Logo
Facebook YouTube RSS Twitter
Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj, nevladina je i neprofitna organizacija koja okuplja vjernike, svećenike i vjerske službenike raznih vjerskih zajednica, one koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici i ateiste u svim županijama Hrvatske s jedinstvenim ciljem: obrana, očuvanje, širenje i oplemenjivanje vjerskih sloboda pojedinaca i vjerskih zajednica kao i unaprjeđenje prava na slobodu savjesti i vjeroispovjedi.
Knjiga Vjerske zajednice u Hrvatskoj
header

Sloboda za sve


Zašto nekršćani imaju pravo na bogoštovlje u „kršćanskim“ državama?

John Rowe je diplomirani pravnik i ekonomist

Sjedinjene američke države su u demografskom smislu kršćanski narod i kao takve jamče nekršćanima pravo na bogoštovlje po vlastitom izboru. Religijski su konzervativci, koji često tvrde da su SAD „kršćanska“ država u smislu javne vlasti, sve više počeli povezivati ovu vrlo upitnu tvrdnju s pravilom o religijskoj snošljivosti koja prevladava u „kršćanskim“ narodima. Smatraju kako upravo stoga što je Amerika „kršćanska država“ nekršćani imaju pravo na slobodno bogoštovlje. Jedan je konzervativni kršćanski pisac (John Chalfant, „Christian Revival in U.S.—Can It Really Happen?“ World Net Daily.com, 28. rujna 2004.) nedavno rekao: „Svaki građanin koji uživa američke slobode, osobito slobodu bogoštovlja po vlastitom izboru, ili nikakvog, ima obvezu braniti judeo-kršćanske temelje i zakone naše države koji takvu slobodu omogućuju.“


Protestantsko podrijetlo vjerske slobode

Vjerska sloboda doista ima kršćansko (protestantsko) podrijetlo koje prethodi Prosvjetiteljstvu. Ironija je u tome što vjersko pravo, postavljanjem zamisli o „kršćanskoj“ državi, stoji u snažnoj suprotnosti s kršćanskom tradicijom neophodnom za osiguravanje vjerske slobode i odvajanje crkve od države u Americi. Jedino odbacivanjem tvrdnje da su civilne vlade ispravno „osnovane“ samo kao javni „kršćanski“ entiteti, protestanti u ranoj Americi mogli su doći do zaključka kako nekršćani trebaju imati slobodu bogoštovlja.

Protestanti su se razilazili u mišljenjima oko pitanja zahtijeva li Biblija vjersku snošljivost. U protestantizmu su se pojavile dvije različite tradicije. Prva, koju nazivam tradicijom „kršćanske države“, nije davala doslovno nikakvu zaštitu vjerskim manjinama. Tradicija „kršćanske države“ sastojala se prvenstveno od prevladavajućih sekti, tj. onih koje su imale moć. Promišljanjem o iskustvu progonstva disidentski su protestanti oblikovali zamisao da crkva i država trebaju biti odvojene, te da ljudima treba biti dopušteno bogoštovlje sukladno nalogu savjesti pojedinca.

Tradicija „kršćanske države“

Rani protestanti, poput njihovih katoličkih prethodnika, zapravo nisu vidjeli razliku između crkve i države. Iako je rimska crkva progonila prve protestante, kad su takvi protestanti prevladali u nacionalnoj državi, naginjali su istoj nesnošljivosti kao i njihovi prethodnici, katolici. Tako je John Calvin, dok je bio upravitelj Ženeve, podigao idealnu „kršćansku državu“, ali je otišao tako daleko da je poslao u smrt jednoga od svojih protu-trinitarističkih kritičara. U Americi su puritanci koje je predvodio John Winthrop osnovali koloniju Massachusetts Bay koja bi bila „novi Izrael“, savršena „kršćanska zajednica naroda“ utemeljena na savezu s Bogom, a u kojoj je biblijski zakon, praktično u cijelosti, bio ugrađen u civilni zakon. U ovom su modelu bili progonjeni Anne Hutchinson i drugi.

Problem ove tradicije nije bila toliko njezina biblijska neautentičnost – sjetimo se da su Calvin i Winthrop poznavali Bibliju jednako kao i ostali – koliko vjerski progon kao njezina praktična posljedica. Povijest pokazuje da, kada je vlast uključena u odlučivanje o tome što je vjerski ispravno, tada pojedinci kao otpadnici, kao i konkurentske sekte bez iznimke trpe zbog razbijanja prevladavajućeg vjerskog mišljenja. Tome svjedoče slučajevi Michaela Servetusa, unitarijanca kojega je Calvin dao usmrtiti, te baptista u Americi koji su se morali boriti sa „ svjetinom, uhićenjima, okovima, kaznama i stupovima za bičevanje“.

Disidentska protestantska tradicija vjerske slobode

U ozračju vjerskih progona Roger Williams, protestantski evanđeoski kršćanin, počeo je dovoditi u pitanje zamisao „kršćanske zajednice naroda“. Williams je bio jedan od prvih protestanata koji se zalagao za isključivo svjetovnu civilnu vlast. Williams je 1644. godine napisao da „sve civilne države sa svojim zastupnicima pravde, u svojim pojedinim ustrojima i upravama, su…u biti građanske, te stoga nisu ni suci, ni upravitelji niti branitelji duhovne ili kršćanske države i bogoštovlja“. „Dopuštenje“ za ispravno bogoštovlje nije pripadalo samo kršćanima već i „najbezbožnijim, židovskim, turskim ili protukršćanskim savjestima“. Williams je smatrao bogohulnom zamisao da je bilo koja javna uprava koja je kao ustanova sastavljena od palih ljudskih bića „kršćanska“. Williams je smatrao kako se „niti jedna građanska država ili zemlja ne može zvati kršćanskom, iako su u njoj kršćani“.

I više od toga, Williams je vjerovao kako se osobine koje trebaju posjedovati djelotvorni javni vladari jednako tako mogu naći i među nekršćanima kao i među kršćanima. Zadaću je građanskog suca usporedio s onom kapetana, trgovca, liječnika ili odvjetnika. Rabeći usporedbu građanskog vladara s kapetanom broda, Williams izjavljuje kako „neznabožački ili protukršćanski kapetan može biti jednako sposoban dovesti brod do željene luke poput bilo kojeg kršćanskog moreplovca ili kapetana na svijetu, te isti posao obaviti s jednakom sigurnošću i brzinom“.

Williams je kao vjernik tvrdio kako Biblija potvrđuje njegovu teoriju o svjetovnoj vlasti. Ipak, biblijski puritanci čija je stajališta Williams izazivao nisu prihvatili njegovo razumijevanje Pisma. Tako je Williams protjeran iz puritanskog Massachusettsa na Rhode Island gdje je oživotvorio svoju viziju vjerske slobode. Iako je Williamsov utjecaj na naše (američke, primj.prev.) utemeljitelje sporan, on je osnivač tradicije protestantskog disidentstva u Americi koje je doista bilo politički neophodno za osiguravanje vjerske slobode i odvajanja vjere najprije na državnoj razini, a onda, posljedično, i u svakoj od država.

Prosvjetiteljski pridonos vjerskoj slobodi

Prosvjetiteljski su filozofi, a najzapaženiji među njima bio je John Locke koji je 1689. godine napisao svoju zamolbu za vjerskom slobodom, A Letter Concerning Toleration (Pismo glede snošljivosti), preoblikovali protestantsku skrb za mogućnost bogoštovlja prema nalogu savjesti u „neosporivo pravo“. John Locke je, dakle, izvršio najveći utjecaj na utemeljitelje poput Thomasa Jeffersona i Jamesa Madisona, a ne Roger Williams. Madison je savšeno obuhvatio Lockeovo mišljenje kad je napisao: „Tako se religija svakog čovjeka mora ostaviti uvjerenju i savjesti svakog čovjeka; i pravo je svakog čovjeka iskazivati je kako mu to uvjerenje i savjest nalažu. Po svojoj je naravi to pravo neotuđivo“.
Locke i naši (američki) utemeljitelji nakon njega, ljudska su prava, u konačnici, povezivali s Bogom. Stoga vjerski konzervativci to smatraju dokazom povezanosti naših građanskih prava i judeo-kršćanske teologije. No, s ovom je pretpostavkom povezano mnoštvo problema. Prvo, liberalni koncept „prava“ nije tradicionalni judeo-kršćanski koncept. Općenito svjetovno poimanje kako je Bog čovjeku dao neotuđiva prirodna prava nigdje se u Bibliji ne može naći. Ovakva nova „istina“ je „otkrivena“ golim razumom. U bestselleru Allana Blooma i Saula Bellowa naslovljenog The closing of the American Mind piše: „Zamisao kako čovjek posjeduje neotuđiva naravna prava…izum je [prosvjetiteljske] filozofije. Prava…su suvremena novost, te nisu dio zdravorazumskog jezika politike ili klasične političke filozofije. Hobbs je pokrenuo zamisao o pravima, a najveći joj je ugled dao Locke“.

Još je važnije znati kako je dvojbeno da je Bog o kojemu su filozofi govorili kao o Darovatelju tih „prava,, bio biblijski Bog, vjerojatnije je da to bio deistički, nepravovjerni Bog prirode. Uzmimo, primjerice, Deklaraciju o neovisnosti koja tvrdi da „Bog prirode“ dodjeljuje čovjeku „neka neotuđiva prava, a među njima su život, sloboda i potraga za srećom“. Walter Berns, socijalni konzervativac čije su znanstvene preporuke besprijekorne, u svojoj knjizi Making Patriots piše: „Bog koji je tu prizvan je Bog prirode, a nije, ili, nedvojbeno nije, biblijski Bog, nije to onaj Bog za kojeg danas 43 posto amerikanaca… tvrdi da Ga redovito štuju na Šabat. Bog prirode ne daje zapovijedi. Nitko ne može otpasti od njegove milosti, pa ga stoga nitko nema razloga moliti tražeći oproštaj. On ne daje obećanja. Naprotiv, on nas je obdario „nekim neotuđivim pravima“, pa nas je onda ostavio same uz spoznaju, ili barem s uvjerenjem kako se nikada neće miješati u naše poslove. K tome, on nije ljubomorni Bog, on nam dopušta, u stvari, on nas obdaruje pravom da obožavamo druge bogove ili čak nikakve bogove“.

Velik je broj pravovjernih kršćana u vrijeme utemeljenja naseljavao Ameriku, a većina ih je, poput evanđeoskih kršćana današnjice, podržala Deklaraciju o neovisnosti. No, dvojimo da oni su odali poštovanje nekome koga su smatrali ne-biblijskim Bogom. Kao što Berns piše: „Za razliku od Jeffersona, Madisona i ostalih, većina običnih amerikanaca u to vrijeme…vjerojatno je…prihvatila kao gotovu činjenicu da je Bog prirode, koji ih je obdario neotuđivim pravima, uključujući slobodu savjesti, bio brižljivi biblijski Bog. Koliko god ovo bilo loše po pitanju doktrine – Biblija nigdje ne govori o neotuđivim ili prirodnim pravima ili slobodi da štujemo ili ne štujemo po vlastitom izboru – toliko je to bilo dobro za Ameriku u političkom smislu“.

Sloboda bogoštovlja, Deset zapovijedi i državni zakon

Kada je naša (američka) država utemeljena kao liberalna demokracija, politička je nužnost zahtijevala da većina amerikanaca, od kojih su mnogi bili pravovjerni kršćani, prihvati kako Bog daruje pojedincu prirodna prava. Moglo se logički zaključiti (mnogi i jesu) da je kršćanstvo, ako se ispravno razumije, sukladno s teorijom prava na slobodu. Williamsovo razumijevanje kršćanstva je moglo prihvatiti kako kršćanski Bog daruje ljudima neotuđivo pravo na „štovanje drugih bogova ili nikakvog boga“. Stoga nas ne treba iznenaditi što su disidentski protestanti i prosvjetiteljski racionalisti djelovali zajedno kako bi religiju lišili državnog položaja i omogućili vjersku slobodu u ovoj državi.

Ipak se zamisao da su građanske vlasti valjano „zasnovane“ u smislu državne vlasti kao „kršćanske“, sukobljava s doktrinom o Bogu koji nekršćanima daruje vjerska prava. Mnoge su američke kolonije, osobito Winthropov puritanski Massachusets, bile utemeljene kao „kršćanske države“ koje su ugradile biblijski zakon, praktički u cijelosti, u građanski zakon. Doista, David Barton, omiljeni učenjak mnogih vjerskih konzervativaca, u izjavi koju je dao američkom pokrajinskom sudu podržavajući javno isticanje Deset zapovijedi, ponosno navodi primjere takvih kolonijalnih građanskih uredbi temeljenih na prvoj zapovijedi i dijelovima Biblije koji su propisivali smrtnu kaznu za otvoreno štovanje „bilo kojeg drugog boga osim Gospodina Boga“.

U svom spisu Barton tvrdi kako su „Deset zapovijedi…dramatično utjecale na američki zakon i kulturu snagom sličnom onoj koju ima Deklaracija o neovisnosti, Ustav i Zakon o pravima“. Začudo, opaža kako „kritičari često ukazuju na koloniju na Rhode Islandu pod upravom Rogera Williamsa i nedostatak građanskih zakona za prve četiri zapovijedi kako bi 'dokazali' da je američko društvo tradicionalno rukovođeno bez prve 'ploče'. No, propuštaju spomenuti da je kolonija na Rhode Islandu bila jedina od 13 kolonija koja nije imala građanske zakone koji su proizlazili iz privih četiriju božanskih zapovijedi, s takozvane „prve ploče“. Znakovito je da su sve ostale američke kolonije uklopile svih Deset zapovijedi u vlastiti zakonski kodeks“.

Barton očito ne zamjećuje upadljivu nedosljednost u prihvaćanju Deklaracije o neovisnosti i vjerovanja da su Deset zapovijedi pravilno uklopljene u građanski zakon. Primjerice, Jefferson, tvorac Deklaracije, smatrao je kako 'Bog prirode' daje ljudima pravo na štovanje ni jednog boga ili 20 bogova. Međutim, 'ljubomorni' biblijski Bog u Svojoj prvoj zapovijedi izričito zabranjuje štovanje lažnih bogova. Na drugim mjestima u Starom zavjetu Bog zapovijeda da oni koji nagovaraju druge na štovanje 'lažnih bogova' budu kamenovani do smrti.

Evo zagonetke: ako Bog nama daje pravo da štujemo nijednog boga ili 20 bogova, onda prve četiri zapovijedi i još mnogi drugi dijelovi Pisma nemaju ništa s našim državnim zakonima. K tome, ako su Jeffersonov Bog prirode i biblijski Bog jedan te isti Bog, onda taj Bog daje ljudima neotuđivo pravo da čine ono što On u Bibliji izričito zabranjuje. A, ako se ova zamisao primijeni na druga područja društvenog života (primjerice na izvanbračne afere, homoseksualne odnose ili predbračne spolne odnose) onda bi mogla iz korijena redefinirati gledište vjerskih konzervativaca na ono što bi trebalo biti prihvatljivo društveno ponašanje.

Pretpostavljam kako će neki vjerski konzervativci, svjesni ove potencijalne nedosljednosti, jednostavno poreći da nekršćanski štovatelji imaju bilo kakva zakonska vjerska prava (što je prilično ekstremno stajalište svih osim kršćanskih obnovitelja). Ako je to slučaj, što je onda s tvrdnjom da upravo zato što prava dolaze od biblijskog Boga nekršćani imaju pravo na štovanje u ovoj državi? D. James Kennedy, Roy Moore i Jerry Falwell su promicali ovu tvrdnju istodobno izjavljujući kako su Deset zapovijedi temelj naših građanskih zakona.

Sada vjerski konzervativci mogu uzvratiti kako Bartonova stajališta ne predstavljaju i njihova stajališta. Ipak, većinske su organizacije za vjerska prava, poput Focus on the Family Jamesa Dobsona, Coral Ridge Ministries D. Jamesa Kennedyja, "700 Club" Pata Robertsona i još neke organizacije podupirale Bartonov rad. Čak je i Republikanski nacionalni odbor za vrijeme vlade predsjednika Busha rabio Bartonove usluge političkog savjetovanja.

Bartonova zastrašujuća izjava u najmanju ruku pokazuje kako netko ne može ozbiljno vjerovati oboma, dakle i tomu da svih Deset zapovijedi služe kao osnovica našim građanskim zakonima i tomu da nekršćani trebaju imati pravo štovati prema naredbi vlastite savjesti. Kršćani moraju odabrati ili jedno ili drugo viđenje vlasti. Kada neki iz Vjerskih prava zagrme kako moraju „ponovno vratiti Ameriku“ i američku vlast natrag njezinu potpunom „judeo-kršćanskom temelju“ onda zvuče poput Johna Winthropa. Zaželimo tad da počnu djelovati po onoj 'drugoj' kršćanskoj tradiciji (Rogera Williamsa), po onoj koja je pomogla da Sjedinjene američke države dobiju pravu slobodu.