Logo
Facebook YouTube RSS Twitter
Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, nevladina je i neprofitna organizacija koja okuplja vjernike, svećenike i vjerske službenike raznih vjerskih zajednica, one koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici i ateiste u svim županijama Hrvatske s jedinstvenim ciljem: obrana, očuvanje, širenje i oplemenjivanje vjerskih sloboda pojedinaca i vjerskih zajednica kao i unaprjeđenje prava na slobodu savjesti i vjeroispovjedi.
Knjiga Vjerske zajednice u Hrvatskoj
header

Puritanci


Puritanci su bili doista osobiti ljudi, spremni napustiti svoj dom i svoju imovinu kako bi započeli novi život u divljini, samo kako bi bili slobodni vjerovati i iskazivati bogoštovlje u skladu sa zahtjevima vlastite savjesti.
Harold Harker

20120304-puritanci_1.jpg

Po svojoj je veličini i trgovini Boston, koji se nalazi na istočnoj obali Engleske u Lincolnshireu, davnih 1300.-tih godina bio suparnička luka Londonu. Tu se 1607. godine mala skupina hrabrih ljudi iz pokrajina Nottinghamshire i Lincolnshire jedne tamne noći potajno skupila kako bi se upustili u protuzakonit pothvat. Kao što i danas mnogi čine, oni su napuštali svoju zemlju bez dopuštenja. Prema planu, trebali su ići u Boston u Novoj Engleskoj.


U sjeni ih je čekao mali brod. Kapetan se broda složio da malu skupinu preveze iz Engleske u Nizozemsku gdje su planirali započeti novi život slobodni da vjeruju i štuju prema vlastitom izboru. Nekoliko su dana mali čamci neprimjetno prevozili bjegunce i njihove obitelji do broda u koji su položili sve svoje dragocjene nade.
Ali, kad se cijela grupa već ukrcala na brod, shvatili su da su uhvaćeni u zamku. Kapetan ih je prevario i o njihovim namjerama izvijestio vlasti. Vojnički se odred uskoro pojavio na brodu i putnike zarobio.

Tko su bili ti putnici?

Ova je skupina pripadala religijskom uvjerenju nazvanom puritanci. Oni su bježali od ugnjetavanja u Engleskoj. Šesnaesto i sedamnaesto stoljeće predstavljaju buran period za religijska uvjerenja u Europi. Protestantska se reformacija proširila većim dijelom kontinenta stvarajući nove crkve i duboko mijenjajući mišljenja i vjerovanja mnogih slobodnih mislilaca unutar službene crkve. No, dok su jedni željeli korjenitiju promjenu, drugi su bili zadovoljni, te su htjeli stanku i ograničenje reformi na one već postignute.

U to su vrijeme mnogi u Engleskoj osjećali kako je Reformacija nedovoljno promijenila mnoga vjerovanja i običaje Anglikanske crkve, što su još uvijek, barem što se njihovog ukusa i savjesti ticalo, previše sličili onima u Katoličkoj crkvi. Njih su nazivali puritancima. Oni su željeli da se Reformacija nastavi sve dok se vjerovanja i praksa Anglikanske crkve ne uskladi s Biblijom i dovede do čistoće (purity) života, pa otuda i naziv puritanci. Ovaj naziv možemo pratiti od oko 1560. godine, iako neki vjeruju da je prvobitno bio pogrdan, povezan s Katarima ili Albigenzima u južnoj Francuskoj, negdje oko dvanaestog ili trinaestog stoljeća. Katari su njegovali čist život koji je bio u suprotnosti s ljudima i crkvom njihova vremena. Možda je bliže istini ipak povezanost ovog pojma s Anabaptistima u Švicarskoj i Holandiji koji su svoje bogoštovlje nastojali iskazivati u strogom skladu sa Svetim Pismom.

Današnji naziv puritanac nastao je kao posljedica protjecanja vremena i povezivanjem s nekim američkim puritancima, a podrazumijeva krajnje konzervativan oblik vjerovanja koje izbjegava svako zadovoljstvo. Ipak, kako je to rekao visoko uvaženi pisac C. S. Lewis: „Ove puritance moramo smatrati suprotnošću onima koji danas nose to ime: oni su bili mladi, oštroumni, progresivni intelektualci, vrlo moderni i suvremeni.“ Oni nisu bili protiv zadovoljstava, ali su se usredotočili na ispravan život i produbljivanje svog vjerskog iskustva preko poštenog moralnog ponašanja i jednostavnog bogoštovlja.

Nakon što se kralj Henrik VIII odvojio od Rima i proglasio poglavarom crkve u Engleskoj, malo se toga promijenilo u religijskom sustavu crkve. Evanđelje je načinilo neke pomake, ali su puritanci i dalje vidjeli kako je crkva vrlo daleko od apostolske crkve. Kraljevska je obitelj lutala tamo-amo između protestantizma i katolicizma. Kraljica Mary je imala izričitu namjeru vratiti Englesku u katoličko stado. Elizabeta I je nastavila Englesku usmjeravati prema protestantskom vjerovanju. James I je bio protivnik katoličanstva, no James II se obratio na katoličanstvo. No, niti jedan od ovih vladara nije ponudio potpunu vjersku slobodu. Koje je god vjere i prakse bio vladajući kralj, pred zakonom se smatralo kako to treba biti vjera i praksa svih ostalih u zemlji.

Puritanci su željeli stabilnost unutar protestantskog stada, ali i religiju koja će voditi k pobožnom životu. Istinskom religijom smatrali su onu koja će na pozitivan način utjecati na svakodnevni život čovjeka, dakle nečim sto je daleko uzvišenije od same odanosti ili pokornosti ljudskom autoritetu. Sebe su smatrali „pobožnima“, a sve ostale u Anglikanskoj crkvi držali su privrženima, kako su to nazvali, „papinskom sujevjerju i svjetovnosti“.

U drugoj polovici 1500.-tih godina male su grupe puritanaca počele smatrati kako je odvajanje od Anglikanske crkve jedini način da crkvu usklade sa svojim vjerovanjima. U početku su ih stoga nazivali separatistima ili disidentima. Kongregacionalizam, pri kojem je svaka grupa vodila svoje poslove neovisno o višem denominacijskom ili hijerarhijskom autoritetu, bio je samo jedan dio njihova načina razmišljanja.

Početkom 17. stoljeća škotski kralj James VI postaje engleski kralj James I, a on je smatrao puritanska stajališta krivovjerjem. Osobito se protivio njihovu negiranju takozvanih „božanskih kraljevskih prava“, što je bila vrlo zgodna politička i religijska doktrina koja je kruni davala apsolutnu vlast. Smatrao je kako on treba donositi konačne prosudbe u religijskim pitanjima, a to puritanci jednostavno nisu mogli prihvatiti.

U to se vrijeme religijski konformizam smatrao odanošću kruni. Zakonom propisana sloboda vjere i savjesti, koju danas mnogi smatraju gotovom činjenicom, onda nije postojala, već je za nas postignuta žrtvovanjem života ljudi koji su odanost Bogu držali iznad odanosti bilo kojem čovjeku ili ustanovi na zemlji.

Separatisti iz Babwortha, Scroobyja i Sturton-le-Steeplea su smatrali kako su im životi u opasnosti zbog nastalog sukoba s vlastima. U Scroobyju im je vođa bio William Brewster, upravitelj pošte, zajedno s Richardom Clyftonom, bivšim svećenikom. Vođe su im bili i John Robinson te William Bradford.
Strah od progona bio je razlogom što su se oprostili od svoje domovine i potražili utočište u prekomorskim zemljama. Sukob s vlastima postao je presnažan, pa nisu vidjeli drugog rješenja.
To su bili oni koje su 1607. godine zarobili u Bostonu. Na spomeniku na obali rijeke Haven ukratko je ispisana povijest ove grupe koja je postala poznata pod imenom Pilgrim Fathers.

Ostavljeni na cjedilu

Tako izdani i zarobljeni, mnogi su od ovih ljudi odvedeni u zatvore. Većina je nakon mjesec-dva puštena, no vođe su zadržane u zatvoru u mjestu danas poznatom kao Guildhall, čekajući suđenje na sudu koji je donosio presude za najozbiljnije slučajeve zločina. Ipak su svi uskoro oslobođeni, te su se ponovno okupili u Scroobyju. Neometeni neuspjehom i službenim prijetnjama, načinili su za sljedeću godinu novi plan bijega.

Tako su 1608. godine zaputili prema rijekama Humber i Trent. Kako bi izbjegli sumnjivost zbog zajedničkog odlaska, žene su putovale odvojeno od muževa. Ovaj su put unajmili nizozemski brod kojim je upravljao suosjećajniji kapetan.
Čamci su prevezli žene i djecu niz rijeke Humber i Trent do Killingholme Creeka koji je danas luka Immingham. Brod je stigao vrlo rano sljedećeg jutra i počeo ukrcavati muškarce. Čamci koji su prevozili žene i djecu nasukali su se u mulju zbog povlačenja vode i tako zadržavali ukrcavanje. A onda, upravo kad je prvi od njih stigao blizu nizozemskog broda, velika grupa vojnika pješaka i konjanika stigla je na obalu.

Nizozemski kapetan, ugledavši njihovu snagu i oružje koje su imali, odlučio je dići sidro i uz povoljan vjetar otploviti niz rijeku prema Sjevernom moru do Nizozemske. Muškarci na brodskoj palubi mogli su samo s bolom gledati kako njihove bespomoćne žene i djeca nestaju u magli. Dva tjedna kasnije pristali su u Nizozemskoj. U međuvremenu, vlasti nisu znale što učiniti sa ženama i djecom bjegunaca, jer su žene samo govorile kako žele biti sa svojim muževima. Uskoro su ih sve pustili, te su se krajem godine obitelji ponovno ujedinile u Nizozemskoj.

Tamo su se smjestili u Leydenu, gdje su živjeli kao došljaci u stranoj zemlji, prihvaćajući najslabije plaćene poslove kako bi preživjeli, a istodobno uživajući slobodu koju nisu mogli iskusiti u svojoj domovini Engleskoj.
Uvjeti su se malo popravili, no nakon nekog vremena ponovno su se suočili s vjerskim pritiskom da se pokore. Kako bi mogli živjeti vjeru i štovati prema svom izboru bez stalnih naredbi koje su izdavali kraljevi, kraljice ili vjerska hijerarhija, odlučili su kako će morati potražiti utočište daleko preko oceana u novom svijetu zvanom Amerika. Danas nam je ova grupa separatista poznata kao Pilgrim Fathers.

Budući navikli na vjersku slobodu, teško nam je danas zamisliti sebe na njihovu mjestu. Morali su to biti doista osobiti ljudi, spremni napustiti svoj dom i svoju imovinu kako bi započeli novi život u divljini, samo kako bi bili slobodni vjerovati i iskazivati bogoštovlje u skladu sa zahtjevima vlastite savjesti.