39: „Osobito je teško, čak i za najučenije teologe, pred ljudima istovremeno uzdizati slobodu oprosta i istinu o kajanju.“ Ovdje Luther izražava svoju poteškoću, već otkrivenu u njegovoj propovijedi u siječnju 1517. godine.
U pozadini pisma Albrechtu, i u pozadini samih devedeset i pet teza, nalazi se još jedna tema, a to je krivo propovijedanje. Kada je Luther mislio da je dokazao samo ograničenu, crkvenu svrhu oproštajnica (teze 5-20), on napada propovjednike, protiveći se njihovim neobuzdanim tvrdnjama ne samo svojom dvojbom, nego i iznošenjem načina na koji treba ispravno propovijedati o dobrim djelima: treba skrbiti za siromašne. „Kršćane treba naučiti da svatko tko vidi neku napuštenu osobu i, prošavši pokraj nje daje novac za oprost, taj ne kupuje [milostivi] oprost od pape, već Božji gnjev.“ Nakon upozorenja biskupima i drugima o njihovoj odgovornosti, te navođenja prigovora običnih građana na oproštajnice, Luther zaključuje vještom retorikom: „Kršćani se moraju ohrabrivati da marljivo slijede Krista, koji je glava, kroz kazne, smrt i pakao, i tako mogu biti sigurni u 'ulazak u nebo kroz mnoge nevolje' a ne kroz [lažnu] sigurnost mira.“ Stvarna srž ovih teza zapravo dolazi u nastavku posljedične rasprave o naravi crkvenog blaga. Standardno učenje o oproštajnicama tvrdilo je da je Bog milostivo postavio blago koje sadrži zasluge Krista, Marije i svetaca, a koje bi se onda mogle primijeniti kroz oproštenje onima koji su kupili oproštajna pisma. Umjesto toga, Luther je ustrajavao: „Pravo blago Crkve je najsvetije Evanđelje Božje slave i milosti“

„Neočekivana“ reformacija
Ono što se sljedeće dogodilo iznenadilo je sve, no najmanje Martina Luthera (koji je helenizirao svoje ime, poput mnogih humanističkih učenjaka toga vremena, kako bi sličilo grčkom imenu Eleutherius, što znači „slobodan“). Nadbiskup Albrecht, sluteći herezu i osjećajući zabrinutost zbog pada prihoda, što bi moglo utjecati na njegovu sposobnost vraćanja zajma kojim je kupio pravo na višestruka imenovanja, šalje teze na vlastiti teološki fakultet u Mainzu, tražeći njihovo mišljenje, a također i u Rim. Početkom 1518. godine Lutheru je prijatelj iz Nürnberga poslao njemački prijevod teza, koji je Luther odbacio, pa je na njemačkom jeziku pripremio propovijed (od samo dvadesetak točaka): „Propovijed o predanju i milosti“. Upravo je ovo, a ne devedeset i pet teza, pretvorilo Luthera u poznatu osobu i prvog živućeg svjetskog pisca bestselera (propovijed je izdana više od dvadeset puta u roku dvije godine). Posljedica je bila, da upotrijebimo prikladan izraz Heiko Obermana, „neočekivana reformacija“. Početkom šesnaestog stoljeća mnogi su tražili reformu feudalnog i ekonomskog sustava, te strukture i prakse Crkve. No, nitko nije očekivao frontalni napad na crkvenu teologiju, osobito na kamen temeljac srednjovjekovnog pokorničkog sustava kojemu su se priklonili svi zapadni kršćani.

Kada se priča o počecima reformacije ispriča na ovaj način, neki mitovi nestaju. Više ne slušamo o redovniku opterećenom krivnjom koji želi svoju dušu osloboditi psihološke bolesti. Slike ljutitog Luthera koji čavlima pribija komad papira na vrata (ne znamo zasigurno je li ih, i kada, postavio – a vjerojatnije je da bi upotrijebio vosak ili smjesu za lijepljenje) vraćaju se natrag u devetnaesto stoljeće kada su i izmišljene. Iako su postojale neposredne političke i crkvene posljedice, Lutherovi motivi nisu imali nikakve veze s time. Naprotiv, Luther je bio zabrinut samo za jednu jedinu stvar: za krivo propovijedanje i poučavanje, te kakve je posljedice imalo za obične kršćane. Ova neočekivana reformacija dovela je do nastanka Evanđeoske, Reformirane, pa čak i Anabaptističke crkve, te do reforme Rimokatoličke crkve na Tridentskom koncilu.

Srž Lutherovog svjedočenja Evanđelja
Tijekom godina koje su uslijedile postalo je jasno da je Lutherov prijedlog poboljšanja kršćanskog objavljivanja Evanđelja obuhvatio nekoliko tema koje su još uvijek u središtu luteranskog svjedočenja Evanđelja. Sve se tiču stanja ljudskih stvorenja pred Bogom; sve su bile na svom mjestu u Lutherovoj teologiji do 1518.
„Opravdani smo milošću po vjeri zbog Krista.“ Ovaj poznati redak iz Augsburškog vjerovanja, koje je Luteranska vjerska konfesija 25. lipnja 1530. u Augsburgu predočila kralju Karlu V., odzvanja Lutherovim početnim uvidom u Evanđelje: „Opravdani smo“ - znači učinjeni ili proglašeni pravednima pred Bogom. Već 1515., dok je Luther predavao Poslanicu Rimljanima na Sveučilištu u Wittenbergu, počeo je uviđati kobnu pogrešku teologa njegova vremena. (U jednom ih je ispadu, za vrijeme predavanja na latinskom, na njemačkom jeziku nazvao „teolozi-svinje“.) Stanje neke osobe pred Bogom ne može ni u kom slučaju ovisiti o njezinim djelima.

Lutherova fraza „po milosti“ odražava pomak u Lutherovom razmišljanju koji se dogodio dosta kasno u cijelom procesu, negdje oko 1520. godine.
Ranije je Luther, slijedeći srednjovjekovni skolastički konsenzus, definirao milost (gratia) kao silu ili moć ljubavi koja je ulivena u ljudsku dušu kako bi ju učinila prihvatljivom Bogu, omogućujući pravilnu raspoređenost. U Bilješkama o Novom zavjetu iz 1516. godine, međutim, Erazmo Roterdamski je ukazao da grčka riječ charis označuje nešto sasvim drugo - naime, favor Dei, Božju naklonost ili milost. U početku je Luther bio skeptičan i pokušao je ujediniti obje definicije. No, Luther je, do 1521. godine, najvjerojatnije pod utjecajem Philipa Melanchtona, njegovog kolege i stručnjaka za grčki jezik, promijenio mišljenje i nakon toga je u svakoj dobivenoj prilici milost definirao kao Božju milost. „Kroz vjeru“ - znači potpuno odbacivanje djela u odnosu s Bogom. Ovaj pomak od srednjovjekovnih tvrdnji da milost treba zaslužiti ponekad zaboravljaju mnogi kršćani zamišljajući da je vjera djelo, ili odluka koju kršćanin nudi Bogu u zamjenu za milost, što je stav daleko bliži Lutherovim srednjovjekovnim učiteljima i kasnijim protivnicima. Vjera za reformatore nije djelo već odnos povjerenja i sigurnosti koje Sveti Duh donosi u život kada čujemo Božje milosrdno obećanje u Kristu. I konačno, „zbog Krista“ - odražava možda najvažniju stranu Lutherove teologije često sažetu u izrazu „samo Krist“ (naravno, ne uz isključivanje Trojstva, već kao način usredotočenosti na Kristovo utjelovljenje i Njegovu spasenjsku smrt i uskrsnuće). Tako imamo tri najvažnija samo (sola) u Lutherovoj misli: samo milost, samo vjera i samo Krist.

„Za dobivanje takve vjere Bog je uspostavio službu propovijedanja, dajući evanđelje i sakramente.“ Ovaj izvadak iz sljedećeg članka Augsburškog vjerovanja tvrdi da Bog djeluje kroz sredstva kako bio ostvario spasenje čovjeka. Luther tvrdi da Bog djeluje kroz „sredstva milosti“ – a to su krštenje, Gospodnja večera i objavljivanje Božje riječi. Dokazuje to samim utjelovljenjem, gdje Riječ postaje tijelo (Ivan 1,1-14.). Bog dolazi svome narodu preko tjelesnih sredstava: riječi, vode, te kruha i vina. Doista, ustrajući na tome, zajedno s Augustinom, da su sakramenti „vidljive riječi“, Luther je zapravo razvio još jedno samo: naime solo verbo (samo riječ). Ponekad kasniji protestanti ovaj izraz pogrešno prevode kao sola scriptura, iako je Luther taj pojam upotrijebio desetak puta, a ustrajavao je na tome da su objavljenje usmene riječi i proslavljene vidljive riječi ta sredstva koja Bog upotrebljava kako bi probudio vjeru i opravdao grešnika. Luther je smatrao da stoga što su ljudska bića grešnici, Božja riječ na nas mora djelovati na dva načina: prvo, izvršiti djelovanje strano Božjoj naravi (opus alienum) prije izvršenja Božjeg ispravnog djelovanja (opus proprium). Božja riječ zbog grijeha najprije djeluje kako bi osudila, zaplašila i usmrtila „starog Adama“ u nama – što Luther naziva „Zakonom“. Tek tada Bog djeluje tako da oprosti, utješi i oživi – što Luther naziva „Evanđeljem“. Ovo dvostruko djelovanje odražava se u krštenju (podrazumijevajući ga kao uronjavanje i podizanje što spaja grešnika s Kristovom smrti i uskrsnućem). Ponovno se definira i pokora - smanjivanjem trostruke podjele srednjovjekovne teologije na dva dijela: žaljenje zbog grijeha (kajanje) i oproštenje, tako da će to Luther ponekad nazvati čak sakramentom odrješenja.

Teolog križa je onaj tko govori o raspetom i skrivenom Bogu. Nepotrebna stvar u Lutherovoj teologiji, koju nalazimo u Lutherovoj obrani devedeset i pet teza, obično se naziva „teologija križa“ – ne teologija o križu (koja pojašnjava teoriju pomirenja) - već teologija otkrivenja Boga i to na zadnjem mjestu na kojem bismo Ga razumno tražili. Luther se uvijek iznova čudio, i bio zbunjen Bogom koji je izabrao Mojsija umjesto faraona, Izraelce umjesto Egipćana, djevojku iz Nazareta umjesto Kaifine kćeri, ribare umjesto književnika i farizeja. No, najveće iznenađenje bilo je pronaći Boga u jaslicama, pronaći Ga dok mokar stoji u rijeci Jordanu, okruženog svim mogućim pogrešnim ljudima (skupljačima poreza, grešnicima, ženama i djecom), te razapetog na križu između dva zločinca. I opravdanje grešnika odražava ovo isto, paradoksalno otkrivenje, kao što to čini i djelovanje strano Božjoj naravi (Zakon) uz ispravno Božje djelovanje (Evanđelje); te Božje djelovanje običnim sredstvima: propovjednikovim riječima, vodom pri krštenju, i kruhom i vinom - omogućuju grešnicima svih vrsta Kristovu stvarnu blizinu.

Postoje, naravno, i druge strane Lutherove teologije. Osobito ona što razlikuje Božju vladavinu u ovom svijetu kroz „građansku uporabu“ Zakona i Božju vladavinu kroz „teološku uporabu“ Zakona (ranije opisanu), te Evanđelje. To se često opisuje kao „doktrina“ dvaju kraljevstava, no bolje se razumije kao razlika između Božje dvije ruke, gdje lijeva vlada ovim svijetom, a desna vodi u budući svijet. No reformacija je započela nastojanjem jednog profesora da odgovori na teološko pitanje o naravi oproštajnica i stanju propovijedanja u njegovu svijetu.

Fusnote su izostavljene u ovome tekstu, a moguće ih je naći u izvorniku:
Here We Stand, Luther, the Reformation, and Seventh-day Adventism , Urednici: Michael W. Campbell i Nikolaus Satelmajer, (Nampa, ID; Oshawa Ca, Pacific Press, 2017).