Logo
Facebook YouTube RSS Twitter
Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, nevladina je i neprofitna organizacija koja okuplja vjernike, svećenike i vjerske službenike raznih vjerskih zajednica, one koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici i ateiste u svim županijama Hrvatske s jedinstvenim ciljem: obrana, očuvanje, širenje i oplemenjivanje vjerskih sloboda pojedinaca i vjerskih zajednica kao i unaprjeđenje prava na slobodu savjesti i vjeroispovjedi.
Knjiga Vjerske zajednice u Hrvatskoj
header

Matija Kovačević: Kriza, jedinstvo i osobne slobode (2. dio)


Progonstvo se nastavilo u brojčano blažem obliku za vrijeme Trajana, Marka Aurelija, Septima Severa i Maksimina Tračanina koji je ubijao samo vođe. No, iako su kršćani još od prvog stoljeća doživljavali progone na lokalnim razinama, carevi još uvijek nisu bili voljni propisati sveopći zakon usmjeren protiv kršćana.

Tek u vrijeme Krize trećeg stoljeća, car Decije je poduzeo takve mjere. Grgur iz Toursa je u Povijesti Franaka opisao to sljedećim riječima: „Za vladavine cara Decija, mnogo progonstava se podiglo protiv Kristovog imena i odvio se takav pokolj vjernika da ih se nije moglo prebrojati“.

Zapazimo način na koji se to zbilo. U siječnju 250. godine Decije je izdao Edikt o žrtvovanju kako bi za Carstvo osigurao pax deorum, odnosno mir s bogovima (za koje su vjerovali da pustoše Carstvo nevoljama), a glasio je ovako: „Svi stanovnici Carstva moraju prinositi žrtve ispred sudaca svojih mjesnih zajednica 'za sigurnost Carstva' određenog dana. [...] Kada prinesu žrtvu, dobit će potvrdu (libellus) na kojem piše da su poslušali naredbu.“[1]

To je kršćanima uzrokovalo mnogo problema, jer su neki popustili i poslušali naredbu dok su s druge strane kršćani koji su odbili poslušati naredbu preuzeli rizik da budu mučeni i ubijeni. U Ediktu o žrtvovanju vidi se primjer neizravnog progonstva.

Kršćani ovaj puta nisu bili progonjeni zato što su kršćani per se, već zato što se nisu pokorili novostvorenoj građanskoj obvezi za dobrobit Carstva (koja je bila istodobno religijske prirode i time kršila vjersku slobodu, odnosno građanska prava).

Dakle, ovdje vrlo jasno vidimo kako je kriza zahtijevala jedinstvo naroda u okviru sudjelovanja stanovnika u osiguravanju pax deoruma, a oni koji nisu poštivali tu odredbu, a time ni nametnuto jedinstvo, doživjeli su sudbinu žrtvenog jarca.

Kršćani u Kartagi su pretrpjeli posebno teške trenutke jer se tamo pojavila Ciprijanska kuga (nazvana po kartaškom biskupu) koja je dodatno rasplamsala potrebu za žrtvenim jarcima, a to su bili, naravno, tamošnji kršćani.

Progone je nastavio i car Valerijan, a nakon njega je Dioklecijan sračunatost i silinu progonstva postavio na takvu razinu da su povjesničari skovali termin „dioklecijansko progonstvo“, poznato i kao „Veliko progonstvo“[2]. Izdao je četiri edikta[3] kojima je zahtijevao da kršćani poštuju tradicionalne religijske prakse, te naredio da svi stanovnici Carstva prinose univerzalne žrtve. Osim kršćana, progonio je i manihejce.

Preferirao je aktivističku vladu i okružio se protivnicima kršćanstva. U isto vrijeme gradio je sliku o sebi kao obnovitelju stare rimske slave. Ove dvije činjenice su vrlo važne jer nam govore kakav se proces tada odvijao u Rimskom Carstvu.

Bilo je to vrijeme kada je treće stoljeće završavalo i krizu je trebalo konačno odgurnuti u zaborav kreiranjem novog zlatnog doba, a to se kanilo postići entuzijastičnim i represivnim ujedinjenjem stanovništva koje se očitovalo u naredbi prinošenja univerzalne žrtve. Manipulativnim tehnikama je tražena snažna podrška naroda – trebao se ostaviti dojam da sâm narod želi stroge odredbe za svoju dobrobit.

Carstvo je žudilo za „uvođenjem stroge discipline (koja je uključivala religijsku disciplinu). Kad god im se za to pružila prilika, poganski su govornici, vješti u manipuliranju strastima svjetine, dodatno raspirivali mržnju među pukom koja je rezultirala činima protukršćanskog nasilja. [...] Ne treba smetnuti s uma da stav kršćana nije uznemiravao samo careve i njihove dvorove. On je često izazivao bijes među pukom“ kao prilikom Polikarpova odbijanja prinošenja poganske žrtve kad je „svjetina zarežala: 'Evo ravnatelja iz Azije, oca kršćana, razaratelja naših bogova'“ (Jordan 2008:72).

Vidimo još jednom kako su naredbom ugrožena građanska prava onih koji se toj praksi nisu htjeli pokoriti, te istodobno raspirivana mržnja protiv njih kao sredstvo dodatnog snaženja zajedničkog identiteta, jer se on najčešće „manje izgrađuje u odnosu prema sebi i prema identičnom nego u odnosu prema drugom i u razlici, koja je istodobno određena od strane drugog i protiv tog drugog.“ (Segalen 2002:183)

No, nakon toga se događa preokret. Naime, iako su izgubili određeni dio manje hrabrih pripadnika, kršćani su tijekom svih tih edikata ipak i dalje napredovali i sve se više širili. Štoviše, počela se događati vrlo opasna stvar. Vidjevši njihovu hrabrost i ustrajnost, javnost je ih je počela polako simpatizirati (Lane Fox 2006:598-601).

Željeno ujedinjenje nije se postizalo i kršćani su „predstavljali potencijalnu opasnost za stabilnost Rima [...] odbijali su obavljati vojne i civilne službe izazivajući nezadovoljstvo vlasti i izlažući se optužbama za nelojalnost.“ (Jordan 2008:60). Međutim, nikako ih se nije moglo istrijebiti, a niti ujediniti s poganima u žrtvi. Bili su već uvelike prošireni teritorijalno i socijalno. Zauzimali su ključne položaje u državnoj upravi i drugim viđenijim mjestima u društvu, bez bojazni zbog izlaganja progonu. A onda se Konstantin I. Veliki dosjetio druge ideje.

Godine 313. objavio je Milanski edikt kojim kršćanstvo postaje slobodna religija. No, umjesto da ostavi na miru sve religije da cjelovito prakticiraju svoju vjeru, svojevrsnim pokušajem sinkretističkog[4] pomirenja kršćanstva i poganstva želio je konačno unijeti stabilnost u Carstvo. Naime, kršćani i pogani su se i dalje vrlo razlikovali, i to baš zbog prinošenja žrtava i svetkovanja različitog dana u tjednu. 

Nastavit će se...

 

 

 

 

 

 

Matija Kovačević, sveučilišni prvostupnik Etnologije i kulturne antropologije

 


[1] www.umich.edu/~classics/programs/class/cc/372/sibyl/en/Decius.html

[2] en.wikipedia.org/wiki/Diocletianic_Persecution

[3] Već prvim ediktom izdanim 24. veljače 303. naredio je da se sve crkve zatvore, sve Biblije, bogoslužbene knjige i spisi predaju vlastima, a svako sastajanje na bogoslužje zabrani; svi kršćani u carskoj službi bili su otpušteni, počasne titule izgubljene, a oslobođeni kršćanski robovi ponovno porobljeni (Chadwick 1993:169).

[4] Sinkretizam u filozofskom smislu označava „nesustavno i nekritično spajanje dijelova različitih filozofskih sustava bez otklanjanja njihovih proturječnosti“, a općenito „ujedinjenje dviju protivničkih stranaka protiv trećeg, zajedničkog neprijatelja“ (Anić et al. 2002:1305). Dolazi od grčke riječi synkretismos, koja opisuje „način rada sličan radu antičkih Krećana, koji su se, usprkos unutrašnjim svađama i podijeljenosti na razne političke stranke, ujedinili protiv vanjskih neprijatelja“ (isto).